trajanovo pravilo
pavličić pavao
Kategorija: KNJIŽEVNOST > Proza
Format: 20x14 cm

Uvez: Meki uvez

Izdanje: mozaik knjiga zagreb

Godina: 2009

Stranica: 286

Cijena: 39,00 kn

Komentar:
Zanimljivo je čitati roman onoga autora koji baštini vrijeme o kojemu s više desetljenim odmakom piše. "Čovjek najbolje pamti ono što doživi u mladosti, to ga najviše obilježi" riječi su Pavla Pavličića (1946) koji je o sedamdesetima počeo razmišljati potaknut pitanjima svojih studenata koji se zanimaju za to razdoblje. Odgovore na brojna pitanja koja su zasigurno imali nije im bilo jednostavno pronaći jer u literaturi nema gotovo ničega.

O studentskim događajima 1971. postoji tek knjiga novinara Tihomira Ponoša. Pisac Pavao Pavličić se u književnosti pojavljuje tih godina kao autor priče "Sve je sve" koja je jedan od amblema hrvatske fantastičarske proze, a 1976. godine objavljuje zbirku kriminalističkih priča "Dobri duh Zagreba". O iskustvima iz tih „prehodanih" sedamdesetih tada nije pisao.

Čitatelji ga danas prepoznaju kao pisca koji je afirmirao književnost u kojoj se "pričaju priče", odnosno kao onoga koji inzistira na onome što se naziva "čelična naracija". Disciplinirano pripovijedanje u njegovom novom romanu "Trajanovo pravilo" je pokazalo kako nije jednostavno balansirati između strogo zadanog društvenog konteksta, linearno-povratne naracije koja povod ima u dokumentarcu "Zaboravljene sedamdesete" i aktantske strukture kroz koju se treba autentično progovoriti o tematiziranom kronotopu.

Upravo je ispitivanje povijesti, točnije razbijanje mita o sedamdesetima jedna od ideja za pisanje ove novopovijesne pripovijesti. Roman "Trajanovo pravilo" govori o mladom čovjeku, Viti Galoviću, asistentu na studiju novinarstva koji gledajući dokumentarni serijal o studentskom štrajku i političkim procesima iz 1971. godine, deset tjedana zapisuje sve ono što se u njegovom okruženju tada zbivalo. Serijal je, naravno izazivao brojne nemire u svakodnevlju budući su se na snimkama uočavali mnogi ljudi i događaji prikazani u posve novome svjetlu. Osobito je bio uznemiren njegov duhovni idol i mentor, profesor Klobučar, čija se mračna trajanovska tajna u svakom nastavku serije sve više prepoznavala - prikazan je on u posve drugačijoj ulozi od one po kojoj je u javnosti inače poznat i priznat.

Vrlo diskretno Pavličić upliće u naraciju i ljubavnu priču između Vite i mlade autorice dokumentarca, te profesorovu bolest, premda mu je ipak u fokusu interesa prikazivanje jednog iznimno kompleksnog, osjetljivog i gdjekad proturječnog razdoblja označenog brojnim političkim, idejnim, umjetničkim i kulturološkim specifičnostima.

Premda je naslov romana poprilično nereferentan i posve nekomercijalan (a "užas" naslovnice nije vrijedan spomena) on ipak svojim podtekstom upućuje na ono bitno što utječe na osobni razvoj i sudbinu sadržanu u fenomenu prepletanja istine i povijesti. Već na prvoj stranici prepričava se legenda o caru Trajanu, koji je imao kozje uši. Mehanizam te priče Pavličić upisuje kao povod pisanju o sedamdesetima i potezima nekih ljudi koji se mogu objasniti tek nakon dvadesetak i više godina, kad neka "svirala zasvira".

Čini se kako autora u ovome romanu ne zanima frustracija i karakter lika (profesora Klobučara, Vite, asistentice..) već način na koji neke dobro čuvane tajne (političke, osobne) izbijaju na vidjelo, odnosno kako povijest djeluje na osobu, kako trenutak, slučajnost ili stjecaj nekih, posve na prvi pogled nevažnih, okolnosti čini da netko krene određenim putem. Otvara se romanom i pitanje povijesne istine, demistificiraju se u njemu glasovi svjedoka kazivanja, pokazuje se kako je svaki dokument, pa i autentično svjedočanstvo protagonista događaja, tek konvencija jednoga vremena koja u konačnici pomaže u konstruiranju priče o njemu.

Roman "Trajanovo pravilo" zasigurno će potaknuti čitateljski interes za izučavanje tih sitnih, obično ušutkavanih glasova iz kapilarnim područja povijesti. Prihvaćajući Eliotovu rečenicu da se "povijest sastoji od mnogih isprepletenih ulica, tajnovitih hodnika i izlaza", Pavličić kao da je ovaj roman napisao za sebe, kako bi i samome sebi pokušao objasniti odnos povijesti i istine, a sedamdesete su mu bile samo povod da neka pitanja o tome iznese na blještavu svjetlost dana.