Opis:

Deveta pjesnička knjiga Branimira Bošnjaka, pjesnika koji se, kako se to obično ističe, formirao na rubovima poetike fundamentalno određene filozofijom egzistencije, a zatim s njome (naizgled) radikalno raskrstio slijedeći tzv. gramatološki obrat i mahom francusku poststrukturalističku teoriju (čiji je, s ostalim Pitanjašima, jedan od prvoboraca u našoj sredini), a prošle je godine nagrađen i Goranovim vijencem, dosljedno se nastavlja na njegovu prethodnu knjigu te predstavlja svojevrstan povrat vlastitim egzistencijalističkim ishodištima.

Ni jedan od Bošnjakovih poetičkih ‘rezova’ međutim, ni onaj koji je, prema uvriježenom kritičkom sudu, uslijedio nakon knjige Sve što nam prilazi iz 1969., pa ni ovaj ‘retrospektivni’ iz posljednjih knjiga, nije ni izbliza oštar koliko bi se moglo činiti. Naime, iako je Bošnjak u svojoj zreloj fazi izraziti tekstualist, svemir i svijet za njega nisu organizam, stroj ili nešto treće, već prije svega jedan beskrajno čitljivi i beskrajno ispisiv tekst, njegova centralna preokupacija ipak ostaje na relaciji jezik-svijet, njegov ‘tekstualizam’ nikad ne postaje radikalan i eksplicitan kao npr. Kolbašev, a dominantni motivski registri ostaju bliski sklopu svakidašnje, na kratkoročno očuvanje vlastita minimuma nerijetko fokusirane egzistencije.