Opis:

Taj dan nije bio za šetnju. Ujutro smo, doduše, jedan sat tumarali ogoljelim šipražjem, ali poslije objeda (kad nije bilo gostiju, gospoda Reed bi objedovala ranije) hladan zimski vjetar navukao je tako tmaste oblake i tako prodornu kišu te daljnji izlasci uopće nisu dolazili u obzir.
Meni je to bilo drago: nikad nisam voljela duge šetnje, osobito za studenih poslijepodneva; užasavao me povratak kući u sumrak, promrzlih ruku i nogu, srca ojađena prijekorima dadilje Bessie i osjećajući se poniženom zbog svoje tjelesne nedoraslosti Elizi, Johnu i Georgiani Reed.
Dotični Eliza, John i Georgiana sada su se okupili oko svoje mame u salonu: ona je počivala na ležaljci pored kamina i, okružena svojim ljubimcima (trenutno nisu ni plakali ni svađali se), doimala se savršeno sretnom. Mene je oslobodila nazočnosti u tom društvancu rekavši da “žali što me mora držati podalje, ali sve dok ne bude čula od Bessie, a i dok se sama u to ne uvjeri, da se ozbiljno trsim ne bih li poprimila ćud kakva dolikuje djetetu te ljupkije i poletnije ponašanje — vedrije, iskrenije i prirodnije — sve do tada ona me mora lišiti povlastica namijenjenih zadovoljnoj i sretnoj dječici.”