Bunker kao zaštita od banalnosti

Ivan Sršen, Antonija Radić – HALO, BING (intervju s Maxom Bunkerom), Sandorf, Večernji list, Zagreb, 2019.

Jedna od njih svakako je strip Alan Ford, koji je kratko objavljivan u Francuskoj (12 epizoda), Danskoj (šest epizoda) i Brazilu (tri epizode), da bi najveću, zapravo jedinu pravu popularnost, veću i od one u rodnoj Italiji, doživio upravo u bivšoj SFRJ. Neki to objašnjavaju ovdašnjom, ne sjajnom, materijalnom situacijom koja se savršeno poklopila s oskudicom glavnih likova, pripadnikâ grupe TNT, neki sjajnim (i vrlo slobodnim) prijevodom Nenada Brixyja, neki crnim humorom kojem su Jugoslaveni bili neobično skloni... Ako bismo htjeli biti cinični, mogli bismo tipovati i na skromnu istisninu prosječne jugo-duše, one koja se krijepi uviđajući da je drugomu, makar i u stripu, lošije nego njoj. Kako bilo, likovi Maxa Bunkera dio su legende koja briše generacijske, nacionalne i religijske razlike. Ta kakvo to srce kameno neće izgurati makar klicu smiješka na Grunfovo Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi, inače obradu slogana iz vremena Mussollinijeva fašizma?

Već iz samog formata i dizajna knjižice Halo, Bing jasno je da se radi o jednom od onih izdanja koja su izradili obožavatelji – za obožavatelje. Na posljednjoj stranici čak se, po uzoru na nekadašnja Vjesnikova izdanja stripa, nalazi i specijalna križaljka, odnosno fordaljka. A unutar zaštitnog plastičnog ovitka: poster Grunfa, priča o djetinjstvu provedenom uz Alan Ford, omnibus tekstova pod zajedničkim naslovom Fordologija, tekst Teofila Pančića Grupa TNT na dvoru maršala Tita, plus nekoliko jednostraničnih komičnih stripića za kraj. I, naravno, između svega toga, glavna stvar – intervju s Maxom Bunkerom, odnosno Lucianom Secchijem, ocem Alana Forda. Cijena je knjige, naravno, prava sitnica.

Ivan Sršen i Antonija Radić stupili su u kontakt s Bunkerom te otputovali u Italiju oboružani uspomenama, radoznalošću i poštovanjem. Dali su si truda pa Bunkeru postavili valjda sva pitanja koja su jednom fordologu ikad mogla pasti na pamet, uključujući i ona o Bunkerovu vlastitu djetinjstvu, nastanku i prekidu suradnje s Magnusom, razmjeni pisama s Nenadom Brixyjem, stripu nekad i danas, sportu... No intervju je slobodan od dodvorništva i nespretnosti koji inače znadu opterećivati druženja s herojima mladosti. Naravno, takvoj atmosferi pridonosi i sâm Bunker, iskusni mačak koji je previše svjestan tjelesne prolaznosti da bi se držao kao uštogljeni idol. Na pitanja ponekad odgovara lakonski, a ponekad neočekivano opširno; ni on više nije mlad i misli mu nisu uvijek posve suvisle.

No što je uopće suvislo? Je li to Amerika, u kojoj se i odvija radnja Alana Forda? Ili smo to mi, slobodoumni Europljani, koji između zalogaja Big Maca i novog filma o Rambu pljuckamo po Americi? A da nije i bivša Jugoslavija, taj tampon između Zapada i Istoka, bila suvisla?

Možda je Alan Ford dosegnuo onako jedinstvenu popularnost naprosto zato što je poslužio kao vjerodostojno zrcalo. Jer kakva je konstrukcija Grupe TNT? Tu je zaguljeni starac Broj Jedan, o kojem se vrlo malo pouzdano znade a koji o svima znade sve, veliki vođa koji će neposluh unutar Grupe kažnjavati štapom i stanjivanjem porcijâ hrane, a uspješno obavljeni zadatak nagrađivati loto-listićem ili popustom na juhu u obližnjoj menzi; ako se vanjski neprijatelji razgoropade, uvijek može posegnuti za svojom crnom tekicom i ucijeniti ih kakvom gadošću iz prošlosti. Tu je Šef, sanjivi poslovođa cvjećarnice, baze Grupe, i sito kroz koje će do običnih agenata rijetko kada procuriti iole vrednija nagrada poslana od Broja Jedan. A tu su i sami agenti, iskompleksirani i zavidni, naivni, skloni lopovluku, raspričani o boleštinama, s fašističkom prošlošću, vječno željni kobasicâ – međusobno ne nužno u najboljim odnosima ali i čvrsto povezani nevidljivim silama koje ih, kad zagusti, itekako drže na okupu, jer, ako ćemo pravo, što bi radili da nema te cvjećarnice? Doduše, literarna Grupa TNT neprestano hvata zalet za konačnu eksploziju, dok je ova druga, kao što nam je poznato, taj zalet sasvim fino uhvatila. Umjetnost prihvaća ono što život odbacuje, zamrzavanje trenutka. Srećom nam vlakovi s godinama usporavaju – Bog zna kamo bismo tek stigli da ubrzavaju kao japanski.