Opis:

Bio je listonoša po imenu Kolbaba. Dosadio mu je posao jer je puno hodao i stalno nosio račune kojima se ljudi nisu veselili. Jednog je dana zaspao u pošti. Probudilo ga je šuškanje. Mislio je da su miševi ali umjesto miševa našao je poštanske patuljke. Kolbaba je začuđeno gledao kako patuljci preslaguju pisma, važu pakete, broje novac i tipkaju brzojave. Bilo ih je osmero i svi su vrijedno radili. Kada su bili gotovi s poslom, odlučili su se kartati pismima umjesto kartama. Kolbaba ih je promatrao i odlučio se poigrati s njima. Patuljci su mu podijelili pisma i objasnili pravila. Slabe karte su bila pisma u kojima ljudi nešto lažu, pišu nešto jer moraju ili zbog ljubaznosti. Jače karte su ona pisma u kojima ljudi pišu nešto zanimljivo, veselo i iz ljubavi. Najjača karta su ona pisma u kojima čovjek daje cijelo svoje srce. Kolbaba je pamtio pravila ali mu nije bilo jasno kako znaju koje je pismo koje. Patuljci su mu objasnili da su ravnodušna pisma hladna, a ona u kojima ima ljubavi su toplija. Kolbaba je želio otkriti sve o patuljcima, pa čak i to gdje spavaju.

O događajima te noći nikome nije pričao. Od tada je Kolbaba zavolio svoj posao. Jednom je našao pismo bez adrese. Odnio ga je upravitelju da odluči što će s njim. Jedan gospodin je predložio da ga otvore i vide kome pripada. Kolbaba je ispričao upravitelju o patuljcima i predložio da oni pogledaju pismo. Upravitelj se složio jer pisma nije smio otvarati. Navečer je Kolbaba čekao patuljke da mu pomognu otkriti kome je pismo napisano. Jedan patuljak prislonio ga je na čelo i ispričao da je vozač Frantik pisao Marženki ali i dalje nisu znali adresu. Ujutro je Kolbaba sve ispričao upravitelju i odlučio tražiti gospođicu Marženku i dati joj pismo koje joj je napisao zaručnik Frantik. Hodao je godinu i jedan dan po raznim gradovima i pronašao mnogo gospođica Marženki ali nikako onu pravu. Nakon dugog puta sjeo je da se malo odmori.

Naišao je crni automobil u kojem su svi bili tužni. Vozač automobila, odjeven u crno, i gospodin koji je sjedio otraga odlučili su povesti gospodina Kolbabu. Automobil je polako i tužno vozio. Kolbaba je saznao da je i vozač jako tužan jer mu njegova draga nije odgovorila na pismo. Odlučili su zajedno potražiti gospođicu Marženku. Automobil je jurio sve brže i brže, a vozač je pjevao i klicao od sreće. Dovezli su se do kuće gospođice Marženke koja je također bila tužna jer već godinu i jedan dan očekuje Frantikovo pismo. Sjedila je iza čistog prozorčića, bila je blijeda i šivala je haljinu. Gospodin Kolbaba uruči joj pismo, naplati kaznu od dvije krune zato što na pismu nije bilo marke. Kada je Marženka pročitala pismo jako se razveselila. Kolbaba joj je objasnio zašto je tako dugo čekala pismo.

Na kraju joj je doveo i vozača Frantika. Frantik je skupio hrabrosti i čekao odgovor hoće li se Marženka udati za njega. Pristala je. Svi su bili sretni, čak je i automobil vozio veselo jer ga sada vozi sretan vozač.