Opis:

U davno doba, kada su čovjekovi i životinjski pretci bili suočeni s predatorom (grabežljivcem), da bi sačuvali život morali su ili se boriti ili bježati.

Bez obzira da li izabrali borbu ili bijeg, potrebno je mobilizirati energiju u organizmu, tj. reorganizirati hranjive tvari u organizmu za tu novu emergentnu situaciju. Zato se krv povlači iz probave i odlazi u mišiće, srce radi brže, brže se diše (da se energenti – glukoza i kisik – brže transportiraju u mozak i mišiće), a zjenice se proširuju da se bolje vidi.

Iz te prve aktivacije nastaju čuvstva straha i bijesa (srdžbe). Strah dakle odgovara bijegu, a srdžba borbi. To su evolucijski – filogenetski najstarija čuvstva. Ako pogledamo ontogenetski razvoj, to su također čuvstva koja se najprije pojavljuju kod bebe: strah (separacijski strah i strah od nepoznate osobe) te srdžba (plakanje koje izražava frustraciju) – dok se druga čuvstva kasnije razvijaju.

Kako dakle sva čuvstva imaju istu fiziološku osnove, tako danas imamo simpatičke efekte (ove koji su zapravo nastali iz razloga opstanka) kod doživljavanja svih čuvstava, pa čak i ljubavi: ako si kada bio jako zaljubljen znaš kako ti je srce brzo kucalo i kako si disao kada si bio uz voljenu osobu; također se zjenice šire, i također se kaže da zaljubljeni nemaju apetita – zato što se krv povlači iz probave.