Opis:

Slavenka Drakulić sabrala je iskustva američkih donora bubrega koji su nesebično odlučili darovati svoj organ kako bi spasili bolesne. Knjigu je napisala nakon što i njoj presađen bubreg od žive nesrodne darivateljice 2004. godine. Knjiga, pisana za američko tržište, a koju je prevela njena kćer Rujana Jeger, a predgovor napisao Miljenko Jergović.

S bolešću bubrega hrvatska se književnica suočila 1979. u svojoj 30. godini. Na transplantaciju je čekala u Zagrebu šest godina, od 1980. do 1986., teških šest godina jer u siromašnoj tadašnjoj Jugoslaviji, kako piše, preživljavanje na dijalizi nije bilo lako. Nije, naime, bilo mjesta na dijalizama za sve bolesnike koji su je trebali.

Od 2000. do 2004. bubreg je čekala u Švedskoj, gdje je živjela. Nakon deset godina, dočekala je bubreg od živog nesrodnog donora koji joj je presađen potkraj rujna 2004. godine u Rhode Island Hospital u Americi. Svoje osobno iskustvo i iskustvo stečeno u razgovorima s živim donorima u New Yorku, Kansas Cityju, Philadelphiji i Burlingtonu iznijela je u svojoj knjizi. Darivateljicu Christine Swenson koja joj je donirala bubreg upoznala je tri dana nakon operacije.

“Željela sam razumjeti svog donora. Morala sam je pitati zašto je odlučila donirati bubreg potpunom strancu. Obećala sam si to. Ali drugo pitanje na koje sam morala odgovoriti samoj sebi je bilo kako se nositi sa strancem koji mi je darovao novi život?“ piše, među ostalim, Slavenka Drakulić.