Opis:

Gjalski, Ksaver Šandor (pravo ime Ljubomil Tito Josip Franjo Babić), hrvatski književnik (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 – Gredice, 6. II. 1935). Pravo studirao u Zagrebu i Beču, državni ispit položio 1878. Kao pristav radio u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Šidu, Sušaku i Zagrebu, umirovljen zbog političkih razloga 1898. Bio je djelatan i u političkom životu: saborski zastupnik na listi Hrvatsko-srpske koalicije 1906., 1917–18. veliki župan zagrebačke županije, 1919. član Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu. Predsjednik Društva hrvatskih književnika 1909–18. i 1926–27. S M. Dežmanom 1903. uređivao Vienac.
Gjalski je također među prvima dotaknuo problem hrvatskog intelektualca i njegova promišljanja života, i to s različitih gledišta – od suvremene filozofije (Schopenhauer, Hartmann) do darvinističke teorije. Inspiriran Goetheovim Faustom, začetnik je proze kojom pokušava ući u »trag naše hrvatske duše« u romanu Janko Borislavić (1887), a problem umjetnika u provincijskoj atmosferi i malograđanskom okružju problematizirao je u romanu Radmilović (1894), unoseći u fabulu romana i vlastita razmišljanja o smislu književnosti.