Opis:

Sedamdeset je godina prošlo otkad je Thomas Mann objavio jedan od svojih književnih vrhunaca, veliki roman Doktor Faustus (1947). Solar će reći da je to „roman o sudbini umjetnika u građanskom svijetu i roman o ratu koji se samo uzgred izravno spominje“ (1997: 200). Uzgred je spominjan i Drugi svjetski rat čija je mračna podloga samo jedan horizont na kojemu se ocrtava složena pripovjedna faktura teksta.

Pripovjedač Serenus Zeitblom kroničar je života fiktivnoga njemačkog skladatelja Adriana Leverkühna, a ujedno i skriptor „glazbene povijesti od srednjeg vijeka do danas“ te „njemačke društvene i političke povijesti“ (Žmegač 2003: 209). Leverkühn kao „senzibilna, umjetnički darovita ličnost“ suprotstavljen je „prosječnim ljudima“, što je zapravo i inače Mannova dominantna tematska preokupacija (Žmegač 2000: 658).

Faust i nacizam
Mnogo se uspoređivalo rasap glavnoga lika s usponom nacionalsocijalizma, primjerice Solar govori o „individualnom ludilu Leverkhüna i kolektivnom ludilu nacizma“ (1997: 203), međutim Viktor Žmegač (2000: 667) tvrdi da nema uporišta takvim paralelama u Doktoru Faustusu osim u tragici – njegove bolesti i kolektivne nacističke bolesti Njemačke.

Na tom tragu naš vodeći germanist Žmegač ističe romanesknu „kulturnu prošlost kao povijest iracionalizma“ (2000: 661). Koja je to nit koja se provlači do suvremenosti (tada kraj Drugoga svjetskog rata), a iz koje je emanirao njemački nacizam? Naslov romana daje jedan od okvira za tumačenje. Autor se pritom nije oslonio na Goetheova Fausta, već na „pučku knjigu o čarobnjaku doktoru Faustu“ iz 1587. (Žmegač 2003: 225; Žmegač 2000: 662).

Skica modernističke proze
Kronikalnošću je faustovski fabularni rukavac u tradiciji bildungsromana, dok su prikazi društvenoga ambijenta u kojemu pretežu disputacijske polifone arene natopljeni manovskim ironijskim ludizmom i grotesknim elementima te, paletom pomaknutih i bolesnih likova, sliče Čarobnoj gori. (usp. Solar 1997: 202; Žmegač 2000: 664-665)

U duhu modernističke proze esejistika kudikamo nadjačava naraciju. Mann svojim trademarkom intertekstualne montaže kroji fikciju i fakciju slažući u jedan, ponešto rasuti, mozaik metafizička (i)racionalna misaona snatrenja o kulturi, glazbi, društvu, povijesti. (usp. Solar 1997: 201; Žmegač 2000: 661-665)