Opis:

Uglavnom izbjegavam čitati tekstove o tekstovima (što može izgledati smiješno s obzirom da i sam pišem upravo takve). Nije mi se jednom dogodilo da, čitajući metatekst, uništim sve iluzije koje sam do tada imao bilo o autoru, bilo o djelu. Nažalost, digitalno doba nije sklono luksuzu interpretativne izolacije pa je čitatelj, bio on „profesionalan“ ili „dokon“, a priori stavljen u situaciju u kojoj je primoran filtrirati različite (i često kontradiktorne) signale što dolaze iz samoga teksta, popratnih metatekstova (prikaza, recenzija, komentara, intervjua itd.) i kafanskih tračeva (u njihovoj online varijanti) koji se gotovo uvijek generiraju oko bilo kojeg prominentnijeg imena.

Recimo, da nikada nisam pročitao kako je dio romana “Živjet ćemo bolje“ nastao u sklopu istraživačkog rada njegove autorice Maje Hrgović bilo bi mi lakše pisati o njemu jer bih tada mogao ne spomenuti izvjesne stvari racionalizirajući to nekom varijantom onoga kako „in the grand scheme of things“ iste zapravo ni nisu bitne. Ipak, kad se u naletu relativno benigne i relativno ograničene PR-kampanje (kakve iste u domaćim okvirima uglavnom i jesu, barem kad je u pitanju književnost) stane potencirati upravo taj aspekt romana (koji se savršeno uklapa u popularne medijske narative o angažiranom novinarstvu i socijalnim nepravdama suvremene Europe) tada je potrebno reći nekoliko riječi.

Autorica je, naime, 2009. godine dobila nagradu BIRN-a za istraživačko novinarstvo za priču o sudbinama gastarbajterica, žena koje su iz siromašnih zemalja istočnog i jugoističnog dijela Europe odlazile u bogatije zemlje Zapadnih prostranstava, gdje su godinama zarađivale za kruh brinući se o bolesnoj, nemoćnoj i uglavnom zapostavljenoj starčadi čija su se djeca odmetnula od doma i autsorsala koncepte brige i odgovornosti radnicama iz zemalja Trećega svijeta. Taj neposredni kontakt sa skrivenim protagonisticama europskog gospodarskog motora rezultirao je, doduše, iznimno slabim djelovima romana u kojima sve pršti od konvencionalnih, gotovo žanrovskih slika kakvih bi se mogao domisliti pisac osrednjeg talenta nakon samo jedne odgledane, recimo rumunjske, drame pa se s pravom postavlja pitanje o smislu i svrhovitosti spomenutog istraživanja i njegova odnosa s građom romana.