Opis:

O fenomenu vršačkog stripa, a i glazbene scene naširoko smo protekle 3-4 godine pisali na ovim stranicama zahvaljujući reizdanjima čuvenih fanzina “Krpelj” objavljivanih u serijalu četverobroj-zbirki “Provala varvara”, te nekolici zasebnih stripova u kojima se manje-više pojavljuju jedni te isti autori često potpisani drugačijim pseudonimima.

Međutim, moj problem u praćenju tih zvrkastih zbirki stripova s ponekim literarnim radovima bila je vremenska kontekstualizacija; nikad nisam bio isuviše siguran u termine originalnih izdanja, a shodno tome i njihovoj inspiraciji s obzirom da su komunicirala na posve nekonvencionalan, često i bizarno perverzan način s dovitljivim ili manje dovitljivim metaforama (ili pokušajima metafora) na zbivanja u ostacima Jugoslavije tokom 90-ih i početkom 21. stoljeća.

Na svu sreću, Ilija Bakić, književnik, pjesnik i kritičar, također jedan iz vršačke ekipe potrudio se na kronološki način sabrati povijest ove strip scene na 60-tak stranica (bez fotosa i crteža) kroz vlastite eseje, komentare, interviewe, te različite članke objavljene u “Nedeljnom dnevniku”, “Košavi”, “Vršačkoj kuli” i “Dnevniku”. Riječ je zapravo o poduljem feljtonu koji na jedan specifično studiozan način prikazuje autorov trud da naoko od onog meteža kakav je mene mučio, sadržajno i koherentno dočara sve vitalno važne značajke ove scene koja je počela još pred konac bivše SFRJ, eksplodirala upravo njenim rasapom i aktivno djelovala dobrih desetak godina, da bi se zbog kojekakvih, uglavnom individualnih, a najčešće i egzistencijalnih poteškoća povukla u hiatus sve do 2014. kada se ponovno bude vršačke strasti za devetom umjetnošću.

Pošto ovo nije neki leksikonografski ili enciklopedijski prikaz po nekakvom abecednom redu autora, njihovih djela ili skupnih izdanja, Bakić se kroz feljtonistički manir prikazuje i kao samim neposrednim akterom. Učestvovao je na početku stvaranja ove scene istom mjerom kao što su to primjerice pokretači weba Terapija.net svojevremeno istovremeno bili i muzičari i glazbeni novinari pišući o demo bendovima varaždinske scene koncem 20. i početkom 21. stoljeća, a nerijetko i danas sudjeluju u muziciranju i novinarstvu, pa su potpuno ‘unutra’, pa je isto tako Bakiću upravo taj otvoren i nesmetan pogled dozvolio potpunu kritičko-esejsku širinu (a i slobodu) da o svakome autoru i svakome izabranom djelu izrazi kraće subjektivističko viđenje/ zapažanje doživljenog nimalo ne skrivajući svoje fanovske, ili ako ćemo pravilnije, prijateljsko-poznaničke relacije.