Opis:

Iako je na predstavljanju knjige Ive Škrabala gotovo na samu početku preduhitrena pošalica o dvanaest apostola hrvatske kinematografije, Dvanaest filmskih portreta svejedno otkriva podosta toga o našoj povijesti sedme umjetnosti. U nekoj polunategnutoj analogiji apostoli bi se u svojoj biti mogli usporediti s pionirima, a biografske mete Ive Škrabala po mnogočemu bi se mogle okarakterizirati upravo pionirskima. Bilo da je riječ o anticipatorima nekih novih izričaja (žanrovski film Nikole Tanhofera) ili prvim kompetentnim prijevodima stranih filmova (Kruno Simon). Poznavatelji će uostalom najlakše prepoznati posebnosti i osobine junaka Dvanaest filmskih portreta. Osim spomenutih, Škrabalo piše još i o Antunu Vrdoljaku, Zvonimiru Berkoviću, Relji Bašiću, Tomislavu Pinteru, Anti Babaji, Šimi Šimatoviću, Kreši Goliku, Fabijanu Šovagoviću, Branku Marjanoviću i Marijanu Matkoviću (redoslijed preuzet iz same knjige). Ono što se prvo zapaža u susretu s Dvanaest filmskih portreta jest svojevrsna materijalna podvojenost. Meke korice izvana, a iznutra iznimno kvalitetan papir, brojne (k tome još i raritetne) fotografije i pouzdane filmografije (za njih se pobrinuo Daniel Rafaelić) svih autora koji su uzeti pod povećalo. Podvojenost pronađena u onom uvjetno rečeno izvanjskom pandan pronalazi i u sadržajnom. Pritom se ne misli na izostanak predgovora i pogovora. Riječ je dakle o samu izričaju Ive Škrabala; o njegovu pristupu biografskim esejima. Ivo Škrabalo posjeduje iznimno bogat životopis u kojem se prepleću brojni (ostvareni) filmski interesi, ali i oni nefilmski. Glumac, scenarist, dramaturg, redatelj, povjesničar, profesor, kritičar, saborski zastupnik i nesuđeni gradonačelnik Zagreba. Fragmentarno nabrajanje, no i takvo odaje složenost autorovih interesa, ali i postojanje brojnih aspekata s kojih može uputiti pogled na teme kojima se bavi. Dvanaest filmskih portreta bave se ljudima pa tako Škrabalo pristup svakom prilagođava njihovim posebnostima. Kada govori o Antunu Vrdoljaku, prevladavaju političke konotacije, a u posljednjem eseju, onom o Marijanu Matkoviću, daje širi povijesni kontekst razvoja hrvatske kinematografije. Ključna sintagma svih dvanaest minibiografija jest upravo hrvatski film. O kome god pisao, i s kojega ga god kuta gledao, Ivo Škrabalo stalno ima na umu poziciju i zasluge te osobe u kontekstu naše kinematografije. Mala povijest ljudi u Škrabalovoj interpretaciji stvara i malu povijest kinematografije. Upravo se stoga možda najvažnijima čine prilozi o poliglotu Kruni Simonu i recenzentu i producentu Marijanu Matkoviću. Poslovi su to koji široj javnosti možda i ne znače previše, ali oni za sam film često imaju presudno značenje. S njima se formira povratna informacija filmskim autorima, i u dobroj mjeri odgaja gledateljstvo. Spomenuti dvojac u knjizi Dvanaest filmskih portreta dobiva ponajmanje prostora, no svejedno njima posvećeni tekstovi vjerojatno su i najkohezivniji. Sagledavan unutar plastično prikazana povijesnog konteksta njihov opus ne uključuje i snimljene filmove, pa se stoga pozornost Ive Škrabala ne usmjerava i na kritičarske analize njihovih djela. Važno je obilježje knjige autorovo poznavanje i bliska suradnja s ljudima o kojima piše, a upravo u Simona i Matkovića subjektivnost je teksta fino usuglašena s potrebnom objektivnošću (Škrabalova zaljubljenost u kameru Tomislava Pintera primjerice odveć je snažno načela njegov nužan autorski odmak). Zaključno razmatranje samo se piše. Na samu predstavljanju Dvanest filmskih portreta Ivo Škrabalo gotovo da ga je izdiktirao. Knjiga nema aspiraciju kompiliranja dovršenih biografija, nego baca svjetlo na dvanaest filmskih osobnosti iz autorova osobnog aspekta. Ove kratke biografije, koliko su samodovoljne, toliko i upućuju čitatelja na upoznavanje hrvatske filmske baštine. Istodobno nameću struci potrebu za minucioznijim bavljenjem svakim od dvanaestorice. Nažalost moramo govoriti o dvanaestorici jer… Dvanaest filmskih portreta ne donosi sliku ni jedne žene. Ukoliko se hrvatski film i ne može tijekom povijesti pohvaliti filmašicama, može barem glumicama. Izostanak tzv. ženskog potpisa možda je i najveća slabost Škrabalove knjige.

Hrvoje Pukšec