Opis:

Poput tolikih mojih vršnjaka i ja sam u dvadesetima znao da nešto nije u redu s načinom na koji je generacija mojih roditelja (i generacije prije njihove) gledala na strukturu obitelji i odgoj djece.
U narednom desetljeću obrazovao sam se za zvanje obiteljskog terapeuta — radio sam s takozvanom neprilagođenom djecom i mladima te s grupama samohranih majki — i shvatio da moji stavovi o obitelji i odgoju djece nisu ni bolji ni gori od stavova mojih roditelja. Naša su mišljenja, u stvari, imala iste ključne slabosti. Prvo, nedostajala im je etička supstanca. Drugo, zasnivala su se na arogantnoj i isključivoj pretpostavci: neki su ljudi u pravu jer se ponašaju u skladu s ispravnim stavovima, a drugi u krivu jer se ponašaju u skladu s pogrešnim stavovima.
Te su krajnosti bile svojstvene i povratnim informacijama koje sam dobivao od kolega i klijenata. Neki su mislili da sam dobar u tome što radim, drugi da nisam. Naivno sam vjerovao da sam siguran dok je prva grupa u većini. Trebalo mi je vremena da shvatim kako sam trebao slušati one iz druge grupe. To se nije dogodilo sve dok nisam postao otac i iskusio vlastiti nedostatak kompetencije. I u tom trenutku počinje moje učenje. Do tada sam tek sakupljao iskustva…