Opis:

Johann Wolfgang von Goethe je 1789. godine upravo je unutar područja prirodoznanstvenih istraživanja namjeravao napustiti manje važnu djelatnost i to upravo u trenutku kada je dvorskom savjetniku Buttneru trebao vratiti posuđene prizme (koje nije niti pomnije promotrio) ne bi li još jednom, onako usput, provjerio Newtonove tvrdnje o zrakama, pogledao kroz prizmu i u njoj naravno nije vidio nikakvo rasipanje svjetlosti na šarene trake niti je vidio spektar duginih boja na zidu. Soba je bila bijela, osvijetljena, a ne zamračena; prizma isto tako bijela kao i zid. Zadržao je prizmu da pomnije prouči ono stoje vidio. Iako tada ništa nije mogao znati o kvantima svjetlosti, zauvijek je prestao govoriti o zrakama.

Metoda pomoću koje je došao do svojeg otkrića jest intuicija poduprta stotinama pokusa, opisa i argumenata, o čemu svjedoče 2000 stranica teksta, 80 ilustracija u boji i 390 skica koje se sve odnose na temu fenomena boje i čine dio epohalnoga i, dosad, u nas uglavnom slabo poznatoga, a kamoli priznatoga genijalnog djela “Farbenlehre” (“Učenje o bojama”).

Goetheov pothvat, njegovo uistinu grandiozno djelo sastoji se od “Priloga optici”, prvi dio iz 1791. godine, “Priloga optici”, drugi dio iz 1792. godine, “Učenja o bojama”, 1. svezak (Historijski dio) iz 1808. godine i “Učenja o bojama”, 2. svezak (Didaktički dio; Polemički dio), te knjižice crteža, shema grafičkih modela (Tafeln) iz 1810. godine, čine glavninu korpusa njegova zanimanja za svjetlo kao jednu od tajni prema kojoj se čovjek odnosi toliko ignorantski upravo stoga, kao što je citirano na početku, što su svjetlo i tama “ono obično” čovjekove egzistencije.

“Učenje o bojama” je Goetheovo najopsežnije djelo koje odražava njegovo shvaćanje prirodnih znanosti koje nije svodio na apstraktne zakonitosti, koje je moguće matematički formulirati, već na zorni prikaz jednostavnih formi (prafenomena). Ono je Goetheova vlastita skica razvoja zapadne znanosti koja je bila izvan glavne struje onoga vremena tj. fizikalnih teorija, poimence one Newtonove.

Goethe je svoja istraživanja usredotočio na prirodne zakonitosti razvoja, na vječne zakone stvaranja, pretpostavljajući da je razne prirodne fenomene moguće svesti na nekolicinu jednostavnih prafenomena. Polazio je od toga da je raznolikost boja, koja se u ono doba već desetljećima tumačila jedino na fizikalan način, podložna istim onim zakonitostima razvoja kao i biljke i životinje.

Goetheovo “Učenje o bojama” kao i učenje o zakonitostima razvoja bilo je uvelike ispred njegova vremena. Najvažnije značajke te teorije su polarnost boja i svedivost njihove raznolikosti na jednostavnu prapolarnost.