Opis:

Knjiga Olivera Jukića neka je vrsta podsjetnika na ta bolja vremena, ma što to značilo i ma koliko to bila šarena laža žala za nepovratno prohujalim dijelom života. Života tijekom kojeg nismo mogli spavati zbog toga što smo tog dana na „tapkanju“ „zijanili“ dvadeset sličica i što one s brojem 1 ili 37, svejedno, nema nigdje, makar za nju davao sve „dupliće“ i tko zna što još pride, kada kafića – vjerovali ili ne – gotovo da nije ni bilo, kada smo novu epizodu omiljene TV-serije čekali tjedan dana…
Jukić u knjizi skladno i elegantno, ne razvlačeći ni stvarnost ni maštu, kao da nikad u životu ništa drugo nije ni radio, povezuje mnogo toga naizgled nepovezivog: svoje rođenje i devet komada Zairu, „Velo misto“ i Johna Lennona, smrt Gillesa Villeneuvea i svoje bake, Marca van Bastena i Marka Kraljevića, a u svijest da su postojali (i ne samo to) priziva nam imena nekad velikih nogometnih, glazbenih i filmskih zvijezda, zakopana negdje u podsvijesti svih nas, strip-junake, kasete koje su se premotavale kemijskom olovkom, vožnju s par-nepar tablicama, ljetovanja preko sindikata, „Politikin Zabavnik“, gitarijade, Danijela Popovića i „Rivu“, omladinske radne akcije…
Život je – ne kaže to autor nigdje, ali nam opet poručuje tako nešto – utakmica u kojoj baš i nema pravila, u kojoj počesto ne pomažu ni visinske pripreme, ni dobri treneri, ni „teren pogodan za igru“.

Vješto se krećući tankom crnom linijom između standardnog i razgovornog jezika, što knjizi daje poseban štih, naizgled se igrajući života i glumeći pisca, autor, ne štedeći ideale, stara dobra vremena, a ni samoga sebe, ispisuje žanrovski prilično originalan i rijetko zanimljiv rukopis.