Opis:

Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945-1952., djelo Katarine Spehnjak, rezultat je višegodišnjeg istraživanja Narodne fronte Hrvatske, političke organizacije koja je u djelovanju preuzimala i pronosila strateške i taktičke ciljeve Komunističke partije.
U procesu legitimiranja vlasti Komunistička partija služila se i tradicionalnim institucijama za donošenje političkih odluka, iako im je ideološki poricala vrijednost i isticala njihov ‘sadržaj’ kao ono što ih čini sukladnim projektu društvene preobrazbe. Uloga tih institucija instrumentalna je i u funkciji je posredovanja revolucionarne volje. Kao jedan od oblika podrške poretku uspostavlja se i organizacija Narodne fronte, putem koje se ostvaruje politička i društvena mobilizacija. Netolerancija prema svakom racionalnom (kompromisnom) utemeljenju vlasti ublažava se tako “naknadnom suglasnošću”.

Uspostavljeni politički sustav jest jednopartijski i izvan njegovih institucija nije bila moguća artikulacija drukčijih političkih interesa.

U socijalističkim porecima, pa tako niti u onom u Hrvatskoj 1945.-1952. ne postoji javnost u svom tradicionalnom određenju, što je posljedica prirode političkog ustrojstva takvih sustava. U tom smislu ni javnost niti javno mnijenje, a s tim u vezi i novine – nemaju po-sredujuću ulogu između države i društva, nego su dio cjelovitog političko-propagandnog sustava, kojemu je uloga “odgajanje masa za socijalizam”. U vrijeme vladavine službene javnosti i dirigiranog novinstva iskazalo se vrlo malo autonomnih političkih stavova, putem još manje nezavisnih publikacija. Oni su zaprečivani zakonskim sankcijama, ali i općom političkom kontrolom i dominacijom.

U provođenju svoje prosvjetne i kulturne politike KPH izgradila je centralizirani sustav na ideološkim osnovama kao dio globalnog sustava revolucionarne preobrazbe. Osvojena politička vlast bila je pretpostavka za transformaciju svih dijelova društvenog života, pa se tako “zahvati” u području kulture i prosvjete – sadržajno i po metodi, oblikuju kao dio novog društvenog poretka. Težnje k općoj pismenosti i masovnosti obrazovanja, te protureligioznost – sadržane u konceptu “narodnog prosvjećivanja”, osnovne su karakteristike poratne prosvjetne politike. Odnos prema nacionalnoj baštini i tradiciji uvažavao je njezina civilizacijska dostignuća, ali istodobno je bio i ideološki posredovan.