Opis:

Jack Kerouac bio je pisac. Što znači, bavio se pisanjem. Mnogi ljudi koji sebe zovu piscima, a imena im se pojavljuju na koricama knjiga, nisu pisci i ne znaju pisati, baš poput toreadora koji navaljuje na bika kojeg uopće nema pred njim. Pisac treba biti sudionik u događaju ili o tome ne može pisati. A sudjelujući u događaju, on riskira da bude nabijen na rogove. Pri tome mislim na ono što Nijemci prikladno zovu duh vremena. Na primjer, Fitzgeraldova epoha jazza bila je krhki izraz duha vremena – svi ti tužni mladi ljudi, večeri uz krijesnice, krhki zimski snovi, krhki koliko i on sam na fotografiji iz vremena kad je imao 23 godine – Fitzgerald, pjesnik jazz epohe. Sudjelovao je u tome, opisao je to i omogućio mnogim generacijama da o tome čitaju, ali nikad se iz toga nije više uspio izvući. Čitava generacija putnika rodila se čitajući Kerouacov roman Na cesti i zaputila se u Meksiko, Tanger, Afganistan, Indiju…
Sto to pisci, a ovom prilikom upotrebljavam taj izraz isključivo za romanopisce, pokušavaju učiniti? Oni pokušavaju stvoriti svemir u kojem su živjeli ili u kojem bi željeli živjeti.