Antikvarijat, knjige, gramofonske ploče, udžbenici, polovne knjige

Majakovski Vladimir, Autor

Iz djela

Stanje: Rabljeno

Uvez: Meki

Format: 20x12

Izdavač: Grafički zavod Hrvatske- Zagreb

Godina: 1983.

Stranica: 173

Jezik: Hrvatski

Rabljeno stanje

Cijena: 19,00 kn

Opis:

Majakovski (Majakovskij) [məjəko’fsk’ij], Vladimir Vladimirovič, ruski pjesnik (Bagdati kraj Kutaisija, Gruzija, 19. VII. 1893 – Moskva, 14. IV. 1930). Od 1906. živio u Moskvi, gdje je 1911. polazio slikarsku školu. God. 1912. objavljivao je pjesme u futurističkom almanahu i postao vođom pokreta (→ futurizam). Autor je lirskih pjesama Ja (1913) i poema: Oblak u hlačama (Oblako v štanah, 1915), Flauta-kičma (Flejta-pozvonočnik, 1915), Rat i mir (Vojna i mir, 1916), Čovjek (Čelovek, 1917). Scenski tekst Vladimir Majakovskij: tragedija (1913) označio je temeljnu zasadu njegova pjesništva: u središtu je biografski prepoznatljiv i naglašeno lirski subjekt neostvarene ljubavi u neprestanom sukobu s vladajućom estetikom, moralom, društvom u vlasti »Naredbodavca Svega«. Majakovski je govornik urbanih cjelina koji nastoji stvoriti »jezik ulice«, uvodeći neologizme, razbijajući uhodanu versifikaciju i podređujući stih retorici pobune, gnjeva i osobnoga »krika«. Stilski je bliži njemačkom ekspresionizmu nego talijanskom futurizmu. Stajalište retora glasnogovornika dovelo ga je na tribinu boljševičkoga prevrata, pa je svoje pjesništvo stavio više u službu komunističkih ideja nego boljševičke prakse, s kojom je bio u sve očiglednijem sukobu. Pisao je agitacijske pjesme, scensko djelo po uzoru na europsku tradiciju masovnoga spektakla (Misterij Buff, 1918), nepotpisanu »kolektivnu« poemu 150,000.000 (1919–20), ali već u poemama globalnoga simultaniteta (Peta Internacionala – Pjatyj Internacional, 1922) zahtijevao je u ime budućega svjetskog jedinstva »revoluciju duha«. Prema ustajalosti sovjetskog društva na području morala naglašeno je kritična, jamačno najosobnija, poema o neizrecivoj ljubavi O tome (Pro eto, 1923), s motivima samoubilačkih dvojbi. Nakon Lenjinove smrti ponovno je stao u pjesničku obranu stečevina Listopadske revolucije (poeme V. I. Lenin, 1924; Dobro – Horošo, 1927), tiskao stihotvorne feljtone, dijelom kritične u odnosu na birokraciju, a satirična kritika društvenih poroka, posebno birokratske vlasti, kulminirala je u komedijama Stjenica (Klop, 1928) i Parna kupka (Banja, 1930., hrvatski prijevod Hladni tuš). Potonja je izazvala novinsku hajku u slijedu koje je Majakovski napisao oporučnu poemu Na sav glas (Vo ves’ golos, nedovršena) i, ne nalazeći rješenja ni u osobnom životu, počinio samoubojstvo.