Čarobna gora Paola Sorrentina

Mladost (Youth), red. Paolo Sorrentino, 2015.

Posljednji film talijanskog redatelja i oskarovca Paola Sorrentina od najvećeg dijela kritike dočekan je s pohvalama i oduševljenjem. S pravom, jer Mladost (Youth / La giovinezza) nije samo dosad najbolji Sorrentinov film, već i jedan od najboljih europskih filmova u proteklih nekoliko godina.

Stilski, kompozicijski, pa i tematski, Mladost je film blizak svome Oscarom nagrađenom prethodniku Velikoj ljepoti (La Grande Bellezza) iz 2013. godine. Sorrentinovu kompoziciju karakterizira mozaičnost, nizanje labavo povezanih scena koje postupno, kako film odmiče, popunjavaju širu sliku radnje i profiliraju likove u kompleksne figure bogate prošlosti i unutarnjeg, emotivnog života. Razvoj radnje stoga je usporen, te na samom početku od gledatelja iziskuje strpljenje, koje će svakako biti nagrađeno.

U središtu su radnje dvojica ostarjelih prijatelja i umjetnika, Fred Ballinger (Michael Caine) i Mick Boyle (Harvey Keitel). Prvi je skladatelj i dirigent, drugi filmski redatelj. Obojica slavni, ali na zalasku karijere, našli su se u luksuznom hotelu i lječilištu u švicarskim Alpama, gdje vrijeme provode (kad nisu zauzeti pretragama i wellness-tretmanima) u šetnjama očaravajućim krajolikom i razgovorima o životu, zdravlju, umjetnosti i ljubavi. Ballinger je dovršio svoj opus i više ne namjerava raditi, premda ga britanska kraljica vrbuje za još jedan koncert, dok Boyle s grupom mladih scenarista radi na svom posljednjem filmu, koji bi mu trebao biti i umjetnički testament, konačno životno remek-djelo, kako sam vjeruje.

Društvo im povremeno pravi niz zanimljivih likova, poput glumca Jimmyja Treea (uvijek odlični Paul Dano) koji se priprema za novu ulogu i preispituje dosadašnju karijeru ili Lene Ballinger (Rachel Weisz), Fredove kćeri koja je upravo raskinula s Mickovim sinom, te osim ljubavnog kraha preispituje i svoj odnos s ocem kao i očev s majkom. Tu su još i (ipak) najslavnije persone: nogometaš Maradona (Roly Serrano), Miss Universe (Madalina Diana Ghenea), pop-pjevačica Paloma Faith (koja glumi samu sebe), kraljičin izaslanik, jedan budistički svećenik koji navodno levitira, stariji posvađani bračni par, dječak koji vježba na violini, djevojčica koja mudro komentira Jimmyjeve uloge, sredovječni planinar, te u konačnici i Jane Fonda, koja glumi ostarjelu glumicu i Mickovu vječnu inspiraciju, glumačku divu Brendu Morel.

Ovako šaroliko društvo slučajno okupljeno jednog ljeta u alpskom lječilištu jamac je dobre zabave i inteligentnog humora i dijaloga, te neočekivanih zapleta i obrata. Smještanje radnje baš u takvo okružje neizbježno priziva slavni roman Thomasa Manna Čarobni brijeg, no tu sličnost uglavnom prestaje. Mladost odiše frivolnošću i lakoćom koju suvremenost naprosto nameće; nad Sorrentinov svijet ne nadvija se ništa tako sudbinski teško i zlokobno kao slutnja Velikog rata (mada je slutnja rata permanentno stanje suvremenog svijeta), niti su njegovi likovi (osim staraca) pod neprekidnom sjenom smrti, osobne ili europske, kao što su to nezaboravni likovi Mannovog alpskog sanatorija, uglavnom tuberkulozni bolesnici. Iako je erotska napetost u obojice izražena, ta je erotičnost uvijek na svoj način malo pomaknuta, ondje među smrtno bolesnim pacijentima, ovdje među starcima, odnosno starima i mladima, od masaža koje nisu samo masaže, do otvorenog prostituiranja. Ništa novo u književnosti i filmu, ali magija kojom nas autori uvlače u taj začarani planinski svijet podjednaka je i naprosto neodoljiva.

Ima u cijelom filmu i nečeg kunderijanskog. Prije svega u prevladavajućim temama prolaznosti vremena, mladosti i starosti, pamćenja i zaborava, lakoće i težine, koje je slavni češko-francuski pisac varirao kroz cijeli opus, a koje Sorrentino ovdje stavlja u prvi plan, da bi kroz njihovu motivsku razradu propitivao o smislu umjetnosti u epohi lakoće, buke, zaborava i posvemašnje površnosti. Nasuprot infantilnosti globalne buke, ispraznosti i neiskustva, ovi autori daju prednost polaganosti, tišini izoliranih mjesta i svemu što će iz toga izvući jedinke bogatog unutarnjeg života sposobne pamtiti, i iz pamćenja izvlačiti pouke. Ova dva oprečna svijeta, sadašnji i prošli, utjelovljuju mlada pop-zvijezda Paloma Faith, „najbeznačajnija žena na svijetu“ i klasičar Ballinger; jedno nasuprot drugome, kao da su izašli iz nekog Kunderinog francuskog romana.

Ironično je to što su ti pobornici pamćenja i tradicije, ti čuvari staroga svijeta (odnosno sjećanja na nj) koji je još cijenio tišinu i dokolicu, vrlo stari ljudi, individue oronulih i nepouzdanih sjećanja i samim time dvojbenih iskustava i okrhnutih identiteta, koji pred globalnim terorom mladosti i ljepote više naprosto ne mogu ništa, gube i posljednju bitku nakon povlačenja u izolirani planinski hotel za društvenu elitu. Ballinger je duboko razočaran i potišten: njegova kći, a još je u najboljim godinama, više ne pamti niti jednu od tisuća sitnih dobrih djela koje joj je on kao otac učinio, dok od cjelokupnog glazbenog opusa publika pamti samo Jednostavne pjesme (Simple Songs), a koje bi i Kraljica Majka rado opet čula. Što ostaje od naše umjetnosti kada umremo? Radi koga je radimo i kome je ostavljamo? Iste dvojbe muče i glumca J. Treea, koji je unatoč brojnim velikim ulogama mladima prepoznatljiv jedino po ulozi robota u nekom blockbusteru. „Lakoća je neodoljivo iskušenje“, tješi ga Ballinger u jednom kunderijanskom momentu filma, da bi još pridodao: „Lakoća je također i perverzija.“

Provodni motiv cijeloga filma muzička je fraza s početka Jednostavnih pjesama, emotivne i vrlo osobne Ballingerove skladbe (autor glazbe je skladatelj David Lang) kojom na kraju ipak dirigira, u najdirljivijem filmskom finalu koje smo odgledali nakon Života drugih, a zbog kojega ćemo možda, opraštajući se od glavnih likova, kao na kraju Čarobne gore, „vrhom prsta nježno dodirnuti krajičak oka“.

Mladost je film iznimne vizualne i glazbene ljepote, glumačkih ostvarenja i nezaboravnih likova, među kojima se našla i mlada bosanska glumice Luna Zimić Mijović. Unatoč velikim dosadašnjim ostvarenjima, rekao bih da je Mladost istinska Sorrentinova velika ljepota, pa iako je podbacio s nominacijama i nagradama, film je to koji ćemo pamtiti, referirati se na nj i vraćati mu se.