Dan Simmons: Hyperion, Izvori, Zagreb, 2001., prev. Marko Mikuličić

Odmah po objavljivanju, godine 1989., roman Hyperion američkog pisca i profesora književnosti Dana Simmonsa (1948.) stekao je svjetsku slavu i status jednog od najboljih i najintrigantnijih znanstveno fantastičnih romana u povijesti žanra. Bio je to prvi roman iz ciklusa koji će kasnije postati poznat kao Hyperion Cantos, a koji će sadržavati još tri romana (Pad Hyperiona, Endymion, Uspon Endymiona) i nekoliko novela. S izuzetkom priče Remembering Siri (1983.), svi su objavljeni tijekom 1990-ih. Pored slavnog ciklusa o Hyperionu, devedesete su bile vrlo plodno razdoblje za Simmonsa, kada objavljuje cijeli niz fantasyja i horora, ali oni svi ostaju u sjeni Cantosa. I tridesetak godina kasnije, što ni u žanrovskoj književnosti nije kratko razdoblje, i cijeli ciklus i zasebno Hyperion nalaze se u vrhu svih žanrovskih rang lista najboljih SF djela svih vremena, uz bok Isaacu Asimovu, Franku Herbertu, Ianu Banksu, L. M. Bujold i drugima. Niz spomenutih autora samo je djelomično nasumičan – radi se o velikanima jednog od popularnijih i atraktivnijih subžanrova SF-a, naime, space opere, gdje se najčešće, i s pravom, svrstava Hyperion. No njegova vrijednost je u uspješnoj fuziji nekoliko subžanrova, pa je tako Simmonsova svemirska opera prožeta elementima horora, fantasyja, steampunka, cyberpunka, biopunka, ali i brojnim referencama na klasičnu književnost.

 

Postmodernizam znanstvene fantastike

Kao što je to pravilo u znanstvenoj fantastici, intrigantnost Hyperiona jest u maštovitoj i napetoj priči koja mora zadržati pažnju čitatelja, no njegova neobičnost je i u izrazito postmodernističkoj formi, što se u znanstvenoj fantastici, barem ovako radikalno, ne viđa često. Osnovna fabula zapravo je vrlo jednostavna i krajnje nezanimljiva: sedmero hodočasnika putuje prema dolini Vremenskih Grobnica na planetu Hyperionu, a usput im se ne događa gotovo ništa vrijedno spomena (osim nestanka jednog od njih pred sam kraj); njihovo putovanje izloženo je u šest kraćih poglavlja koja skupa s prologom i epilogom obuhvaćaju nekih sedamdesetak stranica – ostalih preko 350 stranica čine priče koje si spomenuti hodočasnici međusobno pripovijedaju, ne bi li se putem bolje upoznali i izvukli neku pouku prije susreta s misterioznim ubilačkim stvorenjem zvanim Shrike. Formom, dakle, Hyperion podsjeća na klasična djela poput Dekamerona ili Canterburyskih priča, iako on nije doslovna parafraza, nekakvo transponiranje klasične fabule u daleku budućnost, kao što nije ni doslovna komunikacija s Čarobnjakom iz Oza, mada završne sekvence prizivaju u sjećanje družinu iz Baumova romana.

Ovakva sižejna obrada građe poprilično je riskantan Simmonsov potez, s obzirom na to da pretežito avanturističke fabule svemirskih opera najbolje prolaze u linearnoj i kronološki izloženoj priči s konstantnim intrigama i bez suvišnih digresija. Upravo su postmodernističke osobine romana za dio fanova postale najveći problem i glavna iritantnost (referiram se na recenzije s web-stranice Goodreads), što ipak nije umanjilo njegovu slavu i ugled u žanrovskim vodama. U tipične postmodernističke, a za SF netipične, pripovjedne postupke valja ubrojiti i umetanje priča unutar priča – gotovo svi hodočasnici o sebi pričaju kroz priču o nekome drugom (znanstvenik Sol Weintraub o kćeri Rachel, vojnik Fedmahn Kassad o tajanstvenoj ljubavnici, svećenik Lenar Hoyt o svećeniku Paulu Duréu, detektivka Brawne Lamia o kibridu Johnu Keatsu, Konzul o vlastitoj baki Siri, a pjesnik Martin Silenus sam o sebi, no s obzirom na svoju metuzalemsku dob, on priča zapravo o povijesti naseljavanja svemira), dok neki od njih čitaju svoje ili tuđe spise (u različitim formama, poput dnevnika ili pisma), puštaju ih kao snimke sa svojim ili tuđim glasovima. Sve to dovodi do izrazite tekstualnosti djela, a roman nije omanuo niti u metatekstu, u priči pjesnika Silenusa, koji je demonstrirao pripovjedački dar, razbio i sam kronologiju i fragmentirao svoj iskaz. Svaka od šest priča različite je forme i žanra ili kombinacije žanrova (detektivska, ratna, ljubavna, horor priča...), a kao da to nije dovoljno postoji indicija da su izgovorene Konzulovim glasom, odnosno da ih on naknadno snima (govori sam sebi). Time bi se objasnilo nepostojanje bitnijih stilskih razlika u pripovijedanju različitih likova, ali istovremeno se javlja i problem Konzulove čudesne sposobnosti pamćenja. Kakogod, Konzul se pomalo ističe i može se smatrati glavnim likom, ili barem prvim među ravnopravnima. Kažem šest priča, jer Simmons iznevjerava očekivanja i ispušta jednu – naime, Templar Het Masteen nestaje prije negoli je izložio svoju.

 

Svijet i politička pozadina

Hodočasničke priče zasebne su uokvirene novele u kojima se zapravo razmotava fascinantna i uznemirujuća slika svijet, tj. čovječanstva iz daleke budućnosti, a ono što ih međusobno povezuje jest prethodno iskustvo svakog pojedinog lika s planetom Hyperionom, misterioznim artefaktima Vremenskim Grobnicama i neljudskim, polu-božanskim polu-mehaničkim stvorenjem Shrikeom. Simmons se tu pokazuje kao vješt „graditelj svijeta“, slika kojega se mozaički popunjava kako pripovijedanje odmiče. Ukratko: radnja, tj. putovanje sedmero hodočasnika događa se u 29. stoljeću, a njihove priče vraćaju se u bližu ili dalju prošlost, ponekad i stoljećima unatrag (s obzirom na medicinske tretmane usporavanja starosti i dilatacije vremena pri ispodsvjetlosnim međuzvjezdanim putovanjima; pjesnik Martin Silenus tako je star više od petsto godina, kalendarski dakako, mada biološki možda stotinjak), opisujući tako cijelu povijest Hegemonije Čovjeka (Hegemony of Man), kako se naziva međuzvjezdana civilizacija raširena na tristotinjak naseljenih svjetova. Politička pozadina je delikatna: svjetovi pod izravnom upravom Hegemonije, njih manje od dvjesto (WorldWeb), posjeduju globalne datasfere (Simmonsova inačica današnjeg Interneta) a međusobno su povezani trenutnom vezom, portalima zvanim dalekobacači (farcaster) koje je čovječanstvu dala na korištenje i koje održava osamostaljena umjetna inteligencija TechnoCore. Naseljeni planeti izvan Hegemonije, odnosno Protektorat i kolonije, dostupni su samo međuzvjezdanim brodovima uz ogroman vremenski dug, a među njima je i daleki kolonijalni svijet Hyperion. Primanjem nekog svijeta pod okrilje Hegemonije čime on dobiva pogodnosti dalekobacača i fat-veze radi tobožnjeg prosperiteta i vojne zaštite, samo je krinka za eksploataciju i širenje moći, a milijarde ljudi ovisni o neshvatljivim tehnologijama UI-a, drogama, tretmanima vječne mladosti i produžavanja života, hiperinformiranosti i bogaćenja, frapantno sliče na neke pojave u današnjem svijetu.

Tu je i post-ljudska rasa u prijevodu nazvana Odstranjeni (Ouster), potomci ljudi koji su se izdvojili i stoljećima žive i evoluiraju u međuzvjezdanom prostoru, daleko od svjetova Hegemonije, dalekobacača i TechnoCorea. Odstranjeni iz nekog razloga počinju invaziju baš na Hyperion, dok se antientropijska polja oko Vremenskih Grobnica otvaraju, a Shrike sije smrt širom planeta. Kakvi su planovi TehnoSrži i Odstranjenih? Što je Shrike i koja mu je uloga u predstojećem galaktičkom ratu? To su neke od dilema koje muče vladu Hegemonije i zbog kojih su u suradnji s Crkvom Shrike naši likovi poslani na posljednje samoubilačko hodočašće u okrilje kromiranog demona. I sve ovo zapravo nije spoilanje, nego uvod u Hyperion, ili pak, uvod u Pad Hyperiona. Roman Hyperion zapravo je uvod u radnju iz 29. stoljeća, svojevrsna priprema terena i gradnja svijeta, da bi galaktički rat uopće mogao početi i okončati se u Padu Hyperiona, nastavku iz 1990. godine. Hyperion tako, gledajući ga zasebno, odlikuje i otvoreni kraj – dok u orbiti počinju bitke Odstranjenih i Hegemonije, šestero hodočasnika silazi prema Vremenskim Grobnicama ususret Shrikeu. Napetost je na vrhuncu, Simmons tu odlično odrađuje jednu od tipičnih karakteristika žanrovske književnosti, no ono što je fascinantno jest to da bi Hyperion i bez nastavka i raspleta naznačene fabule vjerojatno postao kultni roman znanstvene fantastike.

Pored utjecaja klasične književnosti, od Dekamerona, preko Johna Keatsa (od kojega dolazi i naslov) do postmoderne, Simmonsov roman baštini i najbolje trenutke žanrovske povijesti, prije svega iz repertoara svemirske opere i cyberpunka (kojega je s Hyperionom Simmons ipak jedan od pionira). Nalazimo tu karakteristične bogato kostimirane melodramatske avanture i junaštva i svemirske bitke, a vidljiv je utjecaj i campa – Simmons svjesno piše punokrvnu staromodnu space operu ne bježeći ni od žanrovskih klišeja (poput bjesomučne jurnjave virtualnim „autoputovima“, informacijama preopterećenih eksplodirajućih glava, vremenskih anomalija i starenja unazad, pa čak i vagine dentate itd.).

Ali kao i svaka dobra znanstvena fantastika, ovaj roman otvara niz aktualnih problema i dilema čovječanstva, reflektirajući ih na jedan od mogućih budućih svjetova: to su prije svega pitanja ekologije i uništenja okoliša i istrebljenja autohtonih vrsta, utjecaj tehnologije na ljudski život i njeno križanje s organskim, svemirski kolonijalizam i širenje kapitalističke ideologije, razvoj (ili degradacija) morala i duhovnosti, ali i pitanje buduće evolucije čovjeka u takvim okolnostima, kao biološke i evolucijske činjenica u radikalno drukčijim uvjetima (promjena okoliša i impregnacija tehnologijom).

Simmonsova vizija daleke budućnosti vrlo je mračna i unatoč silnom tehnološkom napretku i kolonizaciji stotina svjetova, prikazuje čovječanstvo koje i evolucijski i intelektalno i duhovno stagnira, a moralno se srozava. Tako se pri kraju knjige „barbarski“ Odstranjeni, koji žive na međuzvjezdanim gradovima i kometima, prikazuju u Konzulovim riječima kao istinska nada čovječanstva: „Dovoljno će biti ako velim da vjerujem da su Odstranjeni učinili u proteklom mileniju ono što čovječanstvo Mreže nije: evoluirali su. Dok mi živimo u svojim presađenim kulturama, blijedim odrazima života Stare Zemlje, Odstranjeni su istražili nove dimenzije estetike, etike, bioznanosti, umjetnosti i svega što se mora mijenjati i rasti kako bi odražavalo ljudsku dušu. Mi ih nazivamo barbarima, a istodobno se bojažljivo držimo svoje Mreže kao Vizigoti koji čuče u ruševinama izbijedjele slave Rima i sebe proglašavaju civiliziranima.“ Ova Konzulova tirada dio je njegove samorazotkrivajuće ispovijesti s kraja romana, ali zapravo i sažetak Simmonsove vizije mogućih puteva razvoja čovječanstva – s jedne strane perpetuiranje sadašnje kulture na različitim planetima i samim time stagnacija, ili prepuštanje biološkoj evoluciji i pomicanju granica spoznaje. Simmons je u Hyperionu zacrtao oba smjera, a ishod njihova konflikta čitat ćemo u Padu Hyperiona i nastavcima.

 

Teror one Stvari

U Hyperionu se dakle čovječanstvo razračunava samo sa sobom; ne postoje čudesne tuđinske civilizacije ni sukobi neljudskih kultura i tehnologija, mada redovno postoje „tuđinski“ entiteti o kojima se malo zna, ali ih se ipak smatra ljudskim tvorevinama. Takav je i stanovnik Vremenskih Grobnica, čudovište iz mitova i bajki u koje ljudi povjeruje tek pri osobnom susretu s njima, ako ga prežive.

Shrike je stvorenje koje bi se i psihoanalitički moglo tumačiti: u simboličkom poretku Hegemonije, on bi bio nešto kao suvišak Realnog, Stvar u samom središtu (problema) koja izmiče spoznaji i ljudi i Odstranjenih i UI-a, ali je tu, kao traumatska jezgra, kao utjelovljenje svih grijeha i grešaka čovječanstva koje dolaze na naplatu – baš kao što su i Vremenske Grobnice svojevrsna pukotina u prostorvremenu, nešto što se ne uklapa čak niti u proročanske proračune sveznajuće SveStvari TehnoSrži. Shrike je simbol „nagona za smrću“ Hegemonije Čovjeka, čega su simptom i periodična hodočašća vjernika Kulta Shrike, zapravo samoubilačke misije u dolinu Vremenskih Grobnica odakle se nitko nikada živ nije vratio.

Nešto slično Simmons je napravio kasnije u horor priči The Terror (2007.), prema kojoj je 2018. godine snimljena odlična AMC-jeva televizijska serija. Ondje posadu jedrenjaka zarobljenog u arktičkom ledu terorizira mitološko stvorenje nalik polarnom medvjedu zvano Tuunbaq. Teror je zasad jedino ekranizirano Simmonsovo djelo, dok se neka druga, među kojima i Hyperion Cantos, najavljuju već desetljećima. Razlozi tome možda su upravo opisani: roman sklopljen od samostojećih novela teže je adaptirati od linearne priče, pa se Simmonsa zasad još uvijek više čita negoli gleda. Ili kako bi Martin Silenus, autor nezavršenog Spjeva o Hyperionu rekao: „Dislinearni zaplet i nevezana proza imaju svoje pristalice, među kojima sam svakako i ja, ali na kraju, prijatelji, lik je ono što dobiva ili gubi besmrtnost na pergamentu.“