Diplomatski r’n’r

Dobar pisac poznaje temu o kojoj piše. Nažalost, ta misao nije onoliko banalna koliko se na prvi pogled čini. Čitateljsko povjerenje znaju nagristi sitnice, detalji koji otkrivaju da se autor premalo ili previše trudi. U tom smislu čini se da postoje dvije skupine: oni koji se za pisanje pripremaju svjesno, istražujući, učeći, vodeći bilješke, i oni koji pišu manje promišljeno, po sjećanju, uz, reklo bi se, veći udio čistih autobiografskih elemenata. Za pretpostaviti je kako pisci koje teorija ubraja u tzv. prljavi realizam, žanr čiji je nehotični praotac Charles Bukowski, a u kojem se ogoljenim izrazom, često s mnogo ironije, pripovijeda o mračnijim stranama života i društvenim autsajderima, mahom pripadaju potonjoj skupini. Naravno, nije nezamislivo da pisac odluči 'istražiti' život na društvenom dnu (sjetimo se Zole koji se u pripremama za Germinal družio s rudarima i doslovno spuštao u rudnik, ili Orwella koji je prao suđe po sirotinjskim četvrtima pišući svoj prvi esej i ono što će kasnije biti roman Nitko i ništa u Parizu i Londonu), ali dojam je da o dnu uglavnom pišu oni koji su ga dotaknuli zapravo mimo svoje volje.

Baš poput Bukowskog, Denis Johnson Amerikanac je rođen u Njemačkoj, koji je službeno stupio u svijet književnosti kao pjesnik. Bukowski je na prvu zbirku čekao do četrdesete, ali Johnson je svoju The Man Among the Seagulls, cijena čijeg se prvog izdanja danas mjeri u stotinama dolara, objavio već s devetnaest, naime 1969. Iduću će pak objaviti tek 1976., da bi osamdesetih, nakon skidanja s alkohola i narkotika, krenuo s romanima, kojih će do smrti 2017. ispisati desetak. Isusov sin prva mu je zbirka kratkih priča, objavljena 1992. u SAD-u, a 2005. i u hrvatskom prijevodu; po njoj je snimljen i istoimeni film s jednim Dennisom (Hopperom) i jednim Denisom (Learyjem), a čini se da ju je veći dio kritike prihvatio vrlo dobro do odlično. Kao do danas njegovo najpoznatije djelo, uspješno je prošla i u akademskim krugovima, valjda jer se u svojoj slici rasapa američkog sna Johnson ipak više oslanja na karverovski odmjerene poteze nego na gruba minimalistička maljanja svojstvena Bukowskom. Kasnije će Johnson, kad bude već dobrano trijezan i zreo za 'igru po pravilima', držati i predavanja i čitanja po američkim sveučilištima.

Radi se  o zbirci jedanaest kratkih priča međusobno povezanih mjestom (gradić u Iowi) i vremenom radnje (sedamdesete 20. stoljeća) te protagonistom Fuckheadom (u nas prevedenim kao 'Krele'). Fuckhead sa svojih dvadeset i kusur nema čvršćih moralnih (ili kakvih drugih) uvjerenja, najviše voli lokati u gostioni Vine i besciljno se voziti brzim vlakom, povremeno se bavi sitnim kriminalom i potrči za kakvom suknjom, vozi, a što drugo, Volkswagenovu bubu kojoj ne rade kočnice, osim alkohola cijeni i heroin, muva se kao radnik na Hitnoj pomoći i u domu za invalide te završi sa ženom koju »jedino on može voljeti«... I da, dade mu se vjerovati, čak i kad opisuje kako je čovjek došao pješice na Hitnu s nožem zabijenim u oko (žena ga je na spavanju; u filmu ga glumi još jedan Denis – sâm Johnson) jer živi koju ulicu dalje, da bi jednako ležerno, nakon što mu Fuckheadov tabletama razvaljeni kolega Georgie nehajno izvadi nož, tek sa zavojem odande i otišao (»bio je to jedan od onih slučajeva«).

Ako se Johnsonovi sporedni likovi i sjećaju prošlosti, ona im ne znači više od materijala za anegdotu koja će im priskrbiti iduće pivo, a jasno je da budućnosti nemaju; »Ne izmišljaj patnju, to ne postoji«, kao da si govore, poput njima ipak nedostižnog Valjarevićevog Džoa Frejzera, u trenucima kad osjećaju da gube jedino što im se čini stvarnim, neuhvatljivu sadašnjost. To su tipovi koji u ponedjeljak za šankom iznose genijalan plan za brzu zaradu ili pak prodiru u Smisao Svega, da ih se u utorak već ne bi moglo pronaći, ne samo u lokalu nego i u svijetu slobodnih ili živih. Tipovi koji kradu žicu od bakra iz vlastite bivše kuće. Oni imaju neke predispozicije za komadić luzerske besmrtnosti, ali njihov im je tvorac, Johnson, ne dopušta. Spomenuti Georgie povremeno je urnebesan, dok ostali nisu baš najbolji ni s humorom. Uz to, i glavni je lik bljedunjav. Njegovoj neprilagođenosti ne saznajemo ni uzrok ni povod, on nije čak ni buntovnik bez razloga. Istina, na pokojem mjestu autor ga obdari bljeskom lucidnosti, ali ta su mjesta tako malobrojna te više djeluju kao izuzetak koji potvrđuje pravilo.

O Bukowskom možemo misliti što nas je volja, ali njegov je otac ipak bio nasilni, iskompleksirani redov, dok je Johnsonov radio kao diplomat za State Department i CIA-u. Roditeljske batine Bukowskog su nagnale da razvije lijep narcistički poremećaj, ali i naučile da 'kratka priča' podrazumijeva, je li, priču. A tu ideju Johnson u Isusovu sinu odbija. Njegovi likovi mahom u čitateljevu svijest uskaču kao padobranci, zadrže se ondje jedva onoliko koliko treba da se dovrši pojedini tekst i potom nestaju kao da ih nikad i nije bilo. Autor ih uskraćuje za 'saft', za ono što se ne uči na radionicama pisanja sve i kad ih vodi veliki Raymond Carver. Fuckhead i djevojka »šutaju se heroinom i jedu odreske« (!), pa je on bubne u trbuh, pa ona uskoči u auto s nekim studentima, pa se kasnije vrati... Tko zna zašto se Johnson nakon nekoliko romana odlučio napisati knjigu polupriča.

Što se tiče naslova, on je posuđen iz pjesme Heroin grupe Velvet Underground, koja ima veze s tekstovima u knjizi utoliko što Fuckhead povremeno spomene tu drogu. Dok pjesma u par stihova objašnjava mehanizam ovisnosti – kad si zabije iglu u venu, lirski se subjekt osjeća kao čovjek, da bi se u sljedećem trenutku, kad juri po novu dozu, osjećao kao Isusov sin – Johnsonova knjiga niti je ovisnička ispovijed niti, i kad se nešto događa, nudi mnogo više od atmosfere tupe, dokone letargije. I tih općih mjesta polusvijeta koja bi, valjda, trebala djelovati šokantno sama po sebi. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Isusov sin izgledao da nije pisan s tolikim vremenskim odmakom, nakon svih onih dvanaest koraka.