Array
    (
        [0] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 244141
                [post_author] => 81
                [post_date] => 2020-06-26 08:19:13
                [post_date_gmt] => 2020-06-26 06:19:13
                [post_content] => Kada je objavljen Omon Ra Viktora Olegoviča Peljevina, naša je publika uzvratila hrvatskom šutnjom; nije tome bio razlog postmoderna poetika ovoga autora, pa niti sama tema ili njezina obrada, nego prije bih rekao da kod nas suvremeni ruski autori imaju loš imidž. Kao da se nakon Dostojevskog podigne neka rampa u glavama s oznakom stop, iako po meni ruska književnost tek tada postaje zanimljiva: avangarda, zatim nekoliko emigrantskih valova, samizdati i tamizdati, kao i određen broj regularnih sovjetskih pisaca te naposljetku - suvremena ruska književnost sa Viktorom Peljevinom kao nezaobilaznom „žlicom vegete“.
    
    Ovdje spominjem njegov prvi roman koji je, po tipu naracije, možda najkonzervativniji. Priča je to o očajničkoj obmani sustava koji je raskinuo s etičkim obzirima, samo da zadrži iluziju. A iluzija je sovjetski kozmički program. Već u prologu romana shvaćamo da imamo posla s majstorom; u nekoliko sočnih rečenica Peljevin nam dočarava život dječaka opčinjenog sovjetskim letačima. U to je doba, podsjetimo, ideološki žalac bio usmjeren na djecu i omladinu, među kojima je centralno mjesto zauzimao kult Jurja Gagarina. Omonovo djetinjstvo je sumorno (dobro, to je već kliše o ocu pijancu, nestašicama, bijedi), a onaj pravi, istinski život je na nebu, ali u duhu dijalektičkog materijalizma, pa se Omjuška upisuje u letačku školu koja fabricira državne junake prve kategorije.
    
    Ima li što gluplje od prepričavanja romana? Nema, naravno, tim više što se radi o kratkom, brzočitajućem štivu. Stoga ću tek naznačiti da Peljevin dodaje još jedan okret na zavrtnju sovjetske para-realnosti; škola za letače zapravo eksperimentira sa sviješću pitomaca, ali ovdje psihičku opresiju upotpunjuje i fizički zulum od strane nastavnog osoblja. Treba pročitati te uvrnute monologe oficira. Djelomično su me podsjetili na ispiranje mozgova u JNA, mada je teorija o naoružanom narodu bila dječja igra u usporedbi s razmjerima Peljevinove mašte. Onaj idejni mamac obitava u maloj replici rakete koja visi u spavaonici. Omon uviđa da u raketi ne postoje vrata, da pilot sve i da hoće, ne može napustiti letjelicu. Tokom nastavnog procesa razotkriva tajnu zatvorenog letača; taj letač je upravo on koji nakon ispunjenja zadatka (a sastoji se od toga da na Mjesecu ispiše tri riječi Mir, SSSR i Lenjin) mora izvršiti samoubojstvo. Sovjetski kozmički program, nažalost, nema sredstava da omogući povratak kozmonauta na Zemlju, ali razmjeri obmane razotkrivaju se tek na kraju romana…
    
    O ovom romanu možemo govoriti i kao dodavanju vode na mlin teoretičarima urote, u smislu da je putovanje na Mjesec samo jedan vrhunski set s kulisama. Možemo mu prigovoriti i zaoštravanje anti-sovjetskog diskursa, posthumno opanjkavanje te države kao monstruma i sl. Sve je to donekle točno. Ali, s obzirom na to da Peljevin istražuje manipulacije sviješću, njegov postupak mora biti radikalan, a okružje totalitarizma pruža idealne, gotovo laboratorijske uvjete za eksperiment. Roman pokreće jedan djetinji san. Ima li išta čišće, nevinije od toga? Tragičnost romana i leži u tome što se pokazuje da je taj san običan ideološki trik uzgojen u ekstremnim uvjetima.
    Omon Ra mi se najviše svidio zbog te unutarnje tenzije u tekstu koju Peljevin pojačava, odnos smanjuje po potrebi. Ispod poetičnih slika neprekidno vreba užas tajnog, generičkog plana u kojem je pojedinac sredstvo za njegovo izvršenje. Otprilike tako.
                [post_title] => Mala replika rakete
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => mala-replika-rakete
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-07-13 21:03:27
                [post_modified_gmt] => 2020-07-13 19:03:27
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=244141
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 0
            )
    
        [1] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 277714
                [post_author] => 81
                [post_date] => 2021-06-10 12:23:38
                [post_date_gmt] => 2021-06-10 10:23:38
                [post_content] => Prospekt Šote Rustavelija odaje europsko lice Tbilisija. Ta krošnjama natkrivena prometnica uokvirena je pomodnim dućanima, hotelima i restoranima za bogatije: tu su i Nacionalni muzej Gruzije, Gribojedovo i Rustavelijevo kazalište, Opera, crkve i crkvice, a njezini trgovi nose imena velikana svjetske književnosti. Na trotoarima Avenije Rustaveli nema sirotinje i razularenih pasa lutalica. Pišanje u parku strogo je zabranjeno. Ovdje policajci stoje u gustom rasporedu i paze na imidž te ogledne avenije. Malo niže, na Trgu Slobode, ona uvire u golemi kružni tok gdje se zatim osipa u nekoliko manjih ulica. Put me je često vodio tim bulevarom prema starom Tbilisiju, ali njezina europska pokondirenost nije me se naročito dojmila. Čak mi se činila pomalo nestvarno: posvuda su uokolo kaos i zbrka, a Avenija Šote Rustavelija drži se kao da teče kroz Pariz!
    
     
    
    Unatoč tome, ona je neizbježan dio Tbilisija, kao što je i čovjek čije ime tako ponosno nosi neizbježan član gruzijske književnosti. Za takvu aveniju sigurno je bilo dosta kandidata. Šota Rustaveli zaslužio ju je spjevom „Vitez u tigrovoj koži“ koji je napisao pred kraj 12. stoljeća, u vrijeme renesanse gruzijske umjetnosti i kulture. „On je bard viteške poezije“, uvjeravali su me moji gruzijski poznanici. Morao sam im vjerovati s obzirom na zanos s kojim su mi pričali o 1666 katrena tog spjeva. Puno prije nego sam ga pročitao, saznao sam gotovo sve o zgodama tajanstvenog mladića, Tarijela, koji zakrabuljen tigrovom kožom traga za voljenom princezom Nestan, kćerkom indijskog cara. Lik Tarijela utjelovljenje je srednjovjekovnog viteškog morala: nepotkupljiv, razborit i odvažan, veoma nalik Percevalu iz družine Okruglog stola koji nekako u isto vrijeme traži Sveti Gral.
    
     
    
    Motiv koji još više od hrabrosti prožima Rustavelijev ep motiv je idealne ljubavi za kojom u to doba žude i pjesnici na drugom kraju Europe, u Provansi. Ipak su presudni utjecaji na Rustavelija došli s istoka, točnije iz epa Visramiani perzijskog pjesnika Gurganija koji već u 11. stoljeću pjeva o temama kao što su incest, bigamija, obiteljsko nasilje i nevjera. Ali, spjev o Vitezu u tigrovoj koži neusporedivo je umjereniji od Visramianija. Gruzijsko društvo u dvanaestom stoljeću tek se okuplja nakon stalnih ratova protiv Seldžuka i Perzijanaca. Kultura i umjetnost sporo se oslobađaju okova nabožne tematike. Kraljica Tamar koja na čelo države dolazi 1184. uviđa važnost koje umjetnost ima u izgradnji lika i djela vladara. Stoga na dvor poziva slikare, graditelje, a među brojnim „uhljebima“ našao se i talentirani stihotvorac Šota Rustaveli. Nadahnut spjevom Visramiani i prožet jakom vjerom u mogućnosti gruzijskog jezika, Rustaveli započinje rad na epu koji će potrajati nekoliko godina i zbog kojeg će, naposljetku, dobiti tako važnu aveniju u centru Tbilisija.
    
     
    
    Prema hagiografiji, Rustaveli je pisanjem spjeva pokušao zaliječiti jednostranu ljubav prema kraljici Tamar. Očajnička potraga viteza u tigrovoj koži za princezom Nestan danas se čita kao Pjesnikovo udvaranje lijepoj Tamar, s tom razlikom što u spjevu vitez pronalazi dragu i sve završava sretno dok Rustaveli nakon što je završio spjev odlazi u egzil. Posljednje godine proveo je u gruzijskom samostanu u Jeruzalemu gdje ga jedna freska prikazuje kao bjelobradog starca, kažu, do smrti obilježenog beznadnom ljubavi prema Tamar.
    
     
    
    „Od ljubavi bolestan sam i za me lijeka nema / ako ona mi ne udijeli spas ili zemlja grob“
    
     
    
     
    
    Po jednoj legendi pjesnik je svoju tvrdokornu (medžnunsku) ljubav platio progonstvom u Jeruzalem, po drugoj ondje je prisilno umirovljen jer nije odgovorio na njezine ljubavne ponude.
    
     
    
    Portret kraljice Tamar razgledao sam u muzeju u Tbilisiju. „Carska joj kosa ahat je, stas kao aloja joj vit… rubin usne krasne, niz bisernih zuba“. Ali, više od svega dojmile su me se tamne, prodorno strasne oči pred kojima su treperila srca mnogih tankoćutnih duša. Priča koja se splela oko pjesnika i njegove muze, kao i mitološka ljepota Tamar nadahnuli su i Ljermontova za čuvenu pjesmu „Tamara“, iako u njegovim vizijama Tamar nije svetica, nego opaka ljubavnica koja svoje mladiće noću troši, a ujutro baca u brzu i ćudljivu rijeku Terek. „Ne, nije bio onaj pravi, nije / i radi tog je morao da umre…“
    
     
    
    Medžnun mora biti mlad, bogat i „darežljiv vrlo“, pjeva Rustaveli. Također i oduhovljen, postojan, mudar i rječit, a izgledom bi „morao kao sunce sjati“. Takav je i Pjesnik u svom granitnom izdanju. U jednoj ruci drži svitak s gotovim spjevom, drugom pak dodiruje neutješne grudi. Dok uokolo bruje automobili, taj medžnun stoji na visokom postolju odakle mu pogled seže sve do padina Malog Kavkaza. Bila je rana zima kada sam među brojnim skulpturama i kipovima Tbilisija pronašao spomenik Šote Rustavelija. U podnožju su dogorijevale one tanahne i vitke svijeće koje pravoslavni pale u crkvama, za spas duše. Uz njih mirno je spavao jedan pijanac s bocom konjaka „Tiflis“ koja je bila prazna. Morao sam ga pažljivo opkoračiti kako bih pročitao skromnu legendu na postolju. „Šota Rustaveli, pjesnik“.
                [post_title] => Uz prijevod spjeva „Vitez u tigrovoj koži“ Luke Paljetka
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => uz-prijevod-spjeva-vitez-u-leopardovoj-kozi-luke-paljetka
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2021-06-10 12:24:56
                [post_modified_gmt] => 2021-06-10 10:24:56
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=277714
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 0
            )
    
    )
    
  • M
  • U
  • Sve

Prospekt Šote Rustavelija odaje europsko lice Tbilisija. Ta krošnjama natkrivena prometnica uokvirena je pomodnim dućanima, hotelima i restoranima za bogatije: tu su i Nacionalni muzej Gruzije, Gribojedovo i Rustavelijevo kazalište, Opera, crkve i crkvice, a njezini trgovi nose imena velikana svjetske književnosti.

Mala replika rakete

Viktor Peljevin – OMON RA, Divič, Zagreb, 2003.

Kada je objavljen Omon Ra Viktora Olegoviča Peljevina, naša je publika uzvratila hrvatskom šutnjom; nije tome bio razlog postmoderna poetika ovoga autora, pa niti sama tema ili njezina obrada, nego prije bih rekao da kod nas suvremeni ruski autori imaju loš imidž. Kao da se nakon Dostojevskog podigne neka rampa u glavama s oznakom stop, iako po meni ruska književnost tek tada postaje zanimljiva: avangarda, zatim nekoliko emigrantskih valova, samizdati i tamizdati, kao i određen broj regularnih sovjetskih pisaca te naposljetku – suvremena ruska književnost sa Viktorom Peljevinom kao nezaobilaznom „žlicom vegete“.