Array
    (
        [0] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233481
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-04 12:29:47
                [post_date_gmt] => 2020-06-04 10:29:47
                [post_content] => Prirodni roman roman je bez fabule, a napisao ga je pjesnik. Već ti podaci strašljivijim će čitateljima biti dovoljni da pobjegnu glavom bez obzira. A ako dodamo i to da autor ne preza od postmodernističke metafikcije, dapače, da se njome opušteno koristi, zasigurno ćemo eliminirati još pokojeg. Zaista, ovaj roman nije lako reklamirati usmenom predajom: raspad braka u posttranzicijskoj Bugarskoj, u knjizi koja neprestano počinje i nikako da počne. Srećom, književnoj karijeri Georgija Gospodinova nisu presudile kukavice. Tako je on već s prvom zbirkom poezije (1992.) osvojio bugarsku nacionalnu nagradu za najbolju prvu knjigu, da bi mu prozni radovi (dva romana i zbirka priča) kasnije donijeli svjetsku slavu i sijaset međunarodnih priznanja. Slovi za najprevođenijeg bugarskog autora nakon pada Berlinskog zida. Prirodni roman prvo mu je prozno djelo, objavljeno u domovini 1999., a u engleskom i odličnom hrvatskom (zaslugom Tatjane Dunkove i Ksenije Marković) prijevodu 2005. godine. Radi se o jednoj od onih knjiga koje izvaci iz pohvalnih kritika na poleđini pošteno opisuju.
    
    Odustanak od fabule ovdje je hotimičan postupak, proveden uz duboko poštovanje spram ideje da manjak akcije ne bi smio biti izgovor za dodijavanje, za razliku od slučajeva kad se radi o omašci, kad priče nema, a autor, naočigled opijen magijom ostavljanja pismenog traga, misli da je ima. Pred kraj knjige Gospodinovljev pripovjedač jednoj muhi objašnjava da je izmišljanjem svojih popodnevnih čavrljanja s njom namjeravao napisati nešto što nitko ranije nije: knjigu besciljnih razgovora. Muha ga zajedljivo upozorava na paradoks besciljne namjere, a on dodaje kako se još nije odlučio bi li možda umjesto romana napisao scenarij za film. Kako rekoh, nije to jedino metafikcijsko mjesto u romanu. Zapravo, pripovjedač, kao urednik u jednom časopisu, na početku poštom dobiva nepotpisan rukopis, za čijeg će se autora ispostaviti da nosi jednako ime kao on; radi se o šutljivom čudaku koji dane provodi sjedeći u stolici za ljuljanje za kakvu je ovaj koju stranicu ranije dao pola plaće pojedene inflacijom.
    
    Nije ta muha bez vraga uzela mjesto kanarincu, psu ili mački, jer autor svijet vidi facetiranim, mozaičkim očima, baš kao insekti. Mnoštvom tako dobivenih fragmenata čitatelju pruža okvir koji ovaj zatim može i ne mora nadopunjavati vlastitim slikama. Naravno, bilo je već sličnih ideja (sjetimo se Calvinova Ako jedne zimske noći neki putnik, pa čak i Seinfelda, »serije ni o čemu«), ali usudio bih se reći da je Gospodinov na izmaku 20. stoljeća uspio pronaći svoju nišu originalnosti te napisati jedinstveno djelo, knjigu mogućih početaka, ali i »nešto poput stroja za priče«, kako stoji u izvatku iz jedne kritike. Stilski ipak manje raznolik od Calvina, Gospodinov na pojedinim mjestima stvara onaj slatki dojam austerovske začudnosti, ali uglavnom se drži lakonskog tona svojstvenog istočnoeuropskim intelektualcima odraslim u socijalizmu, koji ni danas ne puše manje od dvije kutije cigareta dnevno. Da, možda se ovaj rukopis dao protegnuti na nekoliko knjiga; tȁ već sama borba za intimu u stanu ženinih roditelja i izbjegavanje susreta s njezinim ocem dovoljno su zanimljivi motivi za kakvu novelu, a karverovska situacija u kojoj pripovjedačeva žena ulazi u stan, sjeda u fotelju i ležerno priopćava da je trudna s drugim bila bi sjajna priča prigušenog očaja. S druge strane, valja vjerovati autorovoj procjeni da je ovako najbolje.
    
    Može se vagati omjer prisutnih modernih i postmodernih elemenata, ali Prirodni roman, po broju likova te složenosti opisanih društveno-psiholoških procesa i opsegu fabule u pokušaju, itekako jest roman, za razliku od pojedinih novela i zbirki pripovijetki kojima se, iz komercijalnih razloga, tim nazivom tepa. Činjenica da ga je pisao pjesnik ostaje tek usputan podatak, jer Gospodinov ne brka žanrove i ne dozvoljava poetičnosti izraza da se razmaše nauštrb prozne strukture. Ne mogu govoriti o njegovoj poeziji jer je, nažalost, nisam čitao, ali rekao bih da je sebe-pjesnika, zadržavši pokoji sentencijski poriv (»Svakim danom žena ti se pred očima pretvara u majku, a ti ne možeš biti otac.«), naprosto ostavio po strani. A pjesnički um sklon je i stvaranju dovitljivih silogizama. Za susjednim stolom u lokalu jedna žena povjerava drugoj kako muž s njom vodi ljubav samo kad ima menstruaciju, jer da želi nadoknaditi nevinost o kojoj mu je lagala prevarivši ga dok je radio u inozemstvu, a pripovjedač zaključuje: »Dok idem prema kući, mislim kako sam u tih pola sata ja bio intimniji s tim ženama nego što će njihovi muževi ikad biti.« Načitan filozofije i grčke mitologije, Gospodinov mlati prozu kao što je svojedobno bivši bejzbolaš Jim Courier tenisku lopticu. Knjiga se pročita, što se ono kaže, u jednom dahu.
    
    A kad je već muha tu, zašto ne dodati i nešto, da prostite, izmeta? Deveto poglavlje, nazvano K jednoj prirodnoj povijesti klozeta, donosi pripovijest prijatelja Venzela: »Ulazim u jednu kenjaru na fakultetu. U jednu od onih zajedničkih. Sva zamazana govnima. A nisam više student da me nije briga. U tom trenutku netko kuca na vrata. Kažem: zauzeto. Kad s druge strane – strava ženski glas: oprostite. Ali nevjerojatno seksi glas. Kažem ti, trenutno me presjeklo. Mislim se, kako sad da izađem iz ove usrane kenjare i da će ovaj komad, kad uđe sad iza mene, pomisliti da sam sve to zasrao ja.«
                [post_title] => Bugarska tuga
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => bugarska-tuga
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-04 12:29:47
                [post_modified_gmt] => 2020-06-04 10:29:47
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233481
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [1] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233356
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-01 15:29:33
                [post_date_gmt] => 2020-06-01 13:29:33
                [post_content] => Jedna od njih svakako je strip Alan Ford, koji je kratko objavljivan u Francuskoj (12 epizoda), Danskoj (šest epizoda) i Brazilu (tri epizode), da bi najveću, zapravo jedinu pravu popularnost, veću i od one u rodnoj Italiji, doživio upravo u bivšoj SFRJ. Neki to objašnjavaju ovdašnjom, ne sjajnom, materijalnom situacijom koja se savršeno poklopila s oskudicom glavnih likova, pripadnikâ grupe TNT, neki sjajnim (i vrlo slobodnim) prijevodom Nenada Brixyja, neki crnim humorom kojem su Jugoslaveni bili neobično skloni... Ako bismo htjeli biti cinični, mogli bismo tipovati i na skromnu istisninu prosječne jugo-duše, one koja se krijepi uviđajući da je drugomu, makar i u stripu, lošije nego njoj. Kako bilo, likovi Maxa Bunkera dio su legende koja briše generacijske, nacionalne i religijske razlike. Ta kakvo to srce kameno neće izgurati makar klicu smiješka na Grunfovo Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi, inače obradu slogana iz vremena Mussollinijeva fašizma?
    
    Već iz samog formata i dizajna knjižice Halo, Bing jasno je da se radi o jednom od onih izdanja koja su izradili obožavatelji – za obožavatelje. Na posljednjoj stranici čak se, po uzoru na nekadašnja Vjesnikova izdanja stripa, nalazi i specijalna križaljka, odnosno fordaljka. A unutar zaštitnog plastičnog ovitka: poster Grunfa, priča o djetinjstvu provedenom uz Alan Ford, omnibus tekstova pod zajedničkim naslovom Fordologija, tekst Teofila Pančića Grupa TNT na dvoru maršala Tita, plus nekoliko jednostraničnih komičnih stripića za kraj. I, naravno, između svega toga, glavna stvar – intervju s Maxom Bunkerom, odnosno Lucianom Secchijem, ocem Alana Forda. Cijena je knjige, naravno, prava sitnica.
    
    Ivan Sršen i Antonija Radić stupili su u kontakt s Bunkerom te otputovali u Italiju oboružani uspomenama, radoznalošću i poštovanjem. Dali su si truda pa Bunkeru postavili valjda sva pitanja koja su jednom fordologu ikad mogla pasti na pamet, uključujući i ona o Bunkerovu vlastitu djetinjstvu, nastanku i prekidu suradnje s Magnusom, razmjeni pisama s Nenadom Brixyjem, stripu nekad i danas, sportu... No intervju je slobodan od dodvorništva i nespretnosti koji inače znadu opterećivati druženja s herojima mladosti. Naravno, takvoj atmosferi pridonosi i sâm Bunker, iskusni mačak koji je previše svjestan tjelesne prolaznosti da bi se držao kao uštogljeni idol. Na pitanja ponekad odgovara lakonski, a ponekad neočekivano opširno; ni on više nije mlad i misli mu nisu uvijek posve suvisle.
    
    No što je uopće suvislo? Je li to Amerika, u kojoj se i odvija radnja Alana Forda? Ili smo to mi, slobodoumni Europljani, koji između zalogaja Big Maca i novog filma o Rambu pljuckamo po Americi? A da nije i bivša Jugoslavija, taj tampon između Zapada i Istoka, bila suvisla?
    
    Možda je Alan Ford dosegnuo onako jedinstvenu popularnost naprosto zato što je poslužio kao vjerodostojno zrcalo. Jer kakva je konstrukcija Grupe TNT? Tu je zaguljeni starac Broj Jedan, o kojem se vrlo malo pouzdano znade a koji o svima znade sve, veliki vođa koji će neposluh unutar Grupe kažnjavati štapom i stanjivanjem porcijâ hrane, a uspješno obavljeni zadatak nagrađivati loto-listićem ili popustom na juhu u obližnjoj menzi; ako se vanjski neprijatelji razgoropade, uvijek može posegnuti za svojom crnom tekicom i ucijeniti ih kakvom gadošću iz prošlosti. Tu je Šef, sanjivi poslovođa cvjećarnice, baze Grupe, i sito kroz koje će do običnih agenata rijetko kada procuriti iole vrednija nagrada poslana od Broja Jedan. A tu su i sami agenti, iskompleksirani i zavidni, naivni, skloni lopovluku, raspričani o boleštinama, s fašističkom prošlošću, vječno željni kobasicâ – međusobno ne nužno u najboljim odnosima ali i čvrsto povezani nevidljivim silama koje ih, kad zagusti, itekako drže na okupu, jer, ako ćemo pravo, što bi radili da nema te cvjećarnice? Doduše, literarna Grupa TNT neprestano hvata zalet za konačnu eksploziju, dok je ova druga, kao što nam je poznato, taj zalet sasvim fino uhvatila. Umjetnost prihvaća ono što život odbacuje, zamrzavanje trenutka. Srećom nam vlakovi s godinama usporavaju – Bog zna kamo bismo tek stigli da ubrzavaju kao japanski.
                [post_title] => Bunker kao zaštita od banalnosti
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => bunker-kao-zastita-od-banalnosti
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-02 11:42:29
                [post_modified_gmt] => 2020-06-02 09:42:29
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233356
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [2] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233859
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-05 08:13:45
                [post_date_gmt] => 2020-06-05 06:13:45
                [post_content] => Hardcore punk pojavio se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u kao, kako mu i naziv govori, brži i agresivniji mlađi brat punk rocka. Jedan od prvih HC punk sastava bio je Black Flag, koji su u Hermosa Beachu, svojevrsnom predgrađu Los Angelesa, 1976. osnovali gitarist Greg Ginn i pjevač Keith Morris. Ginn je nekako u to vrijeme pokrenuo i vlastitu izdavačku kuću SST Records, koja će kasnije objavljivati albume kultnih Minutemen, Hüsker Dü, Meat Puppets, Firehose..., a čije je prvo izdanje bio upravo singl Nervous Breakdown Black Flaga. Nedugo nakon objavljivanja singla Morris se razilazi s Ginnom te osniva Circle Jerks, kasnije također vrlo utjecajni HC punk bend. Black Flag rotirat će pjevače do 1981., kad će se na toj poziciji, nakon kratke 'audicije', usidriti Henry Rollins. Upadaj u kombi hrvatski je prijevod proširenog, dopunjenog i korigiranog izdanja Rollinsovih dnevničkih zapisa iz vremena dok je pjevao u Black Flagu. Prve dvije godine, 1981. i 1982., nije vodio dnevnik pa je to razdoblje pokrio naknadno, po sjećanju.
    
    Kao mladić od dvadeset godina Rollins je živio u Arlingtonu u Virdžiniji, nedaleko od Washingtona. Paralelno s poslom za minimalac u slastičarni, pjevao je u hardcore bendu State of Alert, a družio se s Ianom MacKayeom iz Minor Threat, koji ga je i uputio u glazbu Black Flaga. Kad su Black Flag krenuli na turneju, Rollins i MacKaye, ne mogavši dočekati da ovi stignu do Washingtona, otišli su ih prvo gledati u New York. Nakon svirke u Washingtonu bend je prespavao kod MacKayea; mladi Henry ostao je oduševljen njihovim nastupom i glazbom, ali i ispunjen čežnjom: tȁ oni uskaču u kombi i jure u novu avanturu, a on mora ići prodavati sladoled. Shvatio je kako si u tom Arlingtonu kopa grobnicu, odlazeći svakog dana na ista mjesta, gledajući ista lica, živeći dobrim dijelom kao poslušan građanin. Black Flag žive kao psi, bez stalnih prihoda i sigurnosti, rezonirao je, ali barem žive onako kako žele, s nešto slobode i hrabrosti. Maštao je o tome da dijeli s njima binu premda je o pjevaču mislio samo najbolje. Okolnosti su htjele da na idućem koncertu u New Yorku otpjeva s njima jednu pjesmu kao gost, nakon čega su ga pozvali na probu, jer da se pjevač ionako želi prebaciti na gitaru, i ponuđeno mu je mjesto u bendu. Sad je samo trebalo raskrstiti s građanskim životom: šef na poslu odgovarao ga je od te sumanute ideje, a MacKaye ga je poticao da je provede u djelo. Rollins konačno daje otkaz u slastičarni i seli s istočne na zapadnu obalu, u Kaliforniju.
    
    Za dobar dio obožavatelja pravi Black Flag bio je onaj u kojem je pjevao Morris i kad se nezadovoljstvo Rollinsovim dolaskom u bend izmiješalo s uobičajenim HC punk nasiljem (kojem su darežljivo pridonosili skinheadi), bina je postala bojno polje. Mladog Henryja šaketali su, šutali, gađali staklenom ambalažom..., i on im nije ostajao dužan. Istovremeno su od njega tražili autogram, zazivali mu ime na ulici, govorili mu da je super, a ovaj ništa od toga nije shvaćao. Zašto ljudi ne znaju šutjeti? Zašto pišaju u čašu i bacaju to na bend koji daje sve od sebe? Odakle želja da ti se netko potpiše na komad papira? Kako on, koji se u svojoj koži osjeća tako usrano, može nekomu biti super? Johnny Rotten rekao je kako je na bini morao pljuvati jer bi mu se usta od pjevanja ispunila slinom, a da je publika to pogrešno protumačila kao poželjnu koncertnu 'koreografiju': i Black Flag odjeću je od pljuvačke najviše cijedio u Engleskoj. Tamošnji ih pankeri nikad nisu ni shvatili ni prihvatili.
    
    Turneje su bile žestoke, sviralo se svaki dan, nekad i po dvaput dnevno, na privatnim tulumima i u javnim klubovima, i mladi Henry sve se više povlačio u sebe i tonuo u mizantropiju. Pojedine dijelove dnevnika kao da je pisao GG Allin; mnoštvu ljudi Henry je želio nasilnu smrt, naročito policiji. S GG-jem ga povezuje i samoozljeđivanje, bez bola nije imao potpun osjećaj da svira, no za razliku od ovoga, nije bio sklon porocima, a s djevojkama je bio sramežljiv i nespretan. Nije imao konvencionalan posao pa je živio malo u kombiju za turneje, malo u šupi za alat gitaristove obitelji, doslovno sve vrijeme brinući što će mu biti sljedeći obrok. Ne čudi što je, okružen ljudskom bijedom, pankere uglavnom doživljavao kao mamine sinove koji više znaju o šminki i modi nego o pravom životu. Volio je Nicka Cavea, Blixu Bargelda i Diamandu Galas, Sisters of Mercy i Anti Nowhere League bili su mu smiješni, a Mike Watt iz Minutemen uši mu je probijao svojim govorancijama. S vremenom se odalečio i od kolega iz benda. Počeo se sve više zanimati za spoken word, odnosno govorne nastupe, i maštati o objavljivanju knjige. Zapisi iz 1985. mahom su prozno-poetske minijature monotono motivirane tamnom stranom duše: samoća, autodestrukcija, nasilje, lopovluk: turneja kao medvjeđi zagrljaj smrznutom. Rollins fotografski bilježi što se događa kad poremećena publika od poremećenog pjevača traži ono što joj on ne može dati: spas. Svi ti nezadovoljni i agresivni mladi ljudi u njegovim su očima ološ, ali ujedno i dubok otisak američkog društva.
    
    Vid Jeraj ne griješi kad u popratnom tekstu kaže kako knjiga bilježi nastanak jedne depresije, s tim da bi se dijagnoza vjerojatno dala i proširiti: kao dijete rastavljenih roditelja, od hiperaktivnosti liječeno ritalinom, koje je majčin kasniji momak pijan mlatio i seksualno zlostavljao, Rollinsa nije dopao baš zavidno zdrav psihički materijal, a ono što je počelo kao ispunjenje snova s omiljenim bendom završit će dubokim otuđenjem od ljudskog roda. No tko zna što bi tek bilo da se nastavio baviti sladoledom; nije ga teško zamisliti kako upada u robnu kuću s automatom i torbom rezervnih okvira. Ovako je, pjevajući s Black Flag, iz nagomilanog gnjeva uspio izvući korist, stvoriti nešto lijepo, makar se radilo i o estetici ružnog. U ljeto 1986. Ginn raspušta Black Flag, a Rollins ubrzo okuplja Rollins Band i već u travnju 1987. kreće na novu turneju. Nastavlja održavati solo nastupe, objavljivati albume, videospotove i knjige, a počet će se baviti i glumom.
    
    Današnji Henry Rollins, kao dobrodržeći čovo na pragu treće dobi, staloženo prenosi publici visprena opažanja s putešestvija diljem svijeta, istovremeno je nasmijavajući i tjerajući na razmišljanje. Čest je gost u talk showovima i reklo bi se da je svjetovima daleko od one tempirane bombe koja je režala u mikrofon, sjekla se nožem i mlatila glavama o zidove. Umjesto da ubije sebe ili koga drugoga, sazrio je, naučio se opuštenije nositi sa svijetom u kojem se osjeća kao uljez. S druge strane, Black Flag se, kako i dolikuje preživjelim punk-veteranima, kasnije ponovno okupio, i to u dvije verzije: Ginn je 2013. s mlađom ekipom snimio novi album, dok su ostali originalni članovi nastavili izvoditi stare pjesme. Ginn ih je tužio jer koriste ime Black Flag, pa su se prozvali Flag (zadržali su pravo na logo crne zastave). Svatko će donijeti vlastiti sud, ali recimo da Ginnov bend uživo i ne djeluje naročito uvjerljivo. Rollins nije želio sudjelovati u reunionu jer je osjećao da glazbeno više nema što reći. No dao je komentar: muzičari ne bi trebali svirati muziku, ona bi trebala svirati njih.
                [post_title] => Čaroban kereći život
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => caroban-kereci-zivot
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-05 08:13:45
                [post_modified_gmt] => 2020-06-05 06:13:45
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233859
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [3] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 250696
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-08-21 13:49:11
                [post_date_gmt] => 2020-08-21 11:49:11
                [post_content] => Poznat je komentar koji se pripisuje Sokratu: »Mladi danas vole luksuz. Ne znaju se ponašati, preziru autoritet, ne poštuju starije i zabavljaju se umjesto da rade.« Bit će da su to ona plemenita stara vremena u kojima se »znao neki red«. Ili su naši roditelji mislili na još starija? A netko drugi, komu se baš i ne mogu sjetiti imena, mudro je zaključio kako nije stvar u tome hoće li, nego koliko će nas roditelji u odgoju zeznuti, što pak ide ruku pod ruku s onom psihijatrijskom da nema zdravih nego samo nepregledanih. Posve prirodno, jer i ti su nesretni roditelji od krvi i mesa, sumanuto je očekivati savršenstvo od bilo čega ljudskog. Ne samo da smo nemoćni protiv vremena, nego i s lakoćom upadamo u njegove banalne zamke podliježući, s prvim znakovima ocvalosti, naklapanjima o čarobnoj prošlosti, kad su glazba, film i književnost imali Dušu, kad su žene bile Žene, a muškarci su bili Muškarci, kad je sve naprosto bilo... Naklapanjima nad kakvim smo se gnušali kad bi dolazila od naših roditelja. I tako ukrug. Ipak, pri sprečavanju širenja generacijskog jaza mogu nam pomoći – opojna sredstva. Ako želimo biti al pari sa sinčićem ili kćerkicom, ako želimo biti cool daddy ili nam se samo ne dade biti uncool daddy, možemo slijediti primjer oca Anthonyja Kiedisa – dajmo mladuncima da u šestom osnovne puše travu i gutaju tablete te da ih iz okova spolne nevinosti izbavljaju naše vlastite cure. To će nam osigurati status dobrog cimera umjesto zločestog roditelja, a možda, čak, imamo li sreće, i spriječiti da naše male kopije jednom dobace dalje od nas, naime da postanu štogod više od dilera i kurvara u kojima se, ovisno o stupnju i vrsti intoksikacije, izmjenjuju kompleks manje i više vrijednosti. Slično je, bit će, rezonirala i mati Sida Viciousa, heroinska ovisnica koja je budno pazila da se u juhici u žlici ponad upaljača nađe dovoljno i za sineka. No, kao što znamo, Anthony Kiedis dobacio je dalje od oca, barem u smislu slave i uspjeha u svijetu popularne glazbe. I ne, ništa mu nije zamjerio, dapače, voli ćaću kojeg, kao i drugi ćaćini pajdaši, zove nadimcima Blackie i Spider, a u ime zahvalnosti na tome što mu je pružio uzbudljivo ne-malograđansko djetinjstvo pazario mu je, nakon što je zgrnuo bogatstvo s Red Hot Chili Peppers, i automobil. Ujutro je škola, a stanom ori glazba i cupkaju divlje, kao od majke rođene kokainske grudi i stražnjice: može li bolje? I zaista, u Anthonyjevu uspjehu u svijetu šoubiznisa činjenica da mu je stari dilao losanđeleskim glumačkim i rock zvijezdama nije bila nebitna; već kao školarac dobivao je uloge koje će mu omogućiti izdizanje iznad vršnjakâ i za tu dob izdašne honorare. Zlobnici će reći da je u Peppersima od početka samo maskota.
    
    Ožiljci (u izvorniku Scar Tissue, po istoimenoj pjesmi Peppersa), kao i mnoge druge autobiografije izvođačâ popularne glazbe, izrazom i sadržajem ne nadilaze značajnije hvalisanje na razini pučkoškolskog dnevnika. Doduše, čitatelju sama naslovnica pošteno najavljuje što se krije između korica: Kiedisov golišavi, ćosavi, mišićavi torzo, podvezan ispod pazuhâ bijelim girtlom, i njegov nježni pogled svisoka, koji kao da je upravo odabrao sretnicu iz publike koju će nagraditi pristupom svojem međunožnom, kako bi rekao pokojni Željko Malnar, monstrumčiću. I to je to, na 450 stranica. Red seksa, red droge, red odvikavanja, pa nanovo. Ako izuzmemo heroin i kokain, njegove vječne slabosti, Kiedis između redaka, a bome i unutar njih, pokazuje intelektualno-emocionalni stupor na kakvu bi mu pozavidjeli i mnogi narcisi s čežnjama koje su u daleko ozbiljnijem raskoraku sa zakonom od njegovih. Radilo se o pucanju ljubavne veze, smrti prijatelja ili odlasku člana benda, on će svaki bad otresti kao perut s ramena, uz karakteristični kalifornijski smiješak, te sjesti u svoj terenac i odvesti se u novu, zalaskom sunca pozlaćenu speedball-pustolovinu. Dobrom Anthonyju pošlo je za rukom, doduše uz pomoć profesionalca Larryja Slomana, ono što ne bi ni sasma prosječnu piscu s upola bogatim životnim iskustvom: skuhati literarni čaj od maka koji će manje izdržljive čitatelje s lakoćom slati u slatki svijet snova. Ali nije to sve, ima i slika. Tako uz fotografiju na kojoj ima šljivu na oku Anthony kaže: »S dvadeset i jednom godinom već sam bio na korak do smrti za volanom mamina Subarua. Nitko mi nikada nije rekao da nadrogirani narkići ne bi smjeli popiti tri gajbe piva i onda voziti kući. S Red Hot Chili Peppersima tjedan dana poslije svirao sam koncert u New Yorku.« A pokraj fotke s Dalaj Lamom: »Dalaj Lama je bio izuzetno drag i jednostavan kad sam ga upoznao u Dharamsali u Indiji. Pogledajte kako drži moju ruku; nije ju ispuštao za cijelog našeg razgovora (oko deset minuta). Tip se uopće ne oblači loše.« I tako dalje, i tako dalje. Nameće se još jedan prigodan citat, ovaj put Freudov: potpuni nedostatak srama prvi je znak gluposti. Da barem imam nešto protiv Kiedisa ili protiv njegova benda pa da ova ironija proizvede kakav osjećaj olakšanja, ali zaista mi puca prsluk za oboje i nitko mi neće vratiti vrijeme potrošeno na čitanje. Knjizi sam pristupio, štono se kaže, otvorena uma, i nemam pojma zašto sam je dovršio; istinabog, griskao sam je mjesecima. Možda su stihovi Volio bih da si vidio te ožiljke / Sarkastični sveznalico, upućeni baš takvima poput mene, sitnim dušama zavidnim na curama i novcu.
                [post_title] => Dalaj Lama, odalami me
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => dalaj-lama-odalami-me
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-10-14 15:28:51
                [post_modified_gmt] => 2020-10-14 13:28:51
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=250696
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 0
            )
    
        [4] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233378
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-02 11:32:50
                [post_date_gmt] => 2020-06-02 09:32:50
                [post_content] => Jednom je susjedu, u davno doba kad smo obojica bila adolescenti, djevojka otišla na ljetovanje s prijateljicama pa je on, kao vjeran i pouzdan partner, ostao primoran utoljivati seksualnu glad zalogajčićima iz vlastite, oskudne čajne kuhinje. Koji dan nakon djevojčina odlaska požalio se ispred zgrade: »Sad mi toliko fali, a kad se vrati, bit će mi žao što je već tu.« Ima u toj misli testosterona i mladenačke obijesti, no čini mi se da je nasukani susjed prije svega dobro, premda nehotično, sažeo dio srži ljudske prirode.
    
    U dražesnom smo nesporazumu s ovozemaljskim životom. Čini se da smo rijetko zadovoljni, a i kad jesmo, zadovoljstvo nam je često mlako, nekako skraćena daha. Te naše duše kao da dolaze s tvorničkom greškom. Njuškamo svrhu, možda je povremeno i štipucnemo, ali nikako da je ugledamo, da je osjetimo u svoj njezinoj raskoši. Život se nadaje kao veličanstvena krava muzara s čijim nabreklim vimenom nešto ne štima. Poteče to mlijeko s vremena na vrijeme, ali nikako da se pojavi onakav štrcaj kakav pamtimo iz nedjeljnih emisija o poljoprivredi. Maštamo o godišnjem odmoru, o vremenu u kojem ćemo se bezbrižno moći posvetiti samima sebi, a kad godišnji odmor zaista i počne, onda naši planovi nekim čudom izgube na čaroliji. Shvatimo da nam je dulje bivanje sa samima sobom dosadno ili čak mučno. Posljednje slobodne dane provedemo sanjajući povratak na posao, da bismo ponovno mogli maštati i planirati sljedeći godišnji.
    
    Možda baš iz te temeljne iščašenosti niče i odbojnost koju u nama budi »drugačije«. Jer što je »drugačije«? Ta ako i ne znamo što je, znamo što nije. Nije »jednako«, a bome ni »isto«. Da jest, ne bi bilo »drugačije«. Uljez, anomalija, dokaz da stvari ne moraju izgledati onako kako smo navikli da izgledaju. Naposljetku: prijetnja. Mogući alarm za onu gujavicu sumnje koju u krnjavom srcu marljivo uspavljujemo plazma-ekranima, pametnim telefonima, razigranim timbildinzima, »craft burgerima«, »craft pivom«, sedativima, anksioliticima, antidepresivima, vinom, rakijom, travom, ekstazijem, kokainom... A što ćemo onda, ako se gujavica stvarno trgne? Još bismo mogli pomisliti da problem nije u vimenu muzare života nego u našim rukama, u snazi ili načinu stiska. Ili da je naš voljeni građanski car ustvari najobičniji tiranin. Pa s muzarom su jednako prošli i naši roditelji, susjedi, prijatelji, nije moguće da svi griješimo. A da je car tiranin, valjda bi nas dosad već pobio.
    
    Blast je implozija-eksplozija, zamrzavanje trenutka, spajanje s istinom. Neizreciv otklon od volje, uvid u pravu prirodu svega, mjesto na kojem nema ni boli ni bola. Tako barem u prvom od četiri toma strip-serijala Blast na policiji objašnjava Polza Mancini, bolesno pretili bivši pisac o gastronomiji, optužen za zločin nad ženom imena Carole. Paralelno pratimo razgovor u policijskoj stanici i dogodovštine koje prepričava Polza, a koje su posredno ili neposredno dovele do tog razgovora. S obzirom na Polzine višestruke internacije u psihijatrijskim ustanovama zatvorenog tipa, policijski načelnik istražiteljima nalaže neka imaju strpljenja, neka ga puste da pripovijeda svojim tempom, jer da bi se u protivnom mogao zatvoriti; prije ili kasnije sigurno će posrnuti i izlanuti ono što ih zapravo zanima – kako je i zašto došlo do zločina nad Carole.
    
    Tako saznajemo da su Polzino (POmni Leninskie ZAvety – sjeti se Lenjinovih maksima) i ime njegova brata (Trolenjzin – TROcki LENJin ZINovjev) posveta njihova oca, rodom Talijana, voljenom komunizmu. Majka ih je napustila kad je Polza imao četiri godine, a ovaj je kasnije razvio sklonost prema piću te je, kao pijani vozač, skrivio prometnu nesreću u kojoj mu je poginuo brat. Otac mu to nikad nije otvoreno predbacio, ali ni oprostio. S vremenom su se odalečili jedan od drugog, da bi Polzi jednog dana bilo javljeno kako je ovaj u terminalnoj fazi karcinoma. (Upečatljiv je dio u kojem Polza dolazi u bolnički posjet; otac je prikazan, nasuprot Polzinoj debeloj tjelesini, kao ispijena, zgrčena ptičica. Likovi su uglavnom nacrtani s predimenzioniranim nosevima nalik kljunovima, ali očev je nos najduži i jedini izgleda kao pravi ptičji kljun; uz mistične moaije s Rapa Nuija (Uskršnjeg otoka), ptice su motiv koji će se ponavljati kroz cio crtani roman.) Polza hitro bježi iz bolnice i staje trpati u se ono što mu je milo – tablete, žestoki alkohol i čokoladice Funky Chocolat. Tada doživljava prvi blast, u kojem prestaje samo pripadati ovom svijetu i postaje dio njegove prirode, zapravo stane nazirati drugi, beskonačni svijet, slobodan od svakog morala; tako je lagan da lebdi, on koji je, otkad zna za sebe, pretežak i za hod. Idući dan otac mu umire, a on napušta kuću i suprugu, tu »sveticu koja nikada nije pokazala ni najsitniju aluziju na njegovu težinu«, da bi postao skitnica, ne beskućnik, jer »beskućnik trpi, a skitnica odabire«. Kupuje zalihu pića i čokoladica Funky Chocolat te napušta grad. »Ljudi koji su se vraćali na spavanje mimoilazili su se s onima koji su išli na šljaku. Bilo je pravo zadovoljstvo ne pripadati ni jednima ni drugima.«
    
    Nadalje, Polza će se susresti sa životom u šumi, s kolonijom ilegalnih sezonskih radnika, batinama, odjelom psihijatrije, pušenjem heroina, dilanjem, rock koncertom, ubojstvom, sa silovanjem i samoranjavanjem – ne nužno tim redoslijedom. Kad primijeti da mu cimer na Psihijatriji čita knjigu upravo o moaijima s Rapa Nuija, bezuspješno će s njim pokušati zapodjenuti razgovor. Ipak, cimer će mu kasnije prići i povjeriti kako je današnja pornografija sterilna, lišena dlakâ, odvojena od stvarnog života, ispunjena silikonom i ostalim lažima. A objasnit će mu i da pristaje biti zatvoren u bolnici jer njegova kći smatra da mu još nije vrijeme za izlazak. Polzin će se put odvojiti od cimerova, da bi se s njim kasnije opet spojio. Cimer je kipar, a kći mu se zove Carole.
    
    Lik Polze Mancinija jedan je od »drugačijih«. Njegova je pretilost dvostruka anomalija. Prvo, tu je sama pojava u prostoru: suvremena estetika tijela nema razumijevanja za 130 kilograma besramno lelujava sala. Policijski istražitelj na samom početku crtanog romana ne zgražava se nad zločinom koji je Polza navodno počinio nego nad Polzinom debljinom. Ima smisla; ljudi se međusobno kolju i kasape iz minute u minutu, a takva tjelesina zaista se ne viđa svaki dan. A onda je tu i duh koji stoji iza tog tijela: kakav prezir čovjek mora osjećati prema samom sebi da bi si radio to što si radi Polza, da bi se tako gnjusno natrpavao alkoholom i hranom? I kakav nemar za mišljenje okoline? Možda takvoj kugli masti i ne bismo otvoreno pljunuli u lice, ali za njezin mentalni sklop jednostavno ne možemo imati razumijevanja. Uostalom, sâm si je kriv, kad nema snage da se žrtvuje poput nas, u teretanama, na igralištima, na biciklističkim stazama. A ako je sebe onako izrezao nožem, ta što bi tek bio u stanju učiniti nama?
    
    Ne, nije Polza Mancini nikakva dobrica od romantičnog otpadnika. Ima on putra na glavi koliko i sala na trbuhu. Njegov je zadatak tek nakon sintagme zapadna civilizacija umjesto točke postaviti upitnik. Jer za bolesnike poput njega nema mjesta u našem zdravom apaurinskom društvu. Nama je otac kad nas je ejakulirao podario život, a njemu je nakalemio smrt. Njegov otac i jest smrt, konačna sloboda u tijelu ptice, ptice koja Polzu opsesivno prati, laka onako kako on na ovom svijetu nikad neće biti. Negdje putem, kroz razmjenu gađenja s okolinom, Polza je izgubio strah, a što je moral ako ne jedna od zrcalnih slika straha?
    
    Teško je zamisliti da ovakav crtani roman nastane u nekoj drugoj zemlji osim Francuske. Njime se našetavaju duhovi Camusjeve egzistencijalističke pomirenosti i Célineova šeretskog, mizantropskog cinizma, a bome amenuje ga i vapeći, još živući, Houellebecqov očaj. »Kako se ne mrziti kad je tako normalno mrziti se? Mrziti se tako fundamentalno, to je kao buditi se svakog jutra s cijevi pištolja u ustima. Umorni od rata, ponekad smo spali na to da preklinjemo da opali.«
    
    Manu Larcenet sa svojim je dosadašnjim opusom opravdano postao ono što se naziva »kultni autor«. Blast je samo jedan od njegovih sjajnih radova. U njemu efektno kombinira različite likovne tehnike i postupke – flomaster, tuš, vodene boje, crno-bijelo, kolor, kolaž, dječji crtež – i predstavlja katalog izložbe (zapadnoeuropske) psihopatologije 2o. i 21. stoljeća, koji odvodi strip, odnosno crtani roman, onamo gdje i rijetki beletristički komadi uspijevaju stići. Na nama je samo da ga pročitamo. I možda da pokušamo smrt dočekati živi.
                [post_title] => Debela tjelesina ne stane u raj
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => debela-tjelesina-ne-stane-u-raj
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-02 11:34:50
                [post_modified_gmt] => 2020-06-02 09:34:50
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233378
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [5] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 244059
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-24 08:00:40
                [post_date_gmt] => 2020-06-24 06:00:40
                [post_content] => Dobar pisac poznaje temu o kojoj piše. Nažalost, ta misao nije onoliko banalna koliko se na prvi pogled čini. Čitateljsko povjerenje znaju nagristi sitnice, detalji koji otkrivaju da se autor premalo ili previše trudi. U tom smislu čini se da postoje dvije skupine: oni koji se za pisanje pripremaju svjesno, istražujući, učeći, vodeći bilješke, i oni koji pišu manje promišljeno, po sjećanju, uz, reklo bi se, veći udio čistih autobiografskih elemenata. Za pretpostaviti je kako pisci koje teorija ubraja u tzv. prljavi realizam, žanr čiji je nehotični praotac Charles Bukowski, a u kojem se ogoljenim izrazom, često s mnogo ironije, pripovijeda o mračnijim stranama života i društvenim autsajderima, mahom pripadaju potonjoj skupini. Naravno, nije nezamislivo da pisac odluči 'istražiti' život na društvenom dnu (sjetimo se Zole koji se u pripremama za Germinal družio s rudarima i doslovno spuštao u rudnik, ili Orwella koji je prao suđe po sirotinjskim četvrtima pišući svoj prvi esej i ono što će kasnije biti roman Nitko i ništa u Parizu i Londonu), ali dojam je da o dnu uglavnom pišu oni koji su ga dotaknuli zapravo mimo svoje volje.
    
    Baš poput Bukowskog, Denis Johnson Amerikanac je rođen u Njemačkoj, koji je službeno stupio u svijet književnosti kao pjesnik. Bukowski je na prvu zbirku čekao do četrdesete, ali Johnson je svoju The Man Among the Seagulls, cijena čijeg se prvog izdanja danas mjeri u stotinama dolara, objavio već s devetnaest, naime 1969. Iduću će pak objaviti tek 1976., da bi osamdesetih, nakon skidanja s alkohola i narkotika, krenuo s romanima, kojih će do smrti 2017. ispisati desetak. Isusov sin prva mu je zbirka kratkih priča, objavljena 1992. u SAD-u, a 2005. i u hrvatskom prijevodu; po njoj je snimljen i istoimeni film s jednim Dennisom (Hopperom) i jednim Denisom (Learyjem), a čini se da ju je veći dio kritike prihvatio vrlo dobro do odlično. Kao do danas njegovo najpoznatije djelo, uspješno je prošla i u akademskim krugovima, valjda jer se u svojoj slici rasapa američkog sna Johnson ipak više oslanja na karverovski odmjerene poteze nego na gruba minimalistička maljanja svojstvena Bukowskom. Kasnije će Johnson, kad bude već dobrano trijezan i zreo za 'igru po pravilima', držati i predavanja i čitanja po američkim sveučilištima.
    
    Radi se  o zbirci jedanaest kratkih priča međusobno povezanih mjestom (gradić u Iowi) i vremenom radnje (sedamdesete 20. stoljeća) te protagonistom Fuckheadom (u nas prevedenim kao 'Krele'). Fuckhead sa svojih dvadeset i kusur nema čvršćih moralnih (ili kakvih drugih) uvjerenja, najviše voli lokati u gostioni Vine i besciljno se voziti brzim vlakom, povremeno se bavi sitnim kriminalom i potrči za kakvom suknjom, vozi, a što drugo, Volkswagenovu bubu kojoj ne rade kočnice, osim alkohola cijeni i heroin, muva se kao radnik na Hitnoj pomoći i u domu za invalide te završi sa ženom koju »jedino on može voljeti«... I da, dade mu se vjerovati, čak i kad opisuje kako je čovjek došao pješice na Hitnu s nožem zabijenim u oko (žena ga je na spavanju; u filmu ga glumi još jedan Denis – sâm Johnson) jer živi koju ulicu dalje, da bi jednako ležerno, nakon što mu Fuckheadov tabletama razvaljeni kolega Georgie nehajno izvadi nož, tek sa zavojem odande i otišao (»bio je to jedan od onih slučajeva«).
    
    Ako se Johnsonovi sporedni likovi i sjećaju prošlosti, ona im ne znači više od materijala za anegdotu koja će im priskrbiti iduće pivo, a jasno je da budućnosti nemaju; »Ne izmišljaj patnju, to ne postoji«, kao da si govore, poput njima ipak nedostižnog Valjarevićevog Džoa Frejzera, u trenucima kad osjećaju da gube jedino što im se čini stvarnim, neuhvatljivu sadašnjost. To su tipovi koji u ponedjeljak za šankom iznose genijalan plan za brzu zaradu ili pak prodiru u Smisao Svega, da ih se u utorak već ne bi moglo pronaći, ne samo u lokalu nego i u svijetu slobodnih ili živih. Tipovi koji kradu žicu od bakra iz vlastite bivše kuće. Oni imaju neke predispozicije za komadić luzerske besmrtnosti, ali njihov im je tvorac, Johnson, ne dopušta. Spomenuti Georgie povremeno je urnebesan, dok ostali nisu baš najbolji ni s humorom. Uz to, i glavni je lik bljedunjav. Njegovoj neprilagođenosti ne saznajemo ni uzrok ni povod, on nije čak ni buntovnik bez razloga. Istina, na pokojem mjestu autor ga obdari bljeskom lucidnosti, ali ta su mjesta tako malobrojna te više djeluju kao izuzetak koji potvrđuje pravilo.
    
    O Bukowskom možemo misliti što nas je volja, ali njegov je otac ipak bio nasilni, iskompleksirani redov, dok je Johnsonov radio kao diplomat za State Department i CIA-u. Roditeljske batine Bukowskog su nagnale da razvije lijep narcistički poremećaj, ali i naučile da 'kratka priča' podrazumijeva, je li, priču. A tu ideju Johnson u Isusovu sinu odbija. Njegovi likovi mahom u čitateljevu svijest uskaču kao padobranci, zadrže se ondje jedva onoliko koliko treba da se dovrši pojedini tekst i potom nestaju kao da ih nikad i nije bilo. Autor ih uskraćuje za 'saft', za ono što se ne uči na radionicama pisanja sve i kad ih vodi veliki Raymond Carver. Fuckhead i djevojka »šutaju se heroinom i jedu odreske« (!), pa je on bubne u trbuh, pa ona uskoči u auto s nekim studentima, pa se kasnije vrati... Tko zna zašto se Johnson nakon nekoliko romana odlučio napisati knjigu polupriča.
    
    Što se tiče naslova, on je posuđen iz pjesme Heroin grupe Velvet Underground, koja ima veze s tekstovima u knjizi utoliko što Fuckhead povremeno spomene tu drogu. Dok pjesma u par stihova objašnjava mehanizam ovisnosti – kad si zabije iglu u venu, lirski se subjekt osjeća kao čovjek, da bi se u sljedećem trenutku, kad juri po novu dozu, osjećao kao Isusov sin – Johnsonova knjiga niti je ovisnička ispovijed niti, i kad se nešto događa, nudi mnogo više od atmosfere tupe, dokone letargije. I tih općih mjesta polusvijeta koja bi, valjda, trebala djelovati šokantno sama po sebi. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Isusov sin izgledao da nije pisan s tolikim vremenskim odmakom, nakon svih onih dvanaest koraka.
    
     
                [post_title] => Diplomatski r'n'r
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => diplomatski-rnr
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-24 18:17:09
                [post_modified_gmt] => 2020-06-24 16:17:09
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=244059
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [6] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 244201
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-29 08:06:45
                [post_date_gmt] => 2020-06-29 06:06:45
                [post_content] => Oskudica možda nije majka inovativnosti, ali mogla bi biti ona susjeda koja rado uskače umjesto bake. Nakon koje godine potucanja po skvotovima i prtljanja oko različitih vidova umjetnosti, grupa mladaca u Zapadnom Berlinu 1980., kad je, kako kažu upućeni, Berlin još bio Berlin, a ne zabavište boemâ sa zlatnim American Expressom, odlučila je stvarati glazbu. Odnosno, ne baš glazbu, više buku usmjerene protiv glazbe, tj. onoga što se tada moglo čuti na radiju i vidjeti na televiziji, jer sve je to bilo muzak, zvučna podloga za liftove i aerodrome, i trebalo je pustiti dobar urlik da se ta učmalost razdrma. Prozvavši se Einstürzende Neubauten (Ruševne novogradnje), bez prebijene pare te nabijeni olujom i nagonom, materijal za vlastita glazbala potražili su na odlagalištu metalnog otpada, pa na fotografiji na ovitku prvog albuma iz 1981. (Kollaps) ispred berlinskog olimpijskog stadiona ponosno poziraju s arsenalom raspoređenim kao što bi bile rakete, bombe i meci oko lovca-presretača na avio-izložbi: pneumatski čekić, bušilice, niz metalnih klipova i cijevî, metalne ploče svake fele, megafon, stari televizor, ali i trošni bas i gitara. Slijeva nadesno: N.U. Unruh, Blixa Bargeld, F. M. Einheit. Probe su održavali u metar i pol visokom podrumu, što je moglo utjecati na popuštanje discipline fizičke ali i na jačanje discipline duhovne kičme. Za taj prvi album teško je navesti utjecaje s područja konvencionalne glazbe, ali može se pretpostaviti da su ranije slušali izumitelje industriala, engleske Throbbing Gristle. No dok su potonji rock-moment izmuljali katranom i kolomašću, odjenuli ga u overol koji su sami bili sašili i natjerali ga da cupka u ritmu performansa, Neubauten su ga hladnokrvno pogubili. Kollaps zvuči kao pokušaj psihijatrijskih pacijenata s dobrim osjećajem za ritam i mnogo amfetamina u krvi da na baušteli kažu svijetu što ga ide. Zapravo, Kollaps to i jest, premda nisam siguran za službene dijagnoze. Trošni bas i gitara kao zlodusi pokojnog rocka bazaju binom tražeći konačni spokoj.
    
    Pred raspad Birthday Party Nick Cave spojit će se s Blixom Bargeldom te ga, omađijan njegovom kosturskom pojavom i makabričnim glasom, ubrzo pozvati na mjesto 'gitarista' svojeg novog benda, Bad Seeds. Polunavodnici stoje jer dotični nije umio svirati gitaru, ali uspijevao je iz nje izvući zvukove kakve, što se tiče Cavea, nitko drugi nije. I tako je počela valjda najpoznatija neoromantičarska, darkerska 'bromansa'. Blixa će iz Bad Seeds izići tek 2003., kad će se htjeti ozbiljnije posvetiti matičnim Neubauten. A što je s njima bilo u međuvremenu? Pa, ako su brdo eksperimentalne glazbe Kollapsom probili, idućim će četirima studijskim albumima osamdesetih svoju trasu asfaltirati i umrežiti s ostatkom prometnog sustava, da bi joj devedesetih, s Tabulom Rasom i Ende Neu, uveli struju i vodoinstalacije te od nje načinili udoban, premda ne pretjerano prometan, tunel, koji će im donijeti i gostovanja na MTV-ju. Blixa će ironično zakerati da novinari vazda pitaju o utjecaju koji je Nick Cave imao na Neubauten, a nikad o utjecaju koji su Neubauten imali na Nicka Cavea, i to će mu u svijetu kojim dominira engleski jezik biti teško zamjeriti. Iživljavanje na metalu, plastici i betonu, odnosno dekonstrukcija popularne glazbe, svoj će do danas nenadiđeni vrhunac u tekstualnom, skladateljskom i produkcijskom smislu doživjeti sa Silence Is Sexy 2000. Uz bend će se prilijepiti etiketa avangarde, no Bargeld, civilnim imenom Hans Christian Emmerich, reći će da pojam 'avangarda', koji potječe iz vojne terminologije, označava prvu liniju, prethodnicu, a da bi njegova grupa, ako se stvari tako postave, više bila poput partizana koji napadaju iz šumske zasjede.
    
    U naredna dva desetljeća Neubauten će zaigrati komisiono, po onoj 'koliko para, toliko muzike'. Naime, suočeni sa stezanjem kaiša glazbene industrije u dvadeset prvom stoljeću, domislili su se još jedne partizanske ideje: objaviti album ekskluzivno za one obožavatelje koji unaprijed uplate određenu svotu; bend neće biti na gubitku, obožavatelji će dobiti album kakav žele bez posredništva izdavačke kuće – svi zadovoljni. Ostatku svijeta trebat će još godine da se sjeti pokrenuti GoFundMe, Patreon i slične platforme za crowdfunding. Ali, avaj, pokazat će se da je prvi Supporters' Album tek kolekcija skica za idući 'pravi' album za Mute Records (Perpetuum Mobile). Po sličnom principu uslijedit će Alles wieder offen (2007.) i posljednji, iz tekuće godine, Alles in Allem. I između tih dvaju Lament, naručen od belgijskog grada Diksmuidea povodom stote godišnjice izbijanja Prvog svjetskog rata. Ne bi sve to bilo važno da se ne radi o obrtanju stvaralačkog procesa: Neubauten su ulazak u studio zbog zamijenili s ulaskom u studio radi idejâ (onih koje će im sugerirati obožavatelji ili špil karata s ispisanim pojmovima na čiju je temu svaki član dužan nešto odsvirati). Nadogradnja eksperimentalnosti ili eufemizam za nedostatak nadahnuća – procijenite sami.
    
    Blixa Bargeld sve je to vrijeme marljivo surađivao i s drugim glazbenicima (Alva Noto, KiKu, Teho Teardo) te skladao glazbu za kazalište i film, održavao solo performanse i predavanja; čak je izlagao svoje fotografije. A, kao što vidimo, objavio je i knjigu proze, naime dnevničke zapise s turneje za Alles wieder offen, na kojoj su Neubauten, uz megalomanske zahtjeve od organizatora (što priznaje i autor knjige), obuhvatili i Zagreb. Danas je Blixa zreo gospodin u trodijelnom odijelu skrojenom po mjeri, ljubitelj vrhunskih vina i visoke gastronomije, kojem bi i kakva okrunjena glava pozavidjela na snobovštini, manikirana figura svjetovima daleko od one androgine žive smrti s početka osamdesetih – no i dalje nastupa bos. Svojem čitatelju nudi pregled lijekova za upalu uha i sinusa, opise batrganja po aerodromskim loungevima (jer putuje odvojeno od ostatka benda), sjećanja na gradske muzeje te sadržaje menijâ restoranâ sa zvjezdicama dodijeljenim od firme koja proizvodi automobilske gume. I pokoju nit ideje o primanju fantomske nagrade za životno djelo. Boravak u restoranu zagrebačkog Esplanadea koštao ga je 375 kuna, ali tamošnje kuhanje ne ocjenjuje vrijednim dodatnih riječi. I tako. Knjiga teško da bi bila objavljena da ju je napisao anonimac. Doduše, anonimac teško da bi je i napisao. Na kraju kaže: »Nemojte me pogrešno shvatiti. I ♥ Europe.« Pa eto: nemojte me pogrešno shvatiti, I ♥ Blixa.
                [post_title] => Eksperimentalne noge bose
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => eksperimentalne-noge-bose
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-29 17:43:48
                [post_modified_gmt] => 2020-06-29 15:43:48
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=244201
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [7] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233389
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-02 11:48:42
                [post_date_gmt] => 2020-06-02 09:48:42
                [post_content] => U malom mjestu nema potrebe za vertikalnim razvojem arhitekture; zašto se naguravati po neboderskim košnicama kad je dovoljno prostora da svatko ima svoju kuću, svoj vrt? A vreva nastaje kad se baći Tuni na klupici ispred dućana pridruži čiča Mata. Paradoksalno, ta prostorna neopterećenost parazitira na privatnosti: svi imaju svoj mir, tako te nitko nema mira. Jer kamo da se čovjek sakrije od tišine? Ta i zujanje muhe odzvanja do susjednog dvorišta. Vijesti i tračevi kruže kao boca brlje u snijegu; nagni i šalji dalje, ima još žednih i promrzlih. Radnja Života djevojaka i žena prvo se odvija u takvu okruženju, na Poljskoj cesti i farmi za uzgoj lisica, da bi se nakon kojeg poglavlja, skupa s djevojčicom Del Jordan i njezinom majkom, preselila u gradić Jubilee, u kojem se povremeno čak i nađe lice koje »viđaš na ulici, ali nikad ne doznaš ništa o njemu osim kako izgleda«. Kanadska nobelovka Alice Munro kroz Deline oči uvjerljivo secira ličnosti i međuljudske odnose tipične za malu sredinu, a nevezane za geografske i nacionalne koordinate.
    
    Tu je pecanje sa stricem Bennyjem, neženjom koji živi i radi na farmi Delina oca, a koji, naravno, nije ničiji stric, kamoli Delin; tu je Delina majka koja je kao tinejdžerka, da bi se upisala u srednju školu, morala uteći od kuće i zaposliti se kao čistačica noćnih posuda u zamjenu za stan i hranu u jednoj gosti0nici (njezina obitelj školovanje je smatrala traćenjem vremena), a naposljetku ipak nije ostvarila želju da postane učiteljica; tu su Delin biološki stric Craig, koji joj kao pisar pripovijeda o povijesti gradića, a tu je i tandem njezinih bioloških teta Elspeth i Grace koje istovremeno poštuju i ismijavaju »muški rad«; gluha knjižničarka koja je uslijed dječje paralize ostala šepava na jednu nogu te je posao dobila jer ne bi mogla raditi ništa drugo, ujak koji se pojavljuje kao gost sa ženicom kojoj bi mogao biti otac, mlađi brat Owen na kojem Del isprobava svoje najnovije misli o Bogu... I tako dalje.
    
    Budući da se veći dio radnje odvija u gradiću, a i da je riječ o ciklusu priča koji vrlo labavom fabulom podsjeća na roman, čitatelj bi se mogao prisjetiti knjige Winesburg, Ohio Sherwooda Andersona. S druge strane, vrijeme radnje (Drugi svjetski rat) te dob i spol glavnog lika, a i društvo koje ima u mlađem muškom rođaku, mogli bi uputiti i na Frankie (The Member of the Wedding) Carson McCullers. No ako McCullers baš i nije luda za smijehom, a Anderson se ponajvećma smijulji u sebi, Munro se znade s vremena na vrijeme zdravo zagrohotati. Njezina Del nije muškobanjasta vižljavica od akcije kao McCullersina Frankie, manje je nemirna i buntovna, više zainteresirana za kontempliranje o svijetu nego za šalabazanje njime. Sklonost dumanju i često vraćanje u prošlost  Munro dodatno udaljavaju i od Andersona, što je vidljivo i iz krajnje šturosti dijalogâ; ako i govore, likovi kod Munro to najčešće rade tek da bi ilustrirali ispripovijedano. Da se Život djevojaka i žena pretvori u filmski scenarij, vjerojatno bi bilo teško izbjeći naratora iz offa.
    
    Što se tiče gradske knjižnice, u njoj se »rijetko tko zatekao osim knjižničarke«, jer u Jubileeju čitanje se odrasloj osobi tolerira samo ako se radi o neudanoj ženi – za muškarce je to čista sramota. Kakve veze knjiga ima s praktičnim životom? U redu je malo se prenemagati s lektirom u školskoj dobi, ali kad počne odrasli život, pa neće ti, sine moj debeli, knjiga preštijati bašču; nasuprot takvu poretku Delina majka bavi se prodajom enciklopedijâ. Iako ni ona ni Del nisu neke žestoke buntovnice, obje nose specifičnu crtu krive nasađenosti, blage iščašenosti iz zgloba malograđanskog života. Tu nepotpunu uklopljenost majka je silom prilika sabila u inat, ustrajnost i skepsu prema okolini, a Del još ima priliku ostvariti ono što ova nije uspjela – prerasti Jubilee.
    
    A da je na dobrom putu za to govore uglavnom sitnice poput susreta s truplom krave: »Onako mrtva pozivala je na oskvrnuće. Htjela sam je bosti, gaziti, piškiti po njoj, bilo što da je kaznim, da joj pokažem kako prezirem to što je mrtva.« Oko te krave izgledalo je, pak, kao »naranča ugurana u svilenu čarapu«. Premda u knjizi krava nije jedino biće koje napusti život – daleko od toga da jest – u Del se osvještavanje vlastite prolaznosti tek počinje kotrljati. Drugi svjetski rat vodi se daleko, preko oceana, pa i ne čudi to što mu mala Kanađanka ne posvećuje previše mislî; smrt bližnjih za nju nije mnogo više od fenomena koji obustavlja stvaranje novih sjećanja i ona je ne dočekuje uz melankoliju svojstvenu odraslima. No već joj je jasno da je »biti od krvi i mesa ponižavajuće«, a i da čovjek ponekad jednostavno mora odustati. Tako je svjesna uzaludnosti svojeg pokušaja da najboljoj prijateljici Naomi objasni razliku između ateizma i agnosticizma, nakon što joj Naomi podrugljivo nazove majku nevjernicom (zahvaljujući roditeljima Naomi iz kuće izlazi nafilana različitim poluistinama i zajedljivostima o onima koji odudaraju). Ipak, sama Del osjetit će potrebu za odlaskom u crkvu, unatoč tomu što od iste majke čuje da Bog nije izmislio čovjeka nego obrnuto.
    
    Elegancija prijevoda Maje Šoljan vidi se i u tome što čitatelje pri tretmanu neknjiževnog govora pošteđuje nekog određenog hrvatskog narječja. (Kajkavština je super, ali ne mora svaki Whatcha doin'? biti Kaj delaš?) Tako je stric Benny podjednako i baća i barba i striček. Ako bi se htjelo cjepidlačiti, jedinu zamjerku a propos jezika moglo bi se uputiti lektorici koja kao da ne zna da i osobna imena imaju vokativ.
                [post_title] => Inflacija prostora i protest sebi u bradu
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => inflacija-prostora-i-protest-sebi-u-bradu
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-02 11:48:42
                [post_modified_gmt] => 2020-06-02 09:48:42
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233389
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [8] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233476
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-04 11:58:50
                [post_date_gmt] => 2020-06-04 09:58:50
                [post_content] => Oko sredine prve, jače polovine svoje spisateljske karijere Paul Auster objavio je Glazbu slučaja. U tom romanu apsurda dvojica kartaša dođu na ideju da na pokeru izvaraju jednog bogatuna, no nakon što se pokaže da ovaj baš i nije tako naivan kao što su mislili, primorani su dug otplaćivati gradnjom besmislenog zida od kamenih blokova rastavljenog starog zamka, koje je pobjednik na svoje američko imanje dopremio iz Engleske. Kad se približe kraju posla, gazda ih optereti novim dugom: valja otplatiti i sve što su za radnog boravka na imanju lakoumno potrošili na piće, hranu i žene. Inače gazdu ne viđaju, a na njih pazi njegov potrčko, uljudan i tobože prijateljski raspoložen čovo, sve s pištoljem za opasačem. Možda Auster uopće nije imao u vidu političko-ekonomsku simboliku, ali roman ocrtava zgodnu alegorijsku skicu (neo)liberalnog kapitalizma: ono što se činilo kao sjajna prilika za 'malog čovjeka' praktički postaje bezizlazno  ropstvo. A dok se kapitalizam u Glazbi slučaja naveliko uzima zdravo za gotovo, staljinistički socijalizam u Iskopu tek je u izgradnji; utoliko je Austerov zid spomenik apsurdu, dok će Platonovljeva zgrada pomoći život »organizirati u zalihu – za buduću nepomičnu sreću ili za djetinjstvo.«
    
    Auster je mogao čitati Iskop na engleskom prije negoli su to mogli autorovi sunarodnjaci na ruskom. Knjiga je dovršena 1930., njezin se prvi engleski prijevod pojavio 1975., da bi u Rusiji bila zabranjena sve do 1987., dakle više od trideset godina poslije autorove smrti. Robert Chandler objašnjava kako je knjigu preveo dvaput, 1994. i 2009., jer da je naknadno shvatio kako mu prvi rad i nije bio najpošteniji prema izvorniku, a da su ranija izdanja, uslijed nedostatka čitavih pojedinih dijelova, još slabija. Rusi s kojima je razgovarao bili su puni razumijevanja i spremni pomoći, sretni zbog toga što netko uopće želi prevoditi Platonova, čiju zahtjevnost u pogovoru hrvatskom izdanju ističe i prevoditeljica Rafaela Božić Šejić: Brodski smatra da je Platonov, zbog upotrebe birokratskog jezika specifičnog za ruski socijalizam, neprevodiv na druge jezike (što bi tek rekao da je stigao upoznati hrvatski i rad Igora Rajkija?).
    
    Likovima u Iskopu, za razliku od Austerovih hazardera, nikako ne nedostaje smisla: oni se također bave beskonačnom izgradnjom, ali ne nekog bezveznog zida nego temeljâ svojeg socijalističkog 'doma', čija se točna svrha ne razaznaje, ali u kojem će biti mjesta za svakog radnog čovjeka i građanina. Naime, »...radnici noću sanjaju različite snove – jedni izražavaju ispunjenu nadu, drugi predosjećaju vlastiti lijes u grobu od ilovače; ali dan je svima jednak, zgrbljen – tijelo trpi i ruje zemlju, kako bi u svježu provaliju posadilo vječni, kameni korijen nerazrušive izgradnje.« Roman počinje Voščevljevim otkazom u mehaničarskom pogonu, otkazom koji je dobio »uslijed rasta slabosti u njegovoj unutrašnjosti i zamišljenosti usred općeg tempa rada«. Kažu mu: »Tebi je država dala jedan sat viška za tvoju zamišljenost – radio si osam sati, sada sedam – da si barem živio i šutio! Kada bi se svi odjednom zamislili, tko bi onda radio?« Voščev pokuša provesti noć pod otvorenim nebom, ali oko ponoći jedan ga gospon pronađe i naloži mu neka se makne odatle u obližnju baraku, jer da to mjesto nije suvišan prostor nego buduće kameno zdanje. No i u baraci je slično kao u pogonu; »ravnodušna i dosadna lica« pitaju: »Ali zašto razmišljaš, zašto sebe mučiš?« Naravno, on je među njima jedini iscrpljen i slabašan od potrage za smislom života.
    
    Nešto kasnije njegov kolega Čiklin pronađe Juliju, ženu koju je u mladosti ljubio, a koja sad na samrti svojoj kćeri Nastji savjetuje neka nikomu ne odaje svoje imućno, ne-radničko porijeklo. Nakon Julijine smrti Nastja, odnosno, bit će, nova, mlada Rusija, pridružuje se muškarcima neimarskog kolektiva te joj oni ubrzo daruju dva lijesa – jedan kao postelju (»krevet za budućnost«), a drugi kao spremište za igračke. Isti Čiklin s istom  Nastjom posjetit će kovača, zaboravljenog proletera koji za topli obrok rinta u kolhozu, e da bi ondje vidjeli kako mu u poslu pomaže medvjed Miša: »Obrisao je potom svoje umorno proletersko lice, a onda pljunuo u šapu i opet pristupio poslu čekićara.« Potom ekipa ojačana za medu-detektora pođe protjerivati kulake; kad medo pred nekim vratima zaarlauče, jasno je da se radi o kući bogatog seljaka kojeg treba otjerati na splav i pustiti niz zasniježenu, mrtvu rijeku. Jedan seljak opomene ih da će i po njih same jednom tako doći, ali to i nije neka pomoć: medo se već u obližnjem dvorištu sjeti da ga je vlasnik, siromašni seljak, tukao korijenom drveta, pa protjeraju i njega. Invalid Žačev, isti onaj koji na početku knjige Voščeva opomene da je čovjek koji nije bio u ratu jednak nerotkinji – da živi kao idiot, sa zebnjom pomisli kako će i njega, kao »odvratnog bogalja« nepotrebnog bajnom socijalizmu, likvidirati u daleku tišinu...
    
    Netko mlad mogao bi se zapitati: kakvo će to društvo osuditi razmišljanje i posljedično zabranjivati knjige? Takvomu Platonov nudi jednostavan odgovor: pa isto ono koje će se snaći i bez čovjeka, dok će čovjek bez njega živjeti i umrijeti uzalud. Da, radi se o društvu koje vazda sanja buduću sreću, čiji istaknuti 'elementi' hoće ići ukorak protiv socijalne štete i sitnoburžujskog bunta, jer da nije radnička klasa car pa da se bunta boji. Smisao života proletarijata krije se u entuzijazmu rada u bijedi, u bijedi u kojoj se na spavanje odlazi u odjeći kako se energija (otkopčavanje dugmadi) ne bi rasipala na ne-rad: rabotaj i ne diži glavu, tako da ti kćeri ne padne na pamet da te na samrti upita: »Mama, zašto umireš – zato što si buržujka ili od smrti?« Izgladnjelo je to, čakijaško i preplašeno društvo, s jasnim crtama antisemitizma, gonjeno korbačima kolektivizacije, društvo koje je tek uz taktove historijske glazbe slučaja usvojilo socijalizam bez prefiksa nacional-, naposljetku: društvo čijem je jeziku potrebna posebna riječ za bogate seljake, naime one kojima se oduzima dio posjeda što prekoračuje propisani zemljišni maksimum.
    
    Za razliku od mnogih kasnijih disidenata, Platonov, pravim imenom Andrej Platonovič Klimentov, nije prebjegao na Zapad. On zapravo nikad i nije javno istupao protiv Staljina (dok je ovaj o njemu imao podvojeno mišljenje), ali, eto, bio je skeptičan prema uspjehu besklasnog društva. Zapravo, prema uspjehu besklasnog društva kojim upravljaju ljudi. Jer nije socijalizam jedino što su uprskali; tȁ i onaj medo-detektor posijedio je živeći s njima. Platonov je skončao klišejski tužnom smrću istočnoeuropskog političkog odmetnika – u bijedi i od sušice dobivene od sina, povratnika iz radnog logora, kamo je, kao sumnjivi petnaestogodišnjak, otpremljen u čistki. Tako je Iskop samo djelomična parodija: najbizarniji su dijelovi prepisani iz stvarnosti.
                [post_title] => Lijes za igračke
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => lijes-za-igracke
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-04 11:58:50
                [post_modified_gmt] => 2020-06-04 09:58:50
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233476
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [9] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233868
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-05 08:21:10
                [post_date_gmt] => 2020-06-05 06:21:10
                [post_content] => Godine 1976. Sex Pistols i Ramones donijeli su na svijet mrtvorođenče punk rock. Tata Pistols socijalno osviješten, drzak, zajedljiv, u starim krpama – mama Ramones nagruvana ljepilom, apolitična, u uniformi od jeansa i crne kože. Umjesto da se čedu omogući dostojna sahrana, o njemu su, što ne uviđajući, što ne priznavajući njegovu neživost, brigu masovno počeli voditi nesuđeni roditelji diljem svijeta, a taj je trend već za godinu-dvije stigao i u bivšu Jugoslaviju. Pankrti, Paraf, Pogreb X, Prljavo kazalište, Pekinška Patka... P kao punk. Pojedini nositelji tog prvog vala ubrzo su počeli odustajati od skrbništva, no uto se pojavio drugi val, a u sklopu njega i KUD Idijoti. Nakon što ih je 1981. osnovao gitarist i tekstopisac Sale Veruda, koju godinu kasnije, dolaskom basista dr. Frica i bubnjara Ptice, zaokružit će se, uz pjevača Tustu, tzv. legendarna postava, koja će ostati na okupu do kraja 20. stoljeća i snimiti sve albume osim posljednjeg, nazvanog Remek-djelo.
    
    Nakon prve kasete Legendarni u živo (1986.) Idijoti čeznu za vinilnom pločom, jednom od onodobnih potvrda ozbiljnosti benda (što su oni, bez obzira na svoje ime, već tada bili), a ta će im se želja ostvariti godinu poslije, sa singlom Bolje izdati ploču nego prijatelja. Slijedi pobjeda (po glasovima publike) na subotičkom Omladinskom festivalu, pa još dva singla, pa još jedan live, pa prvi LP (Bolivia R'N'R, nazvan po jednoj od besmislenih fraza koje je znao opsesivno i naglas ponavljati Ptica, inače kompilacija singlova plus koja neobjavljena pjesma), pa prvi 'pravi', a sve dosad najprodavaniji, LP Mi smo ovdje samo zbog para... Europske turneje, videokaseta, prvi istarski bend na CD-u, prvi punk bend koji je koristio tradicionalne istarske instrumente, suradnja s Francijem Blaškovićem, pokretanje fanzina Čempress... Riječju, sve ono što jedan underground bend može podrazumijevati pod riječju uspjeh. Naravno, Idijoti su s vremenom u smislu značaja debelo prerasli granice Istre, ali kao veliki lokalpatrioti uvijek su bili i ostali prije svega istarski bend, pa i ne čudi što danas jedne stube u Puli nose ime po pokojnom pjevaču Tusti.
    
    Mnogo se toga spojilo kod Idijota. Prije svega, želja. Bendovi često znaju povući na onu nihilističku stranu panka, pa uslijed nedostatka ozbiljnije ambicije više toga uništiti (uključujući i sebe) nego stvoriti, no Idijoti su željeli svirati, snimati, željeli su živjeti glazbu. Dalje, ta otrcana ali ponekad nezaobilazna riječ: karizma. Simptomatično je, kaže Fric, što su bili do te mjere fizički prepoznatljivi, da se svakoga od njih četvorice moglo nacrtati u par poteza olovke, kao čiča-gliše (na jednoj ploči, ne sjećam se kojoj, i postoji taj crtež). Teško je na nastupu uživo ostati ravnodušan na takvu pojavu, osobito kad dolazi u kombinaciji s golemom energijom i sa savršenom usviranošću. Osim toga, Idijoti ne samo da se nikad nisu stidjeli svojeg radničkog porijekla nego su to porijeklo vazda s ponosom isticali i na njemu temeljili svoju pravovjerno lijevu pankersku etiku, srodnu onoj nekadašnjeg Feral Tribunea; uvijek na strani slabijih, uvijek za pravdu i istinu: u Jugoslaviji im je smetalo umanjivanje radničkih i socijalnih prava, da bi se s dolaskom samostalne Hrvatske i kapitalizma okomili na kriminal u pretvorbi, neslobodu medija, zapošljavanje po načelu političke podobnosti, ratno profiterstvo... I na kraju jedna sitnica bez koje sve gore navedeno ne bi imalo mnogo smisla: talent, tj. glazba. Melodija je u punk rocku pljuvana, ćuškana, gažena, šaketana, no, gradeći žestinu na brzini, zaraznim rifovima i životnim, ponekad ironičnim tekstovima (umjesto na petparačkim frazama koje će same sebi podmetnuti nogu čim iziđu iz usta), Idijoti su melodiji uvijek znali pružiti topli dom.
    
    Dr. Fric u ovoj iscrpnoj povijesti, punoj opskurnih fotografija, zanimljivosti i priloga drugih autora (uvod je napisao Boris Dežulović), bez dlake na jeziku trančira fizičke i metafizičke putešestvije Idijotâ od slatkog preko kiselog do gorkog; četiri pulska 'mulca' koja nisu znala da za svirku mogu dobiti nešto što se zove honorar niti hoće li ih njihov razdrndani Renault 4 uopće dovesti do kluba u petnaestak godina stigla su do statusa najutjecajnijeg hrvatskog punk benda. Bilo je tu međunarodnih incidenata s neofašistima, zaplijenjenih ploča, mjerenja opsega lubanje na granici, turneja po oštarijama... Billy Childish rekao je nešto u smislu: Rotten se samo zajebavao, ali mi smo to shvatili ozbiljno. E pa, i Idijoti su.
    
    S tehničke strane, sintaksa je takva kakva je, ritam priče često oscilira, dosta je nepotrebnih ponavljanja i tsl., ali to su stvari koje jednom pankerskom štivu ionako samo pojačavaju draž i koje nikomu zdravom neće smetati. Ipak, neki elementi knjige strše i hoće iznad čitateljeve glave stvoriti onaj stripovski oblačić s upitnikom i uskličnikom. Recimo, teško je punk bend koji »nikad nije kalkulirao« povezati s mijenjanjem stihova »Neću da radim za državu / Neću da radim za lopovsku družinu« u »Neću da radim za dolare / Neću da radim za lopovsku družinu«, i to u drugoj polovici osamdesetih, kad je promjena te jedne riječi okretala smisao pjesme za 180 stupnjeva. Naravno, Fric je taj detalj mogao i prešutjeti, i svaka mu čast na iskrenosti, ali autocenzura u punku? To je neobično u vezi benda, ostale zamjerke idu na račun samog pisca.
    
    Naime, arogancija proheftana ironijom super funkcionira kao naslov albuma (Tako je govorio Zaratusta, Megapunk...), ali kao temeljni stav autora knjige od 350 stranica, lišena samokritike ili makar zerice (pa i lažne) skromnosti, vrlo brzo postaje dugočasna i odbojna. Fric piše kako bi pisao obožavatelj. Idijote nam opušteno predstavlja kao najžešći bend u državi u kojoj sviraju Sköl, Sexa, Trobecove krušne peći, Ženevski dekret, Sch, Patareni... Prostorija za probe je kultna, ali ne zato što su njome, recimo, prošli mnogi pulski bendovi, nego valjda zato što su u njoj svirali Idijoti. Općenito, malo toga nije legendarno, vrhunski, odlično, kultno, genijalno, maestralno ili naprosto najbolje. A i to bi bilo simpatično da je više humora, no, nažalost, onaj humor kojeg ima proizlazi uglavnom iz komičnosti same situacije koja se opisuje (kao kad matori istarski etno-duo pokušava izgovoriti »kompakt disk«), a ne iz autorova stila ili dovitljivosti. Na pojedinim mjestima čak se i taj nesretni rat u Hrvatskoj tretira gotovo kao plan koji su smislili zločesti nacionalisti s obiju strana e da bi Idijotima smanjili tržište i otežali prelazak granice sa Slovenijom.
    
    Bilo kako bilo, dojam je da Život s idi(j)otima neće promijeniti ničije mišljenje: oni koji su voljeli bend voljet će ga i ubuduće, a oni koji ga nisu voljeli vjerojatno bi dobili potvrdu svoje nenaklonosti. Objektivno, knjiga predstavlja bogatu riznicu podataka i anegdota, kakvu jedan od najboljih punk sastava s prostora bivše Juge i zaslužuje. Subjektivno, u autorovoj fotki na poleđini knjige ima vrlo malo onog Frica s naslovnice nekadašnje Heroine nove, Frica koji rasteže novčanicu od 50 kuna šeretski ponosno kao da je ček na milijun dolara: potonji je znao nasmijati, a prvi tumači koliko je duhovit.
                [post_title] => Megapunk i turboego
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => megapunk-i-turboego
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-05 08:21:10
                [post_modified_gmt] => 2020-06-05 06:21:10
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233868
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [10] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233386
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-02 11:45:42
                [post_date_gmt] => 2020-06-02 09:45:42
                [post_content] => U cjelini, klinička medicina više je napredovala u posljednjih stotinjak godina nego u svem ostatku svoje povijesti. Ne mora čovjek biti doktor da bi taj napredak doveo u vezu s razvojem tehnologije; ono što je donedavno zvučalo kao znanstvena fantastika danas je realnost: od kompjutorizirane tomografije i magnetske rezonancije do srčanih stentova i bioničkih proteza. Što se tiče Hrvatske, suvremene DNK-vragolije sudske medicine, o kojima nas izvještavaju lijepe Amerikanke koje nekim čudom nisu postale holivudske glumice nego baš agentice CSI-a, čak su nas nagnale na to da stvorimo i zgodnu besmislenu riječ 'forenzika' (forenzičan – sudski). No ima i liječničko umijeće svoje ružno pače: psihijatriju. Hipokrat se smatra ocem znanstvene medicine jer je prvi odvukao liječništvo od magije i praznovjerja, odnosno prvi se usprotivio ideji da su za bolest, bilo somatsku, bilo psihičku, zaslužne nekakve tajanstvene demonske sile. Demoni su se u Srednjem vijeku grandiozno vratili na scenu i odbacili znanost onamo gdje je bila u predantičko doba, da bi čovjek, naizgled paradoksalno, baš s prosvjetiteljstvom, koje će donijeti okretanje logici te odalečivanje od pobožnosti i duhovnosti, počeo ozbiljnije pristupati poremećajima svoje psihe. Liječnici posvuda u svijetu polažu zakletvu utemeljenu na Hipokratovim principima, no suštinski danas ipak nismo mnogo pametniji nego što smo bili u njegovo doba. Jer kako uvesti sondu u dušu? Suvremeni psihijatri nemaju druge do na temelju razgovora s pacijentom zbrajati simptome pa u dosluhu sa službenim katalogom poremećajâ prepisivati medikamente koji uglavnom tretiraju simptome umjesto uzroka. Nemamo pojma kako nastaje psihička patnja. Umno zaključujemo da oboljenja poput shizofrenije, bipolarnog poremećaja i depresije nastaju zbog djelovanja genetskih, bioloških i psihofizičkih faktora, što podsjeća na vremensku prognozu: ciklona, anticiklona, ako ne bude kiše, bit će suho. O Emilu Kraepelinu, fizioterapeutu eugenike, i Sigmundu Freudu, treneru Edipova kompleksa, danas možemo misliti što nas je volja, no moramo priznati da su psihofarmakologija i psihologija 20. stoljeća teško zamislive bez njihovih ideja. Možda nam te discipline nisu u stanju zapravo pomoći, ali, pokušavši i s trepanacijom i elektrošokovima, boljeg se nismo sjetili.
    
    Čovjek i njegovi simboli posljednje su djelo Carla Gustava Junga, Freudova »najstarijeg sina«, koje je desetak dana uoči smrti dovršio u suradnji s vlastitim učenicima Marie-Luise von Franz, Josephom Hendersonom, Jolande Jacobi i Anielom Jaffé. Radi se o materijalu pisanom uz priličan obzir prema laicima na području analitičke psihologije, dakle namijenjenom »širokim masama«; učitelj u prvom poglavlju izlaže svoju teoriju, a ovo četvero kasnije je razrađuje, uglavnom uz konkretne primjere iz vlastitih praksi. Jungova misao i pod njegove stare dane zadržava šarm jer on od vlastitih ograničenja ne bježi u dociranje, jasno mu je da je i najbolja teorija samo teorija, da je ljudski duh stadion osvijetljen žaruljom.
    
    Uzimajući u obzir da je zazor od nesvjesnog zapravo strah od nepoznatog, on izvodi jednostavan zaključak: ako ne vjerujemo u to da je postojeće znanje o psihi potpuno, nemamo druge nego prihvatiti to da nesvjesno postoji, a ako nesvjesno postoji, duša ne može biti istovjetna sa sviješću. No to nesvjesno, tvrdi on, nije samo ropotarnica svijesti, nekakvo groblje nagona te minulih i potisnutih događaja i slika, nego živ, zaseban 'entitet', koji je itekako sposoban stvarati nove sadržaje – jer kako nešto iz svijesti prelazi u nesvjesno, tako i u nesvjesnom može nastati nešto što nikad nije bilo dijelom svijesti. Ono je živi paradoks, jer čine ga pozitivan, stvaralački duh (»duh prirode«) i negativan poriv za razaranjem (»zloduh«). Budući da je po samoj svojoj biti ograničeno, nesvjesno najčešće progovara kroza snove, u okviru svojih mogućnosti, odnosno jezikom simbolâ. (Simbola koji nisu isto što i znakovi: smisao prvih uvijek nadilazi njihovo izravno značenje, dok je kod drugih obrnuto.) Onaj koji će se baviti proučavanjem snova trebao bi u vidu imati dva načela: da o snu valja pretpostavljati samo to da se radi o pojavi koja ima nekog smisla te da je san specifičan izraz nesvjesnog. Drugim riječima, snove je vrlo teško shvatiti i svaki od njih valja promatrati kao zaseban fenomen, neodvojiv od ličnosti sanjača i njegovih specifičnih životnih okolnosti. Utoliko i simbole koji se pojavljuju u snovima (kao i njihovu univerzalnost) treba uzimati uvjetno: izvrsno ih poznavati, ali i zaboraviti to znanje čim počne analiza. Pad s visine može upućivati na neizvjesnost, gubitak tla pod nogama, ali i na to da pojedinac precjenjuje svoje mogućnosti.
    
    Jung odustaje od »slobodnih asocijacija«, Freudove metode analize pri kojoj se san uzima tek za početnu točku niza pacijentovih misli-asocijacija koje u razgovoru sa psihoterapeutom vode razrješenju smisla tog sna, te zaključuje kako je potencijalnih seksualnih simbola tako mnogo te u frojdovskoj analizi i nije teško završiti na seksu i potencijalnim kompleksima vezanim za nj. Jung svoje pacijente uporno vraća samom snu; da, guranje olovke u šiljilo može biti seksualna alegorija, ali zašto baš olovka i zašto baš šiljilo? Izložen različitim vanjskim utjecajima, čovjek znade krenuti putom neusklađenim sa svojom individualnošću, što stvara psihički nesklad i uvodi u »krivotvoren život vrlo udaljen od zdravih nagona, prirode i istine«, a snovi su tu da spriječe taj razdor te povrate psihičku ravnotežu. Nesvjesni um funkcionira kao korektiv svjesnog, on je upozorenje iz dubine. Razvoj jastva, tog šireg vida psihe, nutarnjeg vodećeg faktora sveobuhvatnijeg od ja, ovisi o prihvaćanju porukâ nesvjesnog uma i tek svjesno pomirenje s vlastitim nutarnjim središtem dovodi do individuacije, odnosno do potpunog razvoja jastva.
    
    Kroz posebnu vrst simbola u snovima pojavljuju se arhetipovi, koje je Freud prije Junga nazvao arhaičnim ostacima, a koji su iznikli iz Platonovih 'ideja' i Kantovih 'kategorija'. To bi bili ne-individualni elementi sna, oni koji se ne dadu objasniti ničim iz života pojedinca-sanjača. Jung je vjerovao da se radi o iskonskim obrascima, koji izviru iz kolektivnog nesvjesnog, iz nataloženog ljudskog iskustva, i neodredivi su vremenskim, geografskim i rasnim kategorijama, te kao takvi zajednički cijelom čovječanstvu. Reklo bi se: jednostavno su tu. Jung obično spominje četiri osnovna: jastvo (istovremeno središte i ukupnost psihe), animus (potisnuti muški dio u žene), anima (potisnuti ženski dio u muškarca) te sjena (ukupnost potisnutih ideja i želja, razorna zapreka). Tipični su arhetipski motivi junak, kralj, kraljica, djevica, mudri starac, nesložna braća. Npr. Jung zapaža da se mit o junaku u različitim mitologijama, koje nisu imale nikakve međusobne veze, vrti oko vrlo slične, ako ne jednake, priče: junak je skromnog porijekla, brzo se uspinje do moći, pobjeđuje zlo, razvija oholost, e da bi doživio konačni pad uslijed izdaje ili žrtve. Različiti narodi nisu naslijedili iste mitološke motive, ali kao da su naslijedili nagonsku tendenciju da ih stvaraju.
    
    A što je s primitivnim nagonima danas, kad ih naša civilizirana svijest potiskuje dublje no ikad?  Kaže siroti Jung: »Mene se uvijek doimala činjenica da postoji iznenađujući broj pojedinaca koji nikad ne upotrebljavaju svoj um, ako to mogu izbjeći, i jednako toliko onih koji svoj um upotrebljavaju na zaprepašćujuće glup način.« Oprostit ćemo mu to što nije imao priliku čuti kako je netko »skinuo aplikaciju«, no ipak ćemo se složiti s njim, makar potajno, u sebi, jer, naravno, ne možemo »mi« biti ti koji ne upotrebljavaju svoj um – »mi« ne samo da neprestano dumamo nego smo tako skloni introspekciji te redamo vlastite mane kao tablicu množenja. Pa bez zadrške priznajemo da smo ponekad suviše: tvrdoglavi, osjetljivi na nepravdu, posvećeni poslu, iskreni na svoju štetu, skloni vjerovati bližnjima, nepromišljeni, brzopleti... Jasno, nitko od nas penjući se na punoljetnu suprugu ne zamišlja maloljetnu nećakinju, nitko ne zavidi tati te nećakinje na novom ajfonu, nitko ne krade u firmi, ne krivotvori ratni put, ne ide preko reda na bolničke pretrage, ne olajava i ne laže. Ne, to su neke ne-cool mane nekih ne-cool ljudi, onih koji su na društvenim mrežama samo zato što im treba vanjska potvrda da je laž koju žive opravdana. Eto, ako nam se istina koju mi živimo ipak učini preplitkom, možemo je pokušati produbiti Jungom. Umjetna inteligencija praktički nam je postala produžetak pa se njegov nauk možda čini zastarjelim i nadiđenim kao sredstvo psihoterapije, ali i dalje predstavlja solidno opremljenu teretanu za um i kao takav itekako može biti od koristi. Premda u analitičkoj psihologiji pronalazimo malo toga što se može pobiti ili dokazati, ona je sklona mislima otvarati nove drumove. Pa tko zna, možda ajfon jednom bude sanjao nas.
                [post_title] => Program treninga za um
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => program-treninga-za-um
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-02 11:47:14
                [post_modified_gmt] => 2020-06-02 09:47:14
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233386
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [11] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233870
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-05 08:22:12
                [post_date_gmt] => 2020-06-05 06:22:12
                [post_content] => Čovjek se od drugih oblika života na Zemlji razlikuje i po potrebi da se izražava kroz umjetnost. Svrbi nas duh u ograničenom tijelu. Književnost, kao umjetnička vrsta, u tehničkom smislu na prvi pogled i nije pretjerano zahtjevna: uz papir i olovku, za pisanje je potrebno poznavanje abecede, malo pravopisa i gramatike. I zaista, mnogi ljudi pišu, a neki od njih i objavljuju knjige. Spisateljsko amaterstvo kod romana i kratke priče, amaterstvo u onom danas uvriježenijem, manje ugodnom značenju riječi, može se oglédati i u (nehotičnom) crno-bijelom nijansiranju književnog svijeta i njegovih likova, postupku inače nužnom u bajkama. Autor se još nije dovoljno odmaknuo od ljubavnice koja ga je ostavila, prijatelja koji mu duguje novce, političke garniture koja ga kinji…, pa čitatelju zapravo ne predstavlja književno djelo nego prospekt osvete. Što god da je mučilo Sergeja Lebedeva, on se od toga dobrano ohladio.
    
    Pjesnik, esejist i novinar, po struci geolog, Lebedev je rođen 1981. u Moskvi. Ovo je prvi od njegova zasad dva romana i valja odmah reći – nije knjiga za one koji žele akciju, na sličan način kao što to nije ni, npr., O Junacima i grobovima njegova kolege ne-humanista u književnosti, fizičara Ernesta Sabata. Obojica vole točku-zarez i dvotočku te ne robuju fabuli, obojica u općem mraku razabiru, ili barem ostavljaju dojam da razabiru, kroza sve slojeve postavljene između njih i suštine pojavâ, bićâ i stvarî. No dok kod Argentinca ima i fizičke strasti, glasnih svjedoka protiv solipsizma, makar to bila i mahnita Alejandra, Rus nas prepušta suhom a ipak neodoljivo pronicljivom nutarnjem oku svojeg glavnog lika, koji je gotovo sav um, a gotovo nimalo tijelo, za kojeg je i po život opasna situacija tek metafizička masa, materijal za dumanje. Ako su kod prvog dijalozi oskudni, potonji ih praktički izostavlja.
    
    »Vidio sam da je velika prisila digla gradove, posjekla šume, izgradila ceste i tvornice i probila kanale; no ispostavilo se da prisila nije u stanju dati jedno: onaj napor koji u poslu ulaže čovjek koji ga je slobodno izabrao. A bez tog napora, bez udjela duhovnog rada koji se ulijeva u fizički rad, sve ceste, mostovi, gradovi i obrti drže se samo voljom države koja ih je podigla. I kad je ta volja nestala, otišlo njezino vrijeme, ljudi su ostali s nasljedstvom velikih građevina u kojima – u duhovnom smislu – nisu imali upletene svoje prste; ostali su usred prisilno izgrađenih domova i kolodvora – s gradskim krajolikom, u kojem se nije preobratio, nije pojavio čovjek.«
    
    Analitička zrelost koju (reklo bi se: još mladi) Lebedev demonstrira u prvom svojem romanu, a koju citirani pasus tek u tragovima odražava, za mnoge će literate, amatere i profesionalce, ostati neosvojiv vrhunac. Netko tko tako piše proveo je mnogi sat čitajući, no Lebedev svojeg čitatelja naposljetku izlaže jedino – sebi, i to ne, po svoj prilici, stoga što mu je ispod časti odati poštu starim majstorima, nego jer u njemu kuca svijet suviše bogat da bi ga se dalo nagurati u blebetanje. Sličan dojam u suvremenoj hrvatskoj književnosti ostavlja Dinko Telećan (koji se također prvo čeličio u poeziji), napose u Dezerteru, jer radi se o piscima-gospodi, o autorima kojima ne treba ni rezervacija za šankom ni udivljenost studentarije. Lebedev ne propagira konkretni filozofski pravac, a nije mu stalo ni do razmetanja filozofskim leksikom (nađe se pokoji ‘bitak’), a ipak ispisuje misaoni roman, djelo kroz koje je grehota proletjeti, u kojem svaka riječ ima točno zacrtanu ulogu.
    
    U pripovjedačevoj dječačkoj dobi njegova obitelj kupi vikendicu izvan grada i na izvjestan način posvoji slijepog (došaptavanje sa Sabatom?) starca koji živi u susjednoj kući, a koji sâm navodno nikad nije imao djece. Usputan kao prašina, slijepi starac, tobožnje odmilice Drugi Djed, s vremenom im se počne zavlačiti pod kožu, zauzimati neopipljivo, i dalje gotovo nevidljivo, ali važno mjesto u obitelji. Autor u prvoj trećini romana gradi maglovitu, memljivu, donekle klaustrofobičnu atmosferu, u kojoj čitatelj naslućuje da s Drugim Djedom nešto ne štima: on se bavi pecanjem, no na njegovo pecaroško mjesto nikad ne bi poželio sjesti drugi čovjek; roman je pisan u perfektu pa pripovjedač kaže: »Sad mislim da mu se krv crva, nataknutog na udicu, činila ljudskom krvlju.« Drugi Djed je i kukavica, ako se kukavičluk shvati kao vrhunac egoizma: ne zna čovjek odakle bi ga počeo utopljavati onako ubundanog u kaput i šubaru ljubavi prema samom sebi. On čuva svoje ordenje, ali kaže da u ratu (Drugom svjetskom) nije ni sudjelovao. Njegova naklonost prema pripovjedaču poprima bizarnu, ne pretjerano ugodnu notu; upečatljiv je dio kad mu predloži da ga u vjedru spusti na dno bunara jer da se iz bunara i obdan vide zvijezde. Transfuzijom krvi žrtvuje se za pripovjedača-dječaka i postaje i fizički dio njega. Kad dječak odraste, vraća se u kuću koju mu je ovaj oporučno ostavio, a koju ne želi, jer ona predstavlja samo produžetak sjene Drugog Djeda koja ga bez milosti prati. Pronašavši pisma koja je Drugi Djed dobivao od nekoga iz jednog gradića na sjeveru, pripovjedač će se zaputiti onamo kako bi pronašao autora pisama i eventualno raskrstio i s duhovnim nasljeđem koje mu je ostavio Drugi Djed. A gradić na sjeveru nastao je zbog logora…
    
    Lebedev ništa ne otkriva prije reda. A red je onda kad on odluči da je red. Njegov je tekst njegov teritorij, pun poetski gustih slika: »Svako je dijete bilo u većoj mjeri nečiji brat ili sestra nego što je bio sam.« Ili: »Moja krv je bila starija od mene.« Ili: »Spomen-ploče, koje se ponekad mogu vidjeti na njezinim zidovima, nisu ništa više od podsmijeha jer svaki stan ima više onih koji su istjerani iz njega nego onih koji sad tamo žive.« Ili (o starim udžbenicima koji služe za ogrjev): »Peć u zatvorenoj školi ložimo ruskim jezikom.« I tako dalje. Lebedev se uspijeva i na posve jedinstven način nositi s klišejskim literarnim situacijama kao što su snovi i vožnja vlakom; ne bi vam se trebalo činiti da ste slične opise već čitali na nekom drugom mjestu.
    
    No ima Granica zaborava i pokoju manu. Prije svega, da je nešto kraća, samo bi dobila na snazi. Jasno je da se pripovjedač koji tako duboko proživljava svijet neće zadovoljiti prvoloptaškim rješenjima, ali pojedinu misao, opis i analizu kao da je mogao zadržati za sebe. Uza sve autorovo umijeće i bogatstvo njegova jezika, određena mjesta, koja bi možda dobro funkcionirala u poeziji, u proznoj horizontali jednostavno ubijaju fabulu, koja je ionako vrlo štura. Neki drugi dijelovi, pak, sigurno bi bili sjajan temelj za samostalan esej. I pomalo je zbunjujuće, a zapravo i nepotrebno, da nepouzdani pripovjedač odjednom uskače u cipele onog sveznajućeg. Autor kao da se zaigrao, kao da je to bilo jače od njega, pripovjedača ostaviti jednako preciznim i opširnim i kod dijelova kojima on nije mogao svjedočiti, naime onih iz vremena prije njegova rođenja i onih koje doznaje posredno, iz priče drugih. Ipak, Lebedev je zabio lijep gol. Treba dočekati i prijevod druge utakmice.
                [post_title] => Putovanje na kraj tundre
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => putovanje-na-kraj-tundre
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-05 15:20:20
                [post_modified_gmt] => 2020-06-05 13:20:20
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233870
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [12] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233382
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-02 11:40:06
                [post_date_gmt] => 2020-06-02 09:40:06
                [post_content] => Riječi Ljudmile Ulicke ne zlopate se na papiru. Nema čovjek osjećaj da ih je autorica čupala iz sebe, da im je tijesno ili nelagodno u rečenicama, da bi najradije utekle u drugu knjigu. Ne, baš im paše ondje, u priči o trima (četirima?) generacijama obitelji Osecki. Ulicka partiju otvara iz sredine, s pješakovim dvokorakom ispred kraljice – na pokušaj šuster-mata i ne pomišlja jer uzima da čitatelj nije pacer, svjesna da je kraljica najjača figura, ali i da 'šah-mat' znači 'kralj je mrtav'. Lice joj ne tone u one tragikomične grimase kakve nastaju uslijed ozbiljne koncentracije, jer vi joj s druge strane table trebate da bi odigrala, ne dobila partiju. Čak će vam se s vremena na vrijeme, ako vam se pogledi susretnu, blaženo osmjehnuti, jer kad je itko dobio partiju?
    
    Nakon što je u vrijeme Sovjetskog Saveza najurena s namještenja genetičarke u prirodoslovnom institutu zbog pretipkavanja samizdatâ ideološki nepoćudnog sadržaja, Ulicka se silom prilika obrela u kazalištu pa iz njega zagazila na područje književnosti – prvi roman objavila je s gotovo pedeset godina. No i bez humanističke naobrazbe, ili baš zato što je nema, ona je pripovjedačica s pričom, za razliku od tolikih diplomiranih laprdala s proizvodom. Jakovljeve ljestve, posljednje njezino djelo, na hrvatsko tržište dolaze u izvrsnom prijevodu Igora Buljana, koji je za prijevod Ulickina Zelenog šatora 2018. dobio i nagradu Hrvatskog društva književnih prevodilaca. Jakovljeve ljestve velik su ruski roman (i obimom), ali Ulickina veza s Beatlesima i Stonesima ruske književnosti nije onako čvrsta kako bi se na prvu moglo činiti: nju od psihologije više zanimaju povijest, biologija, pa i geografija, a prisnost s čitateljem razvija više na jezičnoj nego na sentimentalnoj razini.
    
    Usporedno nam izlaže dvije priče, onu o Nori Oseckoj, Jurikovoj majci, i onu o Marusji Kerns (kasnije Oseckoj), Norinoj baki. Kako se priče granaju, Nora i Marusja postupno izlaze iz fokusa i kadar se širi na njihove ljubavnike, muževe, djecu, roditelje. Norinu priču Ulicka pripovijeda izravno, a Marusjinu kroz pisma koja su si godinama slali Marusja i Jakov, Norin djed, a koja Nora pronalazi u Marusjinoj škrinji nakon što ova umre. Za potonju priču autorica je pomoć imala u stvarnoj prepisci svojih bake i djeda pa knjiga, osim intimne slike jednog dijela obiteljske povijesti, nudi i zgodnu skicu društvenih prilika i kulturnih navada s početka 20. stoljeća, kad su si ljudi umjesto internetskih linkova slali prepisane partiture te strepili hoće li uzmoći doći do karte za koncert klasične glazbe. Skicu društvenih prilika, jer Ulicka nije galamdžija; ona će radije šapnuti misao nego drečati parolu, a bjeline između njezinih redaka počesto su rječitije od samih redaka. Posebno elegantna mjesta u romanu ona su gdje se opisuje provođenje ili završetak tjelesnog dijela ljubavne igre.
    
    Svijet je u 20. stoljeću svašta prošao, no Rusija je, zbog veličine, mentaliteta, socijalnih prilika, oduvijek posebna priča; tako je bilo i od Prvog rata i Oktobarske revolucije, preko Drugog rata i Staljina, do raspada SSSR-a i prelaska na otvoreno tržište. Ili: od Majakovskog koji stepenastim stihom agitira za socijalizam do Balabanova koji razbija mit o plemenitoj sjekiri i ikoni ruskog sela. Ipak, Ulicka uspijeva svaku »veliku«, društvenu temu koja joj se nađe na putu podrediti onoj »manjoj«, obiteljskoj. Gdjegdje će spomenuti da je Nora dobila ime po Ibsenovoj drami, jednom od simbola feminističke borbe, ali žene u njezinoj knjizi ne kukaju o zakinutosti za pojedino pravo nego naprosto istupaju i to si pravo uzimaju. Amerika je zemlja slobode, tehnološkog napretka i jazza, ali i polje heroinskih šprica, od kojih će na jednu nagaziti i Jurik. Nora će sinu na telefon slagati da mu je dogovorila odvikavanje u moskovskoj klinici koja provodi nove, revolucionarno bezbolne metode, a onda će sjesti na let preko velike bare i otići po njega. Razumjet će da je bolje da se ovaj neposredno uoči dugog sjedenja u avionu ubode po posljednji put i tako izbjegne krizu, da bi ga kasnije polumrtvog izvukla iz avionskog zahoda.
    
    Jakov Marusji piše da su na fakultetu smanjili kvote za židove te da će, ako želi nastaviti studirati kao redovan student, morati odslužiti barem godinu u vojsci, jer da će time povratiti puna studentska prava bez obzira na svoju vjeroispovijest. Kvote za židove u zemlji koja nije Njemačka? Pa da. Jakov je sa svojom neutaživom željom za znanjem i muzičkim talentom mogao biti pisac, glazbenik, književni kritičar, ali, eto, umjesto toga malo će se, zbog psovke nadređenom tu i sumnjivo označenih dijelova knjige tamo, potucati po logorima. Možda i nije čudno što će Jurik zatvoriti literarni krug tako što će sinu dati baš ime Jakov, koje je nosio i njegov pradjed?
    
    Ulicka je sveznajući pripovjedač, upućen u misli svakog od mnoštva likova, ali i pripovjedač koji se kloni šupljeg moraliziranja te uvažava krvavost ispod kože. Suviše je mudra da bi vjerovala u bajku o crno-bijelom svijetu pa u romanu i nema izričitih pozitivaca ili negativaca. Likovi su samo ljudi koji se pokušavaju snaći, sa svojim vrlinama i manama, bića »manja od sudbine«, a kad se život pomokri po ljubavnom ognju, uključenim stranama jasno je da drukčije nije moglo biti. Tako su i Jakovljeve ljestve roman koji je morao biti napisan, a ne dotirana razglednica iz ministarstva kulture.
                [post_title] => Putovi do nebeskog logora
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => putovi-do-nebeskog-logora
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-02 11:40:06
                [post_modified_gmt] => 2020-06-02 09:40:06
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233382
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [13] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233384
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-02 11:43:18
                [post_date_gmt] => 2020-06-02 09:43:18
                [post_content] => To da čovjek voli ratovati i nije tajna. Ako je vjerovati Wikipediji, u posljednjih 15 godina vođena su 94 rata, od kojih 38 traje i danas. Uzima se da suvremeno doba počinje ili s početkom ili s krajem Prvog svjetskog rata, dakle otprilike u vrijeme kad smo se prestali tamaniti jašući na konjima. Osim po broju ranjenih i poginulih (srednja vrijednost svih procjena: oko 23,5 milijuna), Prvi svjetski poznat je i po tome što nas je oplemenio izumom tenka i prvom masovnom upotrebom bojnih otrova.
    
    Kad se slobodarski SAD 1917. odlučio uključiti u sukob, veći dio Crnaca to je doživio kao priliku da se bori za istinsku demokraciju, da dokaže svoj patriotizam i popravi položaj svoje rase u američkom društvu. No budući da su i u vojsci smatrali kako je crna rasa inferiorna, Afroamerikance su uglavnom raspoređivali na pozicije ne bolje od donedavnih robovskih: kopanje rovova, čišćenje ćenifâ, zbrinjavanje mrtvih i tsl. Od dvije isključivo crnačke borbene divizije, stvorene segregacijom kako bi bijeli dečki mogli ratovati na miru, jedna je tutnuta pod francusko zapovjedništvo: morala je koristiti francusku opremu, ali smjela je nositi američke uniforme.
    
    Najpoznatija jedinica te divizije svakako je 369. pješačka pukovnija, Harlem Hellfighters, koja se brzo proslavila svojim bendom (s Jamesom Reeseom Europeom na čelu) i tako nepovratno zarazila Francuze džezom. No veselim mužikašima nije bila strâna ni druga vrst tamburanja: nadimak »borci iz pakla« dali su im Nijemci. Od svih američkih jedinica 369. pukovnija provela je najviše vremena u rovu, ne izgubivši ni metra zemlje, a više od stotinu njezinih pripadnika, unatoč običaju da se Crnce ne odlikuje, okićeno je američkim ili francuskim ordenima. Jedan od dvojice prvih Afroamerikanaca koji su dobili francuski Ratni križ bio je Henry Johnson, nakon što je u borbi prsa u prsa, unatoč dvadeset jednoj zadobivenoj rani, sâm odbio njemački napad i suborcu spasio život.
    
    U toj francuskoj vojsci, koja nije zazirala od crnih ratnika, služio je i jedan drugi Henri, bijeli Francuz, pisac, prezimena Barbusse. Dok se L. F. Céline prijavio čim je postao punoljetan, dvije godine uoči početka rata, Barbusse je to, kao bolećivi socijalist-idealist, učinio 1914., s četrdeset jednom. Céline će ratu posvetiti dio svojeg Putovanja na kraj noći, a Barbusse, inače jedan od rijetkih suvremenika za koje je ovaj imao lijepu riječ (»dobar stilist«), cio svoj Oganj.
    
    Bombardiranja nisu naročito zabavna iskustva, barem ne za bombardirane. Tlo se trese, kuće se urušavaju, ljudi drhte, nariču, urliču, a i same eksplozije napadno su glasne. Osjećaš se bedasto kad te netko tko te nikad nije vidio toliko ne može smisliti da te hoće ukloniti s ovog svijeta. Stoga je, čini se, nužna dobrana doza fanatizma da čovjek tako dosadno ubitačno vrijeme, i to na prvoj liniji, krati stvarajući književnost – ne navijačke brojalice nego književnost. O drugoj borbi koju je vodio Barbusse dok je u predasima pisao Oganj, onoj s urednicima novina u kojima je feljtonistički objavljivao dijelove romana, može se pročitati u knjizi Pisma supruzi 1914. – 1917 (Mala zvona, Zagreb, 2014.). Naime, urednici su ga uporno cenzurirali jer su smatrali da u tekstu o nečem tako uglađenom kao što je rat nema mjesta za pogrde ili, još gore, potkopavanje morala prozivanjem guzonjâ koji griju fotelje dok raja gine.
    
    A upravo je to jedna od najvećih vrijednosti Ognja: Barbusse s literarnog doživljaja rata (među prvima, ako ne i prvi) svlači misterij domoljublja i junaštva te ga takvog, kao od majke rođenog, spušta u blato i govna, među sravnjena sela i rastepena tijela. Divno je i krasno crtati po kartama i preslagivati makete, ali što kad se u preuskom rovu susretnu dvije prijateljske kolone koje idu u suprotnim pravcima? Odustavši od gradnje klasične fikcijske fabule koja bi tjerala na što brže okretanje stranica, on svojeg pripovjedača stavlja u poziciju promatrača, svjedoka, te uglavnom pušta događajima i ljudima da govore sami za sebe. To ne znači da se isti pripovjedač neće prijaviti za zadatak koji se nikomu drugomu ne mili ili da neće dijeliti suborčev čemer kad ovaj ostane bez vina (nekadašnja gostiona pretvorena je u hrpu cigle) – to samo znači da se on baš i ne busa u prsa. Jer: »Čeka se. Ljudi se umaraju od sedenja: onda ustaju. A kad ustaju zglobovi škripe kao stara gradja ili izandjale šarke na kapijama: vlaga nagriza i ubija ljude kao i puška, sporije ali dublje. I opet se, na neki način, čeka. U ratu ljudi stalno čekaju. Postaju takoreći mašine za čekanje.«
    
    Barbusse je borac njegovana brka, bez kapacitetâ za patetiku; on se divi lijepoj geometrijskoj dubini rova, raduje se čistom zvuku čizama koje udaraju o napokon suhu zemlju te ne veliča svoje rane i ordene jer da je sve to naprosto dio igre. Objavivši Oganj već 1916., dok je još bio u uniformi, pretekao je i Hemingwaya i Célinea i Gravesa i Remarquea. I čitajući ga čovjek se zapita: kako li smo samo stigli od njegova protagonista, koji između dva neprijateljska plotuna piše »svojoj miloj ljepotici« neka pazi da ne nazebe, do Houellebecqova, koji za svoje najveće postignuće smatra to što se ujutro uspijeva suzdržati da ne zapali prvu cigaretu dok ne skuha kavu? Odnosno, gdje li se kriju ta romantična, dobra stara vremena, u kojima žene nisu imale pravo glasa, a Crnci su visjeli s granâ?
                [post_title] => Rat za roman
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => rat-za-roman
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-02 11:44:18
                [post_modified_gmt] => 2020-06-02 09:44:18
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233384
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [14] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 246836
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-07-23 18:02:50
                [post_date_gmt] => 2020-07-23 16:02:50
                [post_content] => Sredovječni Britanac na You Tubeu vodi popularan vlogerski kanal Bald and Bankrupt, na kojem, za razliku od onih 'tjubera' koji se poput neurotičnih majmunčića krevelje za komad tinejdžerske banana-pažnje, nudi snimke svojih tumaranja svijetom po informativnosti ne mnogo udaljene od profesionalnih putopisa kakve je u nas donedavno snimao Goran Milić. Budući da je bio oženjen Ruskinjom, dobro govori taj slavenski jezik te autentičnim sovjetskim reliktima diljem bivšeg Saveza, bilo organskim, bilo materijalnim, prilazi kao opčinjen, s naklonošću lišenom svake dublje ironije. Zapadnjačka ručna kamera, vjerojatno proizvedena na Dalekom istoku, neumoljivo bilježi silinu pada socijalističke ideje i ostatke njezine nekadašnje društvene sveobuhvatnosti: Lenjina vjerojatno ni u najokrutnijim noćnim morama nisu progonili dobronamjerni, ćelavi britanski turisti, sjetni nad simbolima društveno-političkog uređenja kojem, dok je postojalo, nisu ni svjedočili uživo. Veličina bivšeg Sovjetskog Saveza kao da tek s njegovim raspadom dolazi do punog izražaja, jer radilo se tu o glomaznosti koja je nadilazila geografiju i arhitekturu, onoj ideološkoj; uza svu svoju poslovičnu oskudicu, socijalizam je imao nešto što Zapad nikad nije, naime vlastiti normativni kulturno-umjetnički pravac, socijalistički realizam, čija je svrha, napose u književnosti i likovnoj umjetnosti, bila pedagoška na razini cijelog društva: promicanje pozitivnih socijalističkih ideja i odgoj širokih radničkih masa u duhu socijalizma. Upravo roman Mati, koji je Gorki u Americi objavio 1906., a u Rusiji godinu poslije, smatra se kamenom temeljcem socrealističke književnosti. Ondje gdje je umjetnost podređena političkom diktatu, i time u samom startu cijepljena protiv društvene kritike, estetska vrijednost često mora biti upitna, no ni tako suženi okviri neće baš od svakog autora načiniti režimsko piskaralo, što ni Gorki, pravim imenom Aleksej Maksimovič Peškov, nije bio. Pseudonim je navodno odabrao prema svojem viđenju ruske stvarnosti i načinu na koji će o njoj pisati, i ako je netko uspio zahvaljujući vlastitim rukama, bio je to on – sa zvaničnim školovanjem čije se trajanje mjeri u tjednima ili mjesecima, pet je puta nominiran za Nobelovu nagradu. 
    
    A devetnaesto stoljeće, kada bi se nešto što se naziva 'pučki pravobranitelj' prije pronašlo u romanima Julesa Vernea nego u Rusiji, zaista nije štedjelo nikoga iz nižih, tzv. neprivilegiranih klasa – ni radnika, ni seljaka, bome ni djecu. Tako je i Gorki imao rogatu sreću biti rođen u siromašnoj obitelji (valja se sjetiti kako je siromaštvo u to doba podrazumijevalo doslovnu glad), izgubiti oca u ranom djetinjstvu i zatim, nakon što mu se majka preuda, biti otpremljen kod djeda i bake, gdje će ga djed, opet uslijed teške neimaštine, natjerati da umjesto u školu ide zarađivati novac. Da, Gorki je s osam godina počeo upoznavati čarobna namještenja kao što su potrčko slikara ikona i perač posuđa na parobrodu; ipak, baka će mu, kao jedna od rijetkih svijetlih točaka njegovih najnježnijih godina, kazujući mu pučke priče i pjesme, usaditi ljubav prema pripovijedanju. Pobjegavši od kuće s dvanaest godina, bit će primoran i dalje raditi bijedno plaćene poslove i stoga ne čudi da će utočište od stvarnosti početi tražiti u knjigama, odnosno da će se početi sâm obrazovati. Nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva odlučit će ni manje ni više nego prehodati Rusiju, a na svojem će putovanju, radeći ponovno šljakerske poslove, upoznati šarenu galeriju ljudi s dna i rubova ruskog društva, s njihovim privlačnim i odbojnim svojstvima, galeriju koja će mu, naravno, biti dragocjen izvor u budućem spisateljskom radu. Težak život i mnoga hapšenja uslijed neslaganja s carskim režimom približit će ga Lenjinu, s kojim će se i sprijateljiti, i boljševičkoj ideji, ali navodno, premda će im nakon književnog uspjeha biti bitan financijer, nikad neće postati službenim članom njihove Socijaldemokratske radničke partije. G. 1906. otići će u Ameriku i u emigraciji ostati sve do 1913., da bi se s Lenjinom ozbiljnije (imali su i ranije trzavica, npr. Lenjin mu je zamjerio kad se počeo okretati vjeri i duhovnosti) razišao nakon Oktobarske revolucije 1917., kad će shvatiti da je i ovaj žedan krvi i gladan moći, da mu životi proletera znače koliko i laborantu životi pokusnih miševa te da ne preza od gušenja slobode govora i besmislenih hapšenja. Ponovno emigrira u Italiju, a desetljeće kasnije konačno će se vratiti u domovinu na Staljinov poziv. No neslaganje ni sa Staljinovim režimom dovest će do novih sukoba, premda će donekle igrati po njegovim pravilima, što neki objašnjavaju taštinom, odnosno željom za očuvanjem silnog ugleda 'službenog' socijalističkog pisca. Kako bilo, dvije godine nakon smrti svojeg sina umrijet će i Gorki, pod do danas mutnim okolnostima, službeno od upale pluća. 
         
    A Mati? Odmah na početku svojeg četvrtog romana Gorki čitatelju otvara pogled na svu bijedu, čemer i jad (slavenske) radničke klase, s mužem matere iz naslova, koji crnči za crkavicu te svoje frustracije, rastrojen od votke, iskaljava na njoj, mlateći je i verbalno i fizički. Autor socijalističku ideju, koju će razrađivati do kraja knjige, uvodi donekle suptilno, nastojeći u tekst pripustiti i koji disonantan glas (kao kad Ribin, tipski lukav seljak, nema povjerenja u revolucionarnu literaturu jer da i nju pišu gospoda, a ako gospoda pišu protiv gospode, mora se raditi o prevari; ili kad sâm pripovjedač žandaru koji obavlja pretres podari »srce puno gospodskog preziranja prema ljudima«; neprijatelj su, dakle, gospoda, a ne ne-socijalisti, premda je to u ostatku djela gotovo jedno te isto), ali uglavnom podržava crno-bijelu vizuru svijeta pa je, premda nikako ne opravdava muževu nasilnu i zlu ćud, sklon olako uzroke te ćudi, skupa s uzrocima siromaštva, preusmjeriti na mrske bogataše. A mati je toliko isprepadana te zaklon od muževe šake jednom uspije pronaći i iza dvogodišnjeg sina Pavla, da bi još dugo nakon muževe smrti djelovala izvještačeno i smiješno kad hoda ravno jer da je navikla zbog straha od batina hodati pobočke. Sin će kad odraste postati, a što drugo nego radnik, ali ne bilo kakav, nego onaj koji čita knjige koje bude opasne ideje i u stanu u kojem živi  s majkom postupno gradi kružok istomišljenika. Objasnit će materi o kakvim to idejama čita i da je istina na njihovoj strani, a ona će postupno i sama početi razmišljati u tom smjeru. Gorki će čitatelju ponovno namignuti u pogledu odgovornosti za majčina premlaćivanja kad njoj za jednog pretresa pred žandarom simptomatično pocrveni ožiljak, uspomena na pokojnog muža. Nakon sinova uhićenja ona će preuzimanjem njegove uloge raspačavača revolucionarne literature otpočeti svoj preobražaj od nepismene, strahom unezvijerene kućanice do odvažne žene koja riskira slobodu, pa i život, putujući selima i distribuirajući zabranjeno znanje ljudima kojima kronično nedostaje i onog dozvoljenog. U romanu se zaziva duhovno srodništvo svih radnika na svijetu, bez nacijâ i plemenâ, samo s drugovima i neprijateljima, odnosno radnicima i bogatašima (vladama), a njegov duh dobro sažima spomenuti seljak Ribin, koji negdje na početku drugog dijela kaže: »Kad mašina otkine ruku ili ubije radnika, to se da razumjeti – sam je kriv. A eto, kad isisaju krv iz čovjeka i bace ga kao strvinu – to se ničim ne da opravdati. Svako ću ubijstvo razumjeti, ali mučenje – šale radi – ne razumijem! Zašto muče narod, zašto sve nas muče? Radi šale, radi veselja, da bi bilo zabavno živjeti na zemlji, da bi sve mogli kupiti za krv – pjevačicu, konje, srebrne noževe, zlatno posuđe, skupe igračke dječici. Ti radi, radi što više, a ja ću zbirati novce od tvog rada i ljubavnici poklanjati zlatan sud za mokrenje.« Možda zvuči poznato? No nije to jedino mjesto u knjizi koje je živi dokaz za to da se neke stvari nikad ne mijenjaju, jer u majčinim je očima gospodična Sofija, učiteljica i socijalistička aktivistica, »slična momčiću, koji se žuri da pokaže da je odrastao, a na ljude gleda kao na zanimljive igračke«, a ista je, osim toga, »mnogo govorila o svetinji rada, a besmisleno je majci povećavala rad svojom neurednošću, govorila je o slobodi, a mati je vidjela kako sve sputava oštrom netrpeljivošću, neprestanim prepirkama«. Ne promakne majci ni to da učeni revolucionari »namjerno raspaljuju jedan drugoga i kao da se tobože ljute« te da se »svaki htio istaći iznad drugoga«. Detalji su to koji Gorkog potvrđuju kao majstora ruskog realizma a ne pukog propagandista ili pamfletista. Ono što ga dodatno odvaja od suhog programatskog drljanja, a što možda odražava i početke njegova približavanja duhovnosti, koje će mu, kako je rečeno ranije, zamjeriti Lenjin, jest i odvajanje vjere od religije, odnosno odvajanje Boga od čovjekovih zemaljskih zastranjenja učinjenih bajagi u Božje ime. Tako unatoč svim mladim socijalistima koji u romanu ne priznaju višu vlast od čovjekove, glavna junakinja ne odustaje od svoje vjere čak ni kad joj sina po drugi put strpaju u zatvor. Gorki kroz lik matere kao da brani 'izvornog', univerzalnog Boga, jer kaže da ovog kojeg nude religijski velikodostojnici, optočenog zlatom i finim tkaninama, treba promijeniti, pročistiti, da je pravi Bog u srcu i razumu, a ne u crkvi, u osjećaju i misli, a ne u liturgiji. Simboličko izjednačavanje Krista i socijalizma dade se primijetiti i u majčinu snu, u kojem se djeca loptaju crvenom loptom, dok njezin sin pjeva »Ustajte, prezreni na svijetu«, a đakon »Hristos voskrese iz mrtvih«; ona sanja o religiji koja će uistinu biti za jednakost među ljudima. Mati je u vrijeme objavljivanja odigrala ulogu koju je trebala kod obespravljenih društvenih slojeva, ali kod obrazovane publike prošla je slabije od svih dotadašnjih djela Gorkoga – za pretpostaviti je kako je tomu dijelom bilo tako zbog radničke i socijalističke tematike, a dijelom zbog prepojednostavljenog prikaza svijeta i pliće obrade likova, jer to su, čini se, ujedno i najveće prednosti i najveće mane ove knjige koja u svojim temeljima, progovarajući o okrutnosti i nepravdi, unatoč propasti ideologije koju zagovara, ne prestaje biti aktualna ni danas. 
    
                [post_title] => Riječi koje vode u Sibir
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => rijeci-koje-vode-u-sibir
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-07-23 18:28:22
                [post_modified_gmt] => 2020-07-23 16:28:22
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=246836
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [15] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233857
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-05 08:12:42
                [post_date_gmt] => 2020-06-05 06:12:42
                [post_content] => Solidnu potvrdu pretpostavke da čovjekov um ne može zamisliti ono što nije vidio pronaći ćemo u znanstvenoj fantastici: koliko god alieni bedasto izgledali i koliko god sumanute zrake ispucavali, uvijek ih se suštinski može svesti na nešto posve zemaljsko. Ako je tako, mogli bismo zaključiti da fikcija u užem smislu ne postoji. Ipak, čini se da je mentalna masa svjesnog i nesvjesnog dovoljno bogata da njezinim prekrajanjem pojedinci stvore ono što se poslije naziva originalnim fikcijskim djelom. Pitanje je koliko bi uopće bilo moguće retrogradno »prepisati« stvarnost kad i fotografska pamćenja prolaze kroz subjektivne filtere pojedinca. Tako otprilike i Bekim Sejranović opisuje umješna pripovjedača kao onog koji zna što i koliko dodati i oduzeti. Jer svaka priča istovremeno i mora i ne može biti fikcija, a, naposljetku, bitna je 'viša' istina, ona koja se čita, odnosno osjeća, između redova.
    
    Na osječkoj promociji Huckleberryja Finna tražila se stolica više; ne treba čuditi što su u publici uglavnom bile dame. Sejranović nije samo pisac, on je pojava; visok, tamnoput, zgodan ko đavo, ostavlja dojam autora koji piše što živi i živi što piše: ne mora u knjizi sve biti istina, ali nije taj gospodin mnogo izmislio. Za njega je nabadanje po tipkovnici najmanje bitan dio stvaralačkog čina, možda čak gnjavaža; daleko je važnije proživjeti i preživjeti, obrtati ideje. Takav ga stav u očima pravih radnika vjerojatno stavlja u poziciju klasičnog pisca-dangube, probisvijeta koji se šverca kroza život, koji kao nešto radi, a ustvari krade Bogu dane. Nije da će njegovo vitlanje riječima, je li, zavrnuti šaraf ili ispeći tepsiju bureka. No on je itekako svjestan svijeta u kojem živi pa će njegov pripovjedač autoironijom doskočiti i najzajedljivijim pravim radnicima. Balansirajući između ovisnika, tragača za slobodom i 'svetog luđaka' kao da navlači pancirku šarma te će dobronamjeran čitatelj i njegove po uvriježenim moralnim shvaćanjima upitne postupke prihvatiti sa smiješkom na licu, kao nešto što se jednostavno moralo dogoditi. Ako malograđanski život zamislimo kao staklarnicu, Sejranovićev bi pripovjedač u njoj prije bio nestašni slon nego nabrijani panker s toljagom. On ne juri za dojmom, on naprosto pokušava živjeti. A stajanje u mjestu je smrt. Naravno, cio je život klopka, pa i samo kretanje, ali zašto se tek tako predati i prodati? Zašto ne odgoditi tu smrt, ako joj se već ne može umaći?
    
    U popratnom tekstu na poleđini drugog izdanja ovog romana Sejranovića se uspoređuje s Knausgaardom, što bi prije mogao biti marketinški štos nego poštena paralela. Da, obojica imaju norveško državljanstvo (Knausgaard ga je stekao rođenjem, a Sejranović nešto okolnijim putem, kao ratna izbjeglica) i djeca su rastavljenih roditelja, ali u smislu estetike, osim sklonosti prema autobiografskom razgolićivanju, i nemaju dodirnih točaka. Već naslovi njihovih kapitalnih djela govore dovoljno: s jedne strane monumentalna, tragično ozbiljna i plošna Moja borba (koja, namjerno ili ne, priziva u sjećanje austrijskog kaplara), a s druge rimovani, šeretski i višeetažni Tvoj sin Huckleberry Finn (koji, pokazat će se, vrlo namjerno priziva u sjećanje Marka Twaina). A tako se nekako i probijaju kroza sâm tekst; znade K. povremeno istisnuti smiješak, ali daleko je to od hašišarsko-tripoidnog S.-ovog cereka. K.-u gotovo opsesivno-kompulzivna detaljnost pomaže da svoju borbu protegne na šest tomova, ali ga i udaljava od S.-u svojstvene raščupane ležernosti; rečenica mu nerijetko djeluje kao bečka filharmonija koja svira Paint It Black, dok je kod ovoga obrnuto – njegovi odrpani Stonesi iz 1963. odsvirat će bez većih problema i Vltavu. Tim razlikama možda su doprinijele i razlike u biografijama: K. je pisati odlazio u za tu svrhu unajmljenu garsonijeru od devet do pet, S. je za sitniš od prolaznikâ tamburao gitaru u podzemnoj željeznici. K. je zbog svojeg romana imao priličnih problema s rodbinom (ako se ne varam, bilo je tu tužbi, odricanja...), a teško je zamisliti da se zbog S.-ovog itko i namrštio, premda se čini da je malo 'štetnih' detalja zadržao za sebe.
    
    Nakon ranog djetinjstva provedenog krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih u Bosni, s djedom i bakom koju zove 'majka', nakon završene pomorske škole i započetog studija u Rijeci, pripovjedač na vojne pozive triju zaraćenih armija (bošnjačke, hrvatske i srpske) odluči odgovoriti hvatanjem posljednjeg izbjegličkog vlaka za Norvešku. Majka mu završi u Belgiji, a otac, preživjevši logor, u Australiji. I sada, godinama kasnije, taj otac, smrtno bolestan, vraća se da bi odraslom sinu kupio riječni brod. Uz pripovjedačevog oca, kojeg on zove Matori, inače bivšeg kapetana riječne plovidbe, na obnovi kupljenog broda rade pripovjedač i prijatelj mu Crnac.
    
    Crnac, kao i pripovjedač, voli zapaliti travu, ali je s opijatima i amfetaminima daleko umjereniji te je ovom i inače sušta suprotnost: ratni veteran, profesionalni švercer koji hladnije mjesece voli proživjeti o državnom trošku, izvana ogrubjeli jalijaš. Ako bi pripovjedač bio Jack Kerouac, Crnac bi mogao biti njegov Neal Cassady, s tim da su obojica daleko manje sklona nekritičkom oduševljavanju životom od svojih američkih pandana. Matori je, pak, stari mangup, šmeker, majstor borilačkih vještina, koji neće propustiti priliku da se s Crncem naruga sinu, ali koji će i samom Crncu, kad se ovaj previše zalaufa, pokazati tko je gazda u podjebavanju. Pripovjedač Matorom podmeće koktelčiće morfija i MDMA, dijelom da mu ublaži bolove (na koje se ovaj, naravno, nikad ne žali), a dijelom kako bi ga raznježio i otvorio za razgovor. Čudi se što Matori ne primjećuje koliko su si njih dvojica zapravo slična, jer Matori je radio isto što i on, bježao od sebe kako bi se tražio, plovio znajući da svako putovanje čim počne mora i završiti. Matori jednog dana izbiva u ribolovu dulje nego što je uobičajeno, da bi pripovjedač u narkotičkim izmaglicama počeo slutiti da nešto ne štima te se otisnuo u potragu.
    
    Paralelno s pričom o uređivanju broda teče i priča o ranijem pripovjedačevom pokušaju da s jednim Norvežaninom i jednim Japancem doplovi Savom do Crnog mora. Putovanje se odužilo, doživjeli su mnoge dogodovštine, između ostalog i završili na adi nedaleko od Beograda, prisiljeni da zbog oluje piju i jedu s odbjeglim četnicima, veteranima rata u Bosni. Japanac nije dobio materijal za film kakav je želio niti su stigli do Crnog mora, ali pripovjedač je ostvario svoj cilj – na putu je proveo dovoljno vremena da promijeni kožu.
                [post_title] => Rijeka dala, rijeka uzela
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => rijeka-dala-rijeka-uzela
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-05 08:12:42
                [post_modified_gmt] => 2020-06-05 06:12:42
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233857
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [16] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233370
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-02 10:45:23
                [post_date_gmt] => 2020-06-02 08:45:23
                [post_content] => U Reflections in a Golden Eye upoznajemo dvije dame, njihove muževe – oficire američke vojske – te jednog slugu i jednog redova, dok će nešto manje slojevitu ali bezmalo ključnu ulogu odigrati i jedan konj. Novela počinje subjektivnim komentarom objektivnog pripovjedača iz trećeg lica (autorica se ne libi sličnog postupka na još kojem mjestu u djelu pa pojedine misli pomalo strše) o monotoniji života u garnizonu te iz tog opisa dosade već u drugom odlomku prelazi, s najavom ubojstva, u svojevrstan naopaki krimić u kojem čitatelj ne čeka razrješenje zločina nego sâm zločin. Radi se o ubojstvu na mah, koje se nadaje više kao svojevrstan antiklimaks potisnute homoseksualnosti nego kao logično finale prethodnih zbivanja. U pogledu identiteta žrtve i počinitelja McCullers drži čitatelja u neizvjesnosti do samog kraja, vješto prebacujući reflektor sumnje s lika na lik.
    
    A po čemu su ti likovi autsajderi? Pa recimo ovako: jedna dama, ona nešto kraće pameti, ljubuje s mužem druge dame, na kojeg oko baca i njezin suprug, a druga dama si je, u stanju psihičkog rastrojstva, vrtnim škarama odrezala bradavice s grudiju. Sluga je Filipinac koji mašta o otvaranju butika s odjećom i pretvara se da zna francuski, a redov, djevac od dvadeset i koje, razvije opsesivnu sklonost prema promatranju usnule žene. U vrijeme kad je objavljena (1941.) novela je predstavljala solidnu kolekciju 'ekstremnostî' (voajerizam, potisnuta homoseksualnost u vojnikâ, toleriranje supružničke nevjere, samoozljeđivanje, ubojstvo), ali tada i nije pobrala previše pohvalnih kritika. Može se steći dojam da je autorica uvjerljivosti (npr. onako snažan motiv kao što je odsijecanje bradavicâ spominje se retrogradno i usput, a sam čin kao da na lik nije ostavio nikakvih fizičkih posljedica) pretpostavila želju da u jednu fabulu sabije što više različitih bizarnosti. Ipak, po noveli je 1967. snimljen film s Marlonom Brandom i Elizabeth Taylor u glavnim ulogama.
    
    The Member of the Wedding roman je o Frankie, dvanaestogodišnjoj djevojčici-djevojci koja živi s ocem u gradiću na Jugu SAD-a. Za njih dvoje kuha Crnkinja Berenice, a u kuću im često svrati i John Henry, Frankienin šestogodišnji susjed i rođak. Ton priče ponovno je određen na samom početku, sažet u tek rečenicu-dvije: Frankie je posve sama, ne pripada ničemu, nema prijatelja, šalabaza po gradu i boji se. I svijet kao da svakog popodneva umire. A onda, odjednom, posljednjeg petka u kolovozu, sve postane drukčije, a da ona ne zna pravo ni kako ni zašto ni što. Dok u Europi bjesni Drugi svjetski rat, njezine misli vrludaju, raspršuju se, htjela bi nešto, ali nije sigurna što – zna što ne bi. A ne bi više dangubila kod kuće, kartajući i pretačući iz šupljeg u prazno s Berenice i Johnom Henryjem. Brat joj je u vojsci, smješten na Aljasci; kako mora izgledati obala oceana pod aljaškim nebom? Frankienin nemir nema jasnog uzroka ni povoda, on je tek uvod u odrastanje i daleko dublje turbulencije u pogledu jastva. Čitatelju je jasno, ali maloj Frankie, naravno, ne može biti. Njoj je u domaćinstvu neizdrživo, često se i posvadi sa zajedljivom sluškinjom, a mašta o tome kako izgledaju različiti dijelovi svijeta koji je »sigurno vrlo brz« te željno iščekuje odlazak na bratovo vjenčanje, nakon kojeg će, kako ona to zamišlja, živjeti s njim i njegovom ženom. Berenice je, uz opasku da ova uopće nije za život u kući, opominje neka više ne baca nož u zid te se zgraža kad si ova istim nožem hladnokrvno kopa po stopalu vadeći iz njega iverje koje je pokupila hodajući bosa.
    
    S početkom drugog dijela romana, dan uoči vjenčanja, Frankie iznova doživljava preobrazbu; staru sebe ostavlja u prvom tucetu godina života kao iznošene cipele, e da bi ustupila mjesto onoj novoj, koja prednost daje krsnom imenu (Jasmine), jer da je prvi slog tog imena mistično povezuje s bratom Jasperom i njegovom zaručnicom Janice. Hodajući gradom, pripovijedajući nepoznatim ljudima o važnoj svadbi koja je pred njom, naići će na vojnika koji hrpom dolara pokušava od uličnog zabavljača kupiti živa majmuna. Ponešto pripit, vojnik će je odvesti u gostionicu, gdje će ona po prvi put probati pivo te shvatiti da je ovaj doživljava daleko starijom nego što jest i da od nje želi nešto više od običnog društva za stolom.
    
    Ako Reflections in a Golden Eye ostavlja dojam da je McCullers štepala tuđu bluzu svojim koncem, The Member of the Wedding čini se kao odijelo koje ne samo da je skrojila i sašila sama nego ga je i spremna odjenuti za svaku priliku. Tretman tijela u The Member..., premda je manje ekstreman, ili baš zato, psihološki je daleko uvjerljiviji nego onaj u Reflections... Frankie bi možda sporije izgarala u želji za bijegom od kuće da joj je susjed umjesto Johna Henryja Westa bio Tom Sawyer, a bez sumnje imala bi o čemu razgovarati i s Holdenom Caulfieldom.
    
    Proza Carson McCullers poetična je, mjestimično gotovo pjevna, pisana s onom prepoznatljivom lakoćom koja u čitatelju znade pobuditi misao »mogao bih i ja ovako«. No iskustvo nas uči da onih koji bi mogli tako ima daleko više od onih koji mogu tako. To valjda i jest majstorstvo, učiniti da se jednostavnim čini nešto što jednostavno baš i nije. Iako je slučaj htio da završi u istom šoru kao i Faulkner (southern gothic), McCullers od njega dijele čitavi mali svjetovi osjećaja za mjeru te uistinu proživljenih krikova i bjesova.
                [post_title] => Robija u tijelu
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => robija-u-tijelu
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-02 10:56:19
                [post_modified_gmt] => 2020-06-02 08:56:19
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233370
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [17] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233861
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-05 08:15:09
                [post_date_gmt] => 2020-06-05 06:15:09
                [post_content] => Pijane i drogirane sirotinje ima po cijelom svijetu, ali nitko je ne prodaje u tako zgodnoj ambalaži kao Amerikanci. Uz brojne pogodnosti pri kupnji (dva za jedan – plaćanje na rate – popust za gotovinu – igračka na poklon – bodovi za članove kluba vjernosti...), pa tko bi tim romantičnim luzerima i odolio? Osobito kad znamo da, kao fiktivni likovi, nisu u stanju izazvati rak i dijabetes, odnosno, prilagođeno vremenu, prenijeti koronavirus. Najgore što nam se može dogoditi nakon njihove konzumacije jest napadaj melankolije, koloplet plavičastih čuvstava koji se nadaje kao sevdahova mlađa sestrična s boljim i modernijim igračkama. Da, ma koliko bezrazložan bio njezin posjet, melankolija koju prodaju Amerikanci teško će nas nagnati na drobljenje čaša rukama – prije ćemo poželjeti zaturirati dok čekamo u redu u McDriveu, pa nakon hambića i kokakole pustiti drčan podrig pod elvisovske zulufe Mjeseca koji će krvariti umjesto nas. Moćna američka industrija zabave jedinstvena je mašinerija, genijalna u toj mjeri da uspijeva unovčiti i poraze svoje vojske; nakon dvaju desetljeća klanja vijetnamske djece, ona bijela danas diljem svijeta znadu da GI Joeu za obranu slobode i demokracije, u zemlji za koju donedavno nije ni čuo, trebaju samo rejbanke i dovoljno municije za njegovu dobru staru M16-icu.
    
    Ako bismo karijeru Toma Waitsa zamislili kao jedno od onih mitskih noćnih putovanja, mogli bismo reći da se on sedamdesetih ukrcao u vlak kojim su upravljali Sinatra i Dylan, a koji je vozio na relaciji Zadimljena kafana – Ljestvica 40 najprodavanijih albuma. Kondukter Leonard Cohen nije morao tražiti kartu, jer ovaj je unaprijed u ruci držao polaroid-fotku prvog LP-ja Closing Time, a kad se pojavilo pitanje rezervacije, iz nutarnjeg džepa svojeg zgužvanog sakoa spremno je izvukao i fotku drugog LP-ja – The Heart of Saturday Night. Ne mogavši zaspati, a vođen željom da osluhne koju novu priču bitangi sa šanka, negdje nakon trećine prijeđenog puta spustio se do bifea. Pilo se i pilo, zavrtalo i zavrtalo runde i, kad je trebalo platiti, Waits je ispod nestašno nakrivljenog šeširića izvukao fotku uživo snimljenog Nighthawks at the Diner. Korpulentni šanker to kao da je jedva dočekao: »Ne primamo čekove«, zlobno se nakesio i vlastitim rukama izbacio Waitsa na sljedećoj stanici. Žgoljavi, neobrijani pjevač otresao se od prašine, mahnuo tek nešto snažnijem Bruceu Springsteenu koji ga je ispraćao sjetnim pogledom s prozora bifea, te krenuo prema ruševnoj zgradi kolodvora. U tom će se napuštenom gradiću, kojim su se šuljali tek duhovi Kurta Weilla i Lorda Buckleyja, iste noći proglasiti dosmrtnim gradonačelnikom, a već sutradan u audijenciju primiti Theloniusa Monka, Captain Beefheart, Jacka Kerouaca i Charlesa Bukowskog. Sljedećih će desetljeća s vremena na vrijeme uredu gradonačelnika Ljestvice 40 najprodavanijih albuma poslati kakvo bizarno šaljivo pismo.
    
    Još od kraja sedamdesetih, kad je počeo stolovati tim napuštenim gradićem, Waits je čest gost u talk showovima, ali muljanjem i skretanjem na šalu krije svoj privatni život od žednih ušiju javnosti kao zmija noge. Takav će stav dodatno osnažiti Kathleen Brennan, scenaristica koju upoznaje na snimanju prvog Stalloneova redateljskog pokušaja, filma Paradise Alley, a koja će mu do danas ostati životna družica i najbliža glazbena suradnica. Ozbiljna veza, kako to biva, označila je početak zauzdanih godina, u kojima će Waits ne jednom, po Brennaninu razumskom nagovoru, i tužiti kradljive bivše menadžere. Prethodno je, recimo i to, između ostalih ljubakao s Bette Midler i Rickie Lee Jones.
    
    Jacobsova knjiga jedan je u nizu pokušaja slaganja njegove biografije, a zločestiji komentatori prozivaju je tek proširenim tekstom s Wikipedije. Ako se uzme u obzir to koliko Waits nevoljko govori o sebi te da nema običaj blagosiljati literarna pregnuća posvećena svojem životu, moglo bi se reći da takva ocjena i nije posve poštena. Naime, da Jacobs nije najmaštovitiji i najspretniji pisac na svijetu – nije. Odvažnije rečenice pišu se u školskim zadaćnicama. No da će svaki Waitsov obožavatelj u ovoj knjizi pronaći nešto za sebe – hoće. Pa tako opaska o proširenom tekstu s Wikipedije zapravo poprima pozitivnu notu: autor si je zaista dao truda povezati sve fragmente do kojih je mogao doći u kakvu-takvu smislenu cjelinu. Od »rođenja u taksiju« (koje se dogodilo, kako Waits kaže, »kad je bio prilično mlad«), preko odrastanja u predgrađu s roditeljima prosvjetnim radnicima te odmetanja u buku i neon centra grada, do filmskog i kazališnog rada – pospajao je Jacobs Waitsove dosjetke, tuđe glasine i objektivne fakte u štreberski korektno štivo. Čitanje knjige naročito je preporučljivo onima koji smatraju da svako prvo lice jednine Waitsovih pjesama podrazumijeva osobno iskustvo; premda majčinski nježan spram umjetnikovih nedosljednosti, Jacobs pristojnom dozom skepse ipak opravdava ono »mit« iz naslova.
    
    A ruku na srce, Waits zaista jest umjetnik. Prije svega, u balansiranju na žici tako labavo razvučenoj između šou biznisa i autentičnosti, gdje 'autentičnost' treba shvatiti prije kao dosljednost samomu sebi nego dosljednost svojem imidžu. Jer što je imidž? Pa, ako ćemo bukvalno – slika. A premda slika može govoriti tisuću riječi, poznato je da ona zauvijek ostaje tek posljedica loma svjetlosti u nečijem oku. Waits je svoju scensku ličnost boema gradio tako brižno te je i postao ta ličnost. No onda je, čini se, shvatio da buditi se izubijan po ćorsokacima i jarcima može svatko, a da umjetnost nikad neće biti ono što može svatko. I zapravo je, takav pritriježnjen, samo nastavio stvarati svoj šou (a iz njega onda i biznis). Oživio je onaj napušteni gradić naselivši ga, što iz svoje mašte, što iz svojeg sjećanja, malom vojskom čudaka, kriminalaca, mornara, prostitutki... Iz albuma u album nije se zadovoljavao postignutim, vazda tražeći nove zvukove i bježeći od rutine, da bi od bitničića koji iza klavira stidljivo stihovima remeti žamor publike stigao do svojevrsnog polubožanstva kojem stopala ljubi kultno pokloništvo na globalnoj razini. Osamdesete su bile presudne: trilogija o Franku, pjesma Downtown Train (koju je obradio Rod Stewart), gluma u Jarmuschevim filmovima, videozapis Big Time... U devedesetima Bone Machine (na kojoj je i I Don't Wanna Grow Up, koju su obradili Ramones), glazba za predstavu Black Rider (s Burroughsom kao scenaristom) i Mule Variations, a u novom mileniju Blood Money (s gorko-ironičnom God's Away on Business), dupli Alice, Real Gone i Bad as Me.
    
    Netko je rekao da nikad ne plače zbog glazbe a da na Waitsove pjesme ipak znade pustiti suzu. Što je dobar siže njegova šarma: suviše je grub za MTV, ali lako mu je povjerovati. Čak i kad je jasno da laže. I ukoliko se nije mogao roditi nigdje drugdje nego u toj Americi, utoliko mu pjesme uglavnom nadilaze političke granice. Zašto se ponekad ne prepustiti bajci u kojoj je McDonald's smeće od hrane a ne luksuz? Ili u kojoj se u šest i pet, nakon treće smjene, pali Lucky Strike a ne virovitička virdžinija s tržnice?
                [post_title] => Rođen prilično mlad
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => roden-prilicno-mlad
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-05 08:19:44
                [post_modified_gmt] => 2020-06-05 06:19:44
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233861
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [18] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233865
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-05 08:19:00
                [post_date_gmt] => 2020-06-05 06:19:00
                [post_content] => Često osporavan ili veličan zbog svojeg antiintelektualizma, bitnički pokret korijene ne vuče ni iz gostionice ni iz kupleraja nego sa sveučilišta Columbia, gdje su se pred kraj Drugog svjetskog rata mlađahni studenti Allen Ginsberg i Jack Kerouac počeli družiti s koju godinu starijim Williamom Burroughsom. Navodno je izraz beat generation prvi upotrijebio Kerouac, i to aludirajući na prošlu, tzv. izgubljenu generaciju, onu kojoj su pripadali Hemingway, Fitzgerald, Eliot, Dos Passos… Ako su potonji nakon Prvog svjetskog rata lutali Europom od nemila do nedraga i od čaše do boce, bitnici su nakon Drugog svjetskog rata bili beat (smlavljeni, poraženi, potrošeni) jer su, odbivši se ukopati u ono što su smatrali lažnim komforom građanskog života, bili primorani raditi za kikiriki, vucarati se po memljivim rupama od stanova i baviti se sitnim kriminalom. Tako je to barem vidio Kerouac. Samom terminu ‘beatnik’, kao pogrdi, naknadno su se domislili novinari; u ustima pravovjernih, konzervativnih Amerikanaca, čiji su preci Indijancima »pošteno ukrali zemlju«, kako pjeva jedan od najdugovječnijih južnjačkih punk sastava Antiseen, taj termin do danas će ostati sinonim za propalicu sklonu drogi, žicanju, promiskuitetu i prenemaganju. Oni koji su pročitali Kerouacov roman On the Road (u Hrvatskoj nes(p)retno doslovno preveden Na cesti) vjerojatno se sjećaju Deana Moriartyja, lika koji je Kerouac ‘prepisao’ sa stvarnog prijatelja Neala Cassadyja, a koji, nažalost, nema baš nikakve rodbinske veze s istoimenom profesorom, genijalnim literarnim rivalom Sherlocka Holmesa.
    
    Kao odmetnik od zakona, mirne luke i obitelji, čiji bi zemaljski posjedi stali u najlonsku vrećicu, Cassady za bitnike nije bio samo nadahnuće nego i utjelovljenje slobode. Taj zaljubljenik u brze aute, drogu i žene bio je izvrstan usmeni pripovjedač jer da je svoje dogodovštine prepričavao intrigantno, duhovito, ritmično i melodično, verglajući kao da repa, s posebnim osjećajem za detalje. Bitnici su pobožno upijali njegove riječi i pokušavali imitirati njegov stil kad bi kasnije posjedali za svoje pisaće mašine. Čini se da je najviše utjecao baš na Kerouaca, koji je i u prozi i u poeziji tako silno želio postići spontanost i fluidnost usmene predaje te je povremeno pisao čak imitirajući strukturu jazz-kompozicije.
    
    Premda navodno vrlo bistar, Cassady je bio ulični mangup, autentična bitanga koja nije mogla napustiti fakultet jer ga nikad i nije upisala. Ne čudi što je, s višim obrazovanjem stečenim po biranim zatvorskim ustanovama, pred bitnicima nastupao kao svojevrstan guru ‘stvarnog života’. Za razliku od većine njih, njega nije čekalo sigurno obiteljsko krilo pod koje se uvijek može vratiti po dozu hrane, topline, udobnog sna ili novaca.
    
    Uza sva eventualna preuveličavanja ili umanjivanja, Prva trećina jedna je od onih knjiga koje brišu granicu između fikcije i stvarnosti. Nazovimo to autofikcijom ili autobiografijom, memoarima ili ispovjednom prozom: radi se o djelu u kojem autor naprosto prepričava svoj život, ili barem jedan njegov dio. Cassady se možda ne sjeća svega najbolje, ali i ne pokušava se baktati s tricama poput likova i fabule; poslije ‘glavnog teksta’ priložena su i pisma koja je pisao svojim bitničkim prijateljima.
    
    Najveća vrijednost Prve trećine možda je u tome što bilježi nesvakidašnju ravnodušnost prema životnim nedaćama. U sjećanjima čovjeka koji je u nižim razredima osnovne škole prisno poznavao većinu pijandura sirotinjskih predgrađa Denvera, drndao se u teretnim željezničkim vagonima uzduž i poprijeko te velike Amerike, bio suočen sa starijom gospodom koja su mu nudila svoje posebno lizalo te čekao u redu pred pučkom kuhinjom ne bi li odnio doručak ocu onesviještenom od alkohola i krvavom od poraza u borbi s gravitacijom – nema ni traga gorčine ili bijesa. Naime, ako ih i ima, ne dolaze do izražaja u tekstu. Teško je reći je li posrijedi blokada narkoticima, želja da se pošto poto ostane kul ili naročito blaga ćud, ali činjenica jest da Cassady svojeg čitatelja ne davi patetičnim jamranjem o životu koji, eto, nije fer.
    
    No zato ga davi svim ostalim. Držeći se pri tom klišeja uličara koji ima više pričâ nego dara za pisanje kao pijan plota. Ono što je sjajno zvučalo na bitničkim narko-seansama nadaje se na papiru kao sadističko mesarenje čitateljevih živaca. Kaže Cassady: »Žalosno-komičan je bio ozbiljni način kojim je izvodio taj svoj nespretni i loše izvedeni pokušaj krijumčarenja kojeg moje oči nikad nisu propustile otkriti uznemirenim srcem.« A kaže i: »Od svih osjetilnih promjena, prolazeći direktno od radnje do kino predstave, moje sjećanje zadržava najjasniju razliku što se tiče mirisa. Slatki je miomiris alkoholnih losiona kojemu je trebao samo jedan tren da bi u cijelosti bio utopljen u neopisiv zadah smrada visio posvud, lebdeći pod stropom Zaze i nadjačavajući arome različitih stvari.« A kaže i: »Suzdržanih riječi i misli, sjedeći na klupi u radnji i udišući teški miris raznih pomada za kosu i pudera koji su od zavaljenih muškaraca koje se masiralo i mazalo uljima lelujali prema meni, nemirno sam čekao da se susjedna Zaza otvori, pa je uzbuđenje mog užitka tih sat vremena u brijačnici bilo umanjeno iščekivanjem očekivanog zadovoljstva.«
    
    Ipak, za te filigranski temeljite otkl0ne od dobrog pisanja ponajmanje treba kriviti samog autora. On je živio svoj život kako je znao i umio te bi s vremena na vrijeme bio zabilježio ponešto o tome. Knjiga mu je objavljena tri godine nakon smrti. Možemo samo nagađati koji je đavo (zar novac?) nagnao Ferlinghettija da ukoriči ovo nedjelo bez, kako se čini, i najmanjeg uredničkog pokušaja da od njega načini čitljivo štivo. A da hračak ispaljen u lice čitatelja dobije krasnu zeleno-smeđu boju pobrinuo se i prevoditelj koji je doslovnošću, intelektualnom lijenošću i nedostatkom smisla za sintaksu pokazao, čak i u hrvatskim okvirima, zavidan prezir prema svakoj estetici.
    
    Nisu svi autentični ‘žestoki momci’ lišeni talenta. Recimo, pokojni Jean Genet, zatvorska ‘tica homoseksualnih sklonosti, pripadnik Legije stranaca, muška kurva i lopov koga su od doživotne robije peticijom spašavali Sartre i Picasso; da su mu opisi sklada muškog tijela zapadali u dugočasnost – jesu, ali taj je znao pisati. Ili živući Bojan Pandža, voditelj bloga Abraxas365, posvećenog dokumentarnom filmu, bivši navijački huligan, basist u straight edge HC punk bendu, zatvorenik i psihijatrijski pacijent te (valjda i trenutni) ovisnik o psihofarmacima. Ili živući John King, bivši nogometni huligan i autor Tvornice nogometa… Ti ljudi znaju pisati. Uzmite njih, nemojte Cassadyja.
                [post_title] => Samo za patološki strpljive
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => samo-za-patoloski-strpljive
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-05 08:19:00
                [post_modified_gmt] => 2020-06-05 06:19:00
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233865
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [19] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233474
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-04 11:57:24
                [post_date_gmt] => 2020-06-04 09:57:24
                [post_content] => Na koga točno mislimo kad kažemo 'Europljani'? U to ni Åke Daun i Sören Janson, urednici ove knjige, inače predavači na Sveučilištu u Stockholmu, nisu sigurni. Već u uvodu ograđuju se od svakog pokušaja stvaranja »zajedničkog europskog shvaćanja Europe«, jer smatraju da to niti je moguće niti poželjno. No zaista vjeruju da »moderni procesi političke i gospodarske integracije čine Europljane mnogo svjesnijima svojih susjeda, kao i nestrpljivima da saznaju nešto više o njima.«
    
    U redu, pokušajmo odrediti kojim su se kriterijem dva Šveda mogla voditi pri sastavljanju Europljana, inače zbirke dvadesetak eseja različitih autora, od kojih je svaki posvećen specifičnosti vezanoj za pojedini europski narod. Letimičan pogled na naslove poglavljâ mogao bi nas navesti da pomislimo kako prevladava političko-ekonomska odrednica: žitelji zemalja članica Europske unije. Knjiga je u Švedskoj objavljena 1999., pa ne čudi što u njoj nema Slovenaca i Hrvata. No tu su i poglavlja o norveškom 'ne' Uniji te o ruskom privikavanju na demokraciju i jezičnoj problematici u Švicarskoj. Dalje, možda geografija? To bi objasnilo Norvešku i Švicarsku; neazijski dio Rusije dovoljan je razlog za njezino uvrštavanje. No što je onda s državama nastalim nakon raspada Jugoslavije i SSSR-a? Osobito ako znamo da je uvrštena Grčka. Ili, još bolje, što je s Mađarskom? Mađari nam nisu dali antiku, ali jesu ponešto 19. stoljeća, zar ne? A možda je stvar, naprosto, u novcu? Vazda neutralna Švicarska službeno nije dio Unije, ali ispotpisivala je ugovore i izdonosila zakone koji joj omogućuju nesmetanu trgovinu s članicama, i kako zaobići ruskog medu koji nas opskrbljuje plinom?
    
    Bilo kako bilo, uza sve uredničke ograde, koje se, u krajnjoj liniji, više tiču nekohezije Europljanâ nego nemogućnosti njihove definicije, odabir opisanih naroda amaterskom proizvoljnošću posve je usklađen s odabirom tema. U tom smislu knjiga se zaista čini kao vjeran odraz Europe: hrpa nabacanih podataka kojima je zajednička jedino utemeljenost u sociologijskim istraživanjima, s autorima političkim komentatorima, sociolozima, folkloristima, jezikoslovcima...
    
    Početak ima duha. Nakon uvoda koji zajednički potpisuju Daun i Janson, Daun pripovijeda o tome kako prosječan Šved ne podnosi upadanje u riječ. Naravno, ima onih »izvornih Šveđana« koji to učestalo rade, no, kako Daun kaže, ne postoje pravila bez iznimki. Pa pojašnjava pozivajući se na izvor kojem je sâm autor: u Švedskoj je slušanje bez prekidanja način iskazivanja poštovanja, a, osim toga, upućuje i na u nordijskim zemljama vrlo poželjnu odliku – skromnost. Takvo stanje stvari objašnjava suprotstavljanjem verbalnih i neverbalnih kultura, odnosno činjenicom da švedska pripada potonjim.
    
    Nadalje, tu su nizozemska nepristojnost (ili, ljepše rečeno, neposrednost, iskrenost) i škrtost (štedljivost, nerazmetljivost). »Lake droge, prostitutke u izlozima, bordeli i eutanazija zapravo su nezakoniti, ali ih se dozvoljava. Nizozemci koriste poseban termin za označavanje tolerancije ilegalnih aktivnosti: one su gedoogd.« Sljedeći tekst posvećen je prehrambenim navikama Britanaca. Srećom, autor Bernard Ineichen suzdržao se od istraživanja britanske mladeži koja ljeta provodi iživljavajući se po techno partyjima južne Europe, navijačkog huliganizma koji je, eto, postao supkultura te od pomicanja elitnog života iz centra u predgrađe i sličnih tema – jer da nije, pred čitatelja vjerojatno ne bi bio u stanju iznijeti ovaj genijalan zaključak: »Prodaja na kupone i neimaština Drugoga svjetskog rata svjedočila je velikim promjenama u načinu ishrane Britanaca.«
    
    S obzirom na broj slovnih mjesta neobično širok esej o Ircima ponovno podiže atmosferu i, između ostalog, donosi ove misli: »Irci piju mnogo. To je stereotip i točan je.« Manje ili više uspješno preplitanje svakodnevnog i akademskog nastavlja se do otprilike polovine knjige, a onda nastupa tekst o švedskom poimanju domaće i uvozne hrane. Pa za njim analiza islandskog nacionalnog identiteta u nordijskom i međunarodnom kontekstu, sve obogaćena tabličnim prikazom rezultata istraživanja o tome koje narode nordijski narodi doživljavaju sebi najbližima. Austrifikacija Austrije, Njemačka u kojoj duhovni Berlinski zid još nije posve srušen, Danci u središtu svijeta. Kratak intermezzo sa šutljivim Fincima progonjenim osjećajem krivnje i zatim povratak u veledosadu – trideset stranica (najdulji tekst u knjizi) o međudjelovanju portugalskog i španjolskog nacionalnog identiteta. Za kraj: belgijski identitet, švicarski jezici i toskanska vila.
    
    U europocentričnom svijetu Europljani su knjiga bez koje se može. Neću dodati da se bez nje i mora jer se, kako naš vispreni ne-europski narod voli reći, mora samo umrijeti. A kad smo kod umiranja, a samim tim i kod života, te kod skandinavskih pisaca, o licu i naličju »europskih vrijednosti« mnogo dublje (i zabavnije) govori Bjørneboeova beletristička trilogija Povijest bestijalnosti, napose njezin treći dio, Tišina.
                [post_title] => Stara dama, stara krama
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => stara-dama-stara-krama
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-04 11:57:24
                [post_modified_gmt] => 2020-06-04 09:57:24
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233474
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [20] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 233863
                [post_author] => 51
                [post_date] => 2020-06-05 08:17:30
                [post_date_gmt] => 2020-06-05 06:17:30
                [post_content] => Moguće je: nakon de Sadea, de Quinceyja, Célinea, Millera, Mishime, Geneta, Burroughsa, Bukowskog..., pisac i u 21. stoljeću može primati prijetnje smrću. Nije Houellebecq jedini takav i, ako ćemo pravo, nije mu se prijetilo samo zbog onog što je napisao nego i zbog onog što je rekao novinarima, no najrazvikaniji jest, a njegovih intervjua teško da bi bilo bez njegovih knjiga. Konačna potvrda opstojnosti lijepe književnosti i moći njezinih autora da oblikuju javno mnijenje? Prije dobra stara zadrtost, ista ona koja je knjige ugrađivala u lomače, samo sad u civilnom odjelcu nešto življih boja, a možda i s pravedničkim rejbankama i politički korektnom šapkom na glavi. Bilo bi zanimljivo pokušati vanzemaljcu (koji bi, eto, u osnovnim crtama bio upućen u povijest ljudskog roda i koncept književnosti) objasniti mehanizam koji nas nagoni na bijes zbog riječi koje je izgovorio netko koga ne poznamo i tko nam u životu ne predstavlja baš ništa. Dojam je da Houellebecq namjerno baca te koščice pa se sa svoje tajne adrese smije aporterima koji na njih predano skaču. Naime, u njegovoj je biografiji teško pronaći tragove ikakve političke aktivnosti te se njegove glavne provokacije svode na povremene vulgarizme, slobodne opise seksa i onu zloglasnu ocjenu da je islam najgluplja od svih religija (koje su redom, kaže on, glupost). Ipak, njegovi pripovjedači ne psuju Boga, a ime Mu, premda sumnjaju u Njegovo postojanje, dosljedno pišu upravo ovako, s velikim početnim slovom. Imidž prodaje knjige, to je čak i Bukowski znao.
    
    Od tih koji Houellebecqu prijete iz 'ideoloških' razloga možda je i više onih koji ga nipodaštavaju na estetskoj ravni. Slabašan pjesnik, očajan stilist, nemaštovit populist i tsl. Naime: pojavica sramotna za ozbiljnu pisanu riječ, možda jedva iznad naše Nives Celzijus, starlete koja se morala parničiti kako bi od prvoboraca stila, ukusa i intelekta iskamčila zasluženu nagradu za najviše prodanih knjiga. Tako se otprilike o njemu izjašnjavao jedan francuski urednik kojem se više ne mogu sjetiti imena. I eto nečeg zajedničkog raji i artističkoj eliti: i jedni i drugi u stanju su uložiti mnogi sat svojih kratkih života u razglabanje o Houellebecqu. Čini se da ni on sâm ne znade objasniti svoju popularnost. Dio razloga možda je u tome što autocenzuru sprečava zamišljajući da će umrijeti prije objavljivanja knjige. Rezultat takva pristupa može biti gotovo dječje lucidna iskrenost pa su njegovi pripovjedači sve samo ne teški na obaraču, bila cijev uperena u njih same ili u društvo koje ih okružuje. Neodoljive autoironije drži se i u Serotoninu: »Danas samom sebi delujem nerazumno kad pomislim da sam izvor te njene sreće bio ja.«
    
    Roman je pisan kao sjećanje Florenta-Claudea Labroustea, agronoma blizu pedesete, koji već na početku knjige detaljno objašnjava zašto prezire svoje ime. Još jedan je to u nizu Houellebecqovih klinički depresivnih intelektualaca iz višeg srednjeg sloja, koji priželjkuju da ih smrt oslobodi muke i svojim se nekadašnjim iluzijama o mogućnosti sreće danas samo kiselo-slatko smiju. Područje borbe ovaj je put poljoprivreda; normandijski mljekari muku muče s državnim kvotama i Europskom unijom. Labrouste osnovnu priču u prvoj trećini romana, u kojoj hvata zalet da napusti trenutnu partnericu, prošiva reminiscencijama na minule odnose, pa je potrebno nešto više koncentracije da se iz štofa perfekta počupaju konci pluskvamperfekta. No eksplicitno izjednačavajući sreću s ljubavlju on je, unatoč svojem mraku, možda i najsentimentalniji Houellebecqov antijunak: iste ljubavi kronično mu fali sve otkad ju je nesmotreno trampio za jedan obični felacio, za koji i danas, petnaestak godina kasnije, pokušava pronaći objašnjenje.
    
    Moglo bi se reći da druga trećina romana počinje njegovim napuštanjem partnerice i odlaskom iz zajedničkog doma. Završit će u bungalovu u vlasništvu cimera iz studentskih dana, čovjeka koji je najbliže onom što bi mogao nazvati prijateljem, inače zemljoposjednika i poljoprivrednika u pokušaju, iz francuske velikaške loze. Labrouste uči pucati iz vatrenog oružja te nakon krvave seljačke mini-bune počinje kovati bizaran plan koji obuhvaća ubojstvo, a koji bi mu trebao ponovno omogućiti mjesto u životu nekadašnje ljubavnice. U završnom dijelu knjige dolazi red na samoubojstvo; Labrouste se zatvara u stančić u jednoj pariškoj radničkoj četvrti i počinje promišljati o posljedicama pada s visine od stotinjak metara.
    
    Nije Houellebecq najnadareniji pisac na svijetu, bome nije ni prorok. I da, itekako se ponavlja, a na pojedina mjesta u njegovim romanima podjednako će podići obrve i teoretičari književnosti i diplomirani filozofi i feministice. Pripovjedač u Serotoninu suštinski nimalo ne odstupa od prijašnjih modela: ostavlja dojam čovjeka kojemu bi zdrav momak sa sela udijelio zidarsku trisku i kratku lekciju o prenemaganju u stilu »što ti znaš o životu«. U cjelini, Serotonin kao da je pisan s pola snage, kao da se autoru nije dalo preduboko gaziti u ono što mu je i samom zapravo struka, poljoprivredu, dok će epizodice sa zoofilijom i pedofilijom uzrujati samo one koji žive u izolaciji od svijeta.
    
    Ipak, taj i takav Houellebecq već dvadeset pet godina nedodirljivi je šampion u slaganju književnog mozaika rasapa zapadne Europe. To je njegova najveća komparativna prednost: umije vidjeti. Osim toga, rijetko je dosadan. Likovi su mu dovoljno životni da im čitatelj povjeruje, sve i kad se radi o agronomima i informatičarima načitanim Kanta i Baudelairea. Ako bismo vanzemaljcu iz prvog pasusa ovog teksta htjeli u 200-300 stranica pokazati kako izgleda naplata lopovski mesarskog kolonijalizma, komotno bismo mogli posegnuti za bilo kojim njegovim romanom. Pedofili okupljeni u političkoj stranci, crte povučene u parlamentu, GMO poslužen na stolu, bodljikava žica razvučena na granici – antidepresiv uzbiban u želucu. Sad, kad nema komunizma, Zapad se više ne mora pretvarati da je dobrica. A »najstrašnije je potpuno prihvatiti sebe«, kako kaže Jung. Naspram srca naše tame, ono prašumske čini se kao lučonoša. Knjigu uvijek možemo zaklopiti.
                [post_title] => Uljez u životu
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => uljez-u-zivotu
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-06-05 08:17:30
                [post_modified_gmt] => 2020-06-05 06:17:30
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=233863
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
    )
    
  • B
  • Č
  • D
  • E
  • I
  • L
  • M
  • P
  • R
  • S
  • U
  • Sve

Dalaj Lama, odalami me

Anthony Kiedis i Larry Sloman – OŽILJCI, Jutarnji list, 2012.

Poznat je komentar koji se pripisuje Sokratu: »Mladi danas vole luksuz. Ne znaju se ponašati, preziru autoritet, ne poštuju starije i zabavljaju se umjesto da rade.« Bit će da su to ona plemenita stara vremena u kojima se »znao neki red«. Ili su naši roditelji mislili na još starija?

Riječi koje vode u Sibir

Maksim Gorki – MATI, Novo pokoljenje, Zagreb i Beograd, 1948.

Sredovječni Britanac na You Tubeu vodi popularan vlogerski kanal Bald and Bankrupt, na kojem, za razliku od onih ‘tjubera’ koji se poput neurotičnih majmunčića krevelje za komad tinejdžerske banana-pažnje, nudi snimke svojih tumaranja svijetom po informativnosti ne mnogo udaljene od profesionalnih putopisa kakve je u nas donedavno snimao Goran Milić. Budući da je bio oženjen Ruskinjom, dobro govori taj slavenski jezik te autentičnim sovjetskim reliktima diljem bivšeg Saveza, bilo organskim, bilo materijalnim, prilazi kao opčinjen, s naklonošću lišenom svake dublje ironije.

Eksperimentalne noge bose

Blixa Bargeld – EUROPA UNAKRSNO, VBZ, Zagreb, 2009.

Oskudica možda nije majka inovativnosti, ali mogla bi biti ona susjeda koja rado uskače umjesto bake. Nakon koje godine potucanja po skvotovima i prtljanja oko različitih vidova umjetnosti, grupa mladaca u Zapadnom Berlinu 1980., kad je, kako kažu upućeni, Berlin još bio Berlin, a ne zabavište boemâ sa zlatnim American Expressom, odlučila je stvarati glazbu. Odnosno, ne baš glazbu, više buku usmjerene protiv glazbe, tj. onoga što se tada moglo čuti na radiju i vidjeti na televiziji, jer sve je to bilo muzak, zvučna podloga za liftove i aerodrome, i trebalo je pustiti dobar urlik da se ta učmalost razdrma.

Diplomatski r’n’r

Denis Johnson – ISUSOV SIN, Profil, Zagreb, 2005.

Dobar pisac poznaje temu o kojoj piše. Nažalost, ta misao nije onoliko banalna koliko se na prvi pogled čini. Čitateljsko povjerenje znaju nagristi sitnice, detalji koji otkrivaju da se autor premalo ili previše trudi. U tom smislu čini se da postoje dvije skupine: oni koji se za pisanje pripremaju svjesno, istražujući, učeći, vodeći bilješke, i oni koji pišu manje promišljeno, po sjećanju, uz, reklo bi se, veći udio čistih autobiografskih elemenata.

Putovanje na kraj tundre

Sergej Lebedev – GRANICA ZABORAVA, Fraktura, Zagreb, 2019.

Čovjek se od drugih oblika života na Zemlji razlikuje i po potrebi da se izražava kroz umjetnost. Svrbi nas duh u ograničenom tijelu. Književnost, kao umjetnička vrsta, u tehničkom smislu na prvi pogled i nije pretjerano zahtjevna: uz papir i olovku, za pisanje je potrebno poznavanje abecede, malo pravopisa i gramatike. I zaista, mnogi ljudi pišu, a neki od njih i objavljuju knjige. Spisateljsko amaterstvo kod romana i kratke priče, amaterstvo u onom danas uvriježenijem, manje ugodnom značenju riječi, može se oglédati i u (nehotičnom) crno-bijelom nijansiranju književnog svijeta i njegovih likova, postupku inače nužnom u bajkama.

Megapunk i turboego

Nenad Marjanović – dr. Fric – ŽIVOT S IDI(J)OTIMA, Ujedinjeni nakladnici, Pula, 2019.

Godine 1976. Sex Pistols i Ramones donijeli su na svijet mrtvorođenče punk rock. Tata Pistols socijalno osviješten, drzak, zajedljiv, u starim krpama – mama Ramones nagruvana ljepilom, apolitična, u uniformi od jeansa i crne kože. Umjesto da se čedu omogući dostojna sahrana, o njemu su, što ne uviđajući, što ne priznavajući njegovu neživost, brigu masovno počeli voditi nesuđeni roditelji diljem svijeta, a taj je trend već za godinu-dvije stigao i u bivšu Jugoslaviju. Pankrti, Paraf, Pogreb X, Prljavo kazalište, Pekinška Patka… P kao punk.

Samo za patološki strpljive

Neal Cassady – PRVA TREĆINA I DRUGI ZAPISI, Celeber, Zagreb, 2006.

Često osporavan ili veličan zbog svojeg antiintelektualizma, bitnički pokret korijene ne vuče ni iz gostionice ni iz kupleraja nego sa sveučilišta Columbia, gdje su se pred kraj Drugog svjetskog rata mlađahni studenti Allen Ginsberg i Jack Kerouac počeli družiti s koju godinu starijim Williamom Burroughsom. Navodno je izraz beat generation prvi upotrijebio Kerouac, i to aludirajući na prošlu, tzv. izgubljenu generaciju, onu kojoj su pripadali Hemingway, Fitzgerald, Eliot, Dos Passos… Ako su potonji nakon Prvog svjetskog rata lutali Europom od nemila do nedraga i od čaše do boce, bitnici su nakon Drugog svjetskog rata bili beat (smlavljeni, poraženi, potrošeni) jer su, odbivši se ukopati u ono što su smatrali lažnim komforom građanskog života, bili primorani raditi za kikiriki, vucarati se po memljivim rupama od stanova i baviti se sitnim kriminalom.

Uljez u životu

Michel Houellebecq – SEROTONIN, Booka, Beograd, 2019.

Moguće je: nakon de Sadea, de Quinceyja, Célinea, Millera, Mishime, Geneta, Burroughsa, Bukowskog…, pisac i u 21. stoljeću može primati prijetnje smrću. Nije Houellebecq jedini takav i, ako ćemo pravo, nije mu se prijetilo samo zbog onog što je napisao nego i zbog onog što je rekao novinarima, no najrazvikaniji jest, a njegovih intervjua teško da bi bilo bez njegovih knjiga. Konačna potvrda opstojnosti lijepe književnosti i moći njezinih autora da oblikuju javno mnijenje?

Rođen prilično mlad

Jay S. Jacobs – TOM WAITS – RAZUZDANE GODINE; NJEGOVA GLAZBA I MIT, Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2006.

Pijane i drogirane sirotinje ima po cijelom svijetu, ali nitko je ne prodaje u tako zgodnoj ambalaži kao Amerikanci. Uz brojne pogodnosti pri kupnji (dva za jedan – plaćanje na rate – popust za gotovinu – igračka na poklon – bodovi za članove kluba vjernosti…), pa tko bi tim romantičnim luzerima i odolio? Osobito kad znamo da, kao fiktivni likovi, nisu u stanju izazvati rak i dijabetes, odnosno, prilagođeno vremenu, prenijeti koronavirus.

Čaroban kereći život

Henry Rollins – UPADAJ U KOMBI, Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2006.

Hardcore punk pojavio se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u kao, kako mu i naziv govori, brži i agresivniji mlađi brat punk rocka. Jedan od prvih HC punk sastava bio je Black Flag, koji su u Hermosa Beachu, svojevrsnom predgrađu Los Angelesa, 1976. osnovali gitarist Greg Ginn i pjevač Keith Morris. Ginn je nekako u to vrijeme pokrenuo i vlastitu izdavačku kuću SST Records, koja će kasnije objavljivati albume kultnih Minutemen, Hüsker Dü, Meat Puppets, Firehose…, a čije je prvo izdanje bio upravo singl Nervous Breakdown Black Flaga.

Rijeka dala, rijeka uzela

Bekim Sejranović – TVOJ SIN HUCKLEBERRY FINN, VBZ, Zagreb, 2016.

Solidnu potvrdu pretpostavke da čovjekov um ne može zamisliti ono što nije vidio pronaći ćemo u znanstvenoj fantastici: koliko god alieni bedasto izgledali i koliko god sumanute zrake ispucavali, uvijek ih se suštinski može svesti na nešto posve zemaljsko. Ako je tako, mogli bismo zaključiti da fikcija u užem smislu ne postoji. Ipak, čini se da je mentalna masa svjesnog i nesvjesnog dovoljno bogata da njezinim prekrajanjem pojedinci stvore ono što se poslije naziva originalnim fikcijskim djelom.

Bugarska tuga

Georgi Gospodinov – PRIRODNI ROMAN, Profil, Zagreb, 2005.

Prirodni roman roman je bez fabule, a napisao ga je pjesnik. Već ti podaci strašljivijim će čitateljima biti dovoljni da pobjegnu glavom bez obzira. A ako dodamo i to da autor ne preza od postmodernističke metafikcije, dapače, da se njome opušteno koristi, zasigurno ćemo eliminirati još pokojeg. Zaista, ovaj roman nije lako reklamirati usmenom predajom: raspad braka u posttranzicijskoj Bugarskoj, u knjizi koja neprestano počinje i nikako da počne. Srećom, književnoj karijeri Georgija Gospodinova nisu presudile kukavice.