Izvolite pročitati: Vaništine knjige zapisa
Slikar i grafičar Josip Vaništa (1924. – 2018.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih umjetnika nakon Drugog svjetskog rata, široj javnosti možda najpoznatiji kao suosnivač Gorgone i prijatelj i posljednji portretist Miroslava Krleže. Njegov fascinantni umjetnički i životni put vjerojatno bi ostao nepoznat ikome izvan užeg kruga prijatelja i obitelji da Vaništa slikar nije bio i Vaništa pisac, desetljećima marljivo pišući svoje kratke nefikcionalne proze koje će s vremenom objaviti u nizu knjiga. Radi se o memoarsko-poetskim zapisima kojima se ovaj do mističnosti povučeni umjetnik izložio javnosti i našao se u jednom trenutnu, godine 2010., u centru pažnje, više zbog Krleže i njegovih riječi, nego zbog samoga sebe i onoga što bi eventualno rekao – dakle kao svjedok i zapisničar tuđih riječi. Polemički udari dolazili su, očekivano, zdesna. Ako ništa drugo, bila je to nova potvrda da Krleža, i desetljećima nakon smrti, još itekako može uznemiriti malograđanske duhove. Ali nije da se Vaništa nije izlagao eventualnim kritikama i svojim umjetničkim radom: bio je on, kažu veći poznavatelji njegova rada, provokativan i u bivšem sistemu, sam ili s ekipom iz Gorgone, uvijek korak dva ispred svojega vremena i moći shvaćanja nadležnih dušebrižnika, dok je sredinom devedesetih ilustrirao sve naslovnice oponentskog časopisa Erasmus. Možda na prvu djeluje paradoksalno, to da je čovjek sklon osami i tišini iskazivao itekako zamjetnu građansku hrabrost, ali to doista ne isključuje jedno drugo: danas kada se sagleda njegov život i rad sasvim je jasno da je Vaništa oduvijek bio građanin i umjetnik svjetskoga ranga, daleko iznad sitnih palanačkih preokupacija i trvenja.
Tome svjedoče i njegove knjige zapisa. Objavio ih je nekoliko, mada se može reći da je cijeli život pisao jednu knjigu, ili najviše dvije. Kapitalna i možda ključna Knjiga zapisa (Moderna galerija Kratis, 2001.) proizašla je iz nadopisivanja i grananja prethodnih (Zapisi iz 1988. i Zapisi iz 1995.). Radi se o obimnoj knjizi od gotovo 400 stranica, s iscrpnim analitičkim pogovorom Igora Zidića i tri bloka reprodukcija slika, crteža i fotografija. Građa je organizirana kronološki, bilo na razini knjige, koja obuhvaća autorov život od najranijeg djetinjstva u Karlovcu, do poslijeratnog vremena u Zagrebu (dakle, devedesete godine), bilo da govorimo o razradi teme u pojedinim poglavljima. U naslovima gotovo svih od dvanaest poglavlja može se razabrati o čemu je riječ. Naslovi Stančić, Marino Tartaglia, Junek, M. K. i Gorgona nedvosmisleno upućuju na umjetnike s kojima je Vaništa prijateljevao i surađivao, dok su Karlovačke razglednice, U Zagrebu i Usputnik u Parizu zaokupljeni određenim prostorom, bilo životnim ili usputnim. Mozaik Vaništinog života popunjavaju poglavlja Putositnice, Ljudi, Domaći i strani i Fragmenti o tragu. Za primjer, knjigu otvara Razglednicama iz Karlovca, vrlo kratkim memoarskim zapisima koji obuhvaćaju period od 1932., što je i naslov prvog teksta, do kraja devedesetih i turobnog opisa opustjeloga Karlovca u poraću. U uvodnom poglavlju Vaništa nastoji raspetljati svoje prve interese i impresije slikarstvom. U tekstu 1939. piše: „Skriven iza poluotvorenih vrata Omladinskog doma, gledam Marijana Detonija kako slika, kraj prozora, u visokom prizemlju kuće s druge strane ceste, naglo, živim pokretima, možda i zato što se mrači. Bila je to 1939. Imao sam petnaest godina.“ Jasno je da ovo nisu dnevnički zapisi iz realnog vremena, već naknadne rekonstrukcije, sjećanja, impresije. U nizu tekstova prisjeća se godina rata i ustaškog terora, ali i poslijeratnih olovnih pedesetih, na koje se Zidić pomalo tendenciozno uhvatio u analizi. Slično je i s ostalim poglavljima, koja kronološki prate Vaništine životne pomake.
Njegovim sjećanjima i zapisima prolaze mnoge poznate ličnosti iz kulturnog i umjetničkog života poslijeratne Jugoslavije, od jednokratnih susreta do dugogodišnjih prijateljstava. Pronalaze u njima svoje mjesto Stanislav Šimić, Matko Peić, Tin Ujević, Vesna Parun, Ljubo Babić, Georgij Paro, Slavko Kopač i mnogi drugi, no posebno mjesto u njegovoj memoriji zauzimaju Ivo Steiner, Miljenko Stančić, Marino Tartaglia, Leo Junek i Miroslav Krleža. Sam je Vaništa u jednom od rijetkih intervjua rekao da mu je dvanaestogodišnje druženje s Krležom najznačajnije iskustvo u životu, a ta su poglavlja u njegovim zapisima širem čitateljstvu možda najzanimljivija. To ne treba čuditi, jer u tim bilješkama susrećemo dva vrhunska umjetnika i mislioca, dva stila, oba na svoj način unikatna. Prijateljstvo je započelo krajem šezdesetih, kada ga je Krleža pozvao da izradi njegov portret za izabrana djela u Ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Vaništa je, uvijek na njegov poziv, najčešće dolazio k njemu na Gvozd. Donosio mu je knjige iz Pariza i satima razgovarao s njim o izložbama, predstavama, raznim događajima..., ali najviše ga je slušao, pamtio, i po dolasku kući bilježio. Tako je sačuvao neka od najzanimljivijih Krležinih mišljenja. Krleža je u tim zapisima čovjek od krvi i mesa: jalan, sujetan, sumnjičav, prepun dvojbi i nerijetko vrlo pesimističan. Tako su, ne treba zaboraviti, nastali neki od najboljih portreta Krležinih, od onoga za PSHK do posljednjega, Krleže na bolesničkoj postelji, kako saznajemo u jednom od emotivnijih i potresnijih sjećanja na Krležu ikada zabilježenih: „U jednom času pitam: - Kad će se nastaviti one lijepe večeri koje sam proveo u Vašoj kući, kad ćete doma? – Ne vraćam se, odgovara mi hladno, tu sam pred ovim zidom koji ne mogu prijeći, pred velikim ništa...“
Ovaj zapis autor prenosi i u Skizzenbuch 1930-2010, Iza otvorenih vrata (Kratis, 2010.), Vaništino remek-djelo i drugu kapitalnu knjigu iz opusa. Prethodila joj je knjiga Novi zapisi (2007.). Skizzenbuch donosi sličan koncept kao prethodne Vaništine knjige, ali s gušćim nanosima teksta i manje bjeline. Formalno ustrojstvo slično je Knjizi zapisa, ali je otisnuta na kvalitetnom masnom papiru s fotografskim i slikarskim prilozima u boji. Što se teksta tiče, sve teme koje su ga i ranije zaokupljale ovdje se nadopisuju blago, s dva-tri dodatna poteza i linije. Čitamo tu i Junekova i Putarova pisma, proširene zapise o Steineru, Stančiću i njegovoj ostavštini, Tartagliji, Kopaču i dr. No ono što je najviše pažnje i bure u javnosti izazvalo jest poglavlje o Krleži u kojemu se nižu Krležina mišljenja (često vrlo negativna) o Babiću, Benešiću, Račiću, Kraljeviću, A. B. Šimiću, Tinu Ujeviću, Barcu, Cesarecu, Cesariću, Kocbeku, Krklecu, I. G. Kovačiću, Kalebu, Ivi Andriću i dr.
Mnogi su zabilježili svoje razgovore s Krležom (Matvejević, Krivokapić, Čengić, Čolaković, Šentija, Gerner i dr.) – svjestan svoje veličine, a umoran od izravnog djelovanja i sukobljavanja, Krleža je potkraj života rado „otvarao dušu“ pred odabranim slušačima. Ono što Vaništine zapise razlikuje od drugih, osim stilskih osobina, dakako, jest ambijent: naime, Krleži je očito godilo slikarevo društvo, njegova narav i maniri, gotovo staromodna, iz svijeta iščezla građanska profinjenost i nadnaravna nadarenost. Pred njim, Krleža je bio opušten, govorio je stvari i mišljenja koja drugima nije, znajući pritom da slikar to bilježi i da će jednoga dana biti objavljeno. Tako smo upoznali čangrizavog i sujetnog Krležu, pritisnutog starošću i sve češćim i opsesivnijim razmišljanjima o smrti (čak i o grobnici u koju će prvo Bela, potom i on biti položeni). Knjiga sadrži čak četiri vrijedna priloga, predgovor Marka Grčića i pogovore Branke Stipančić, Marije Gattin i Jerka Denegrija, koji pružaju kvalitetan uvod u Vaništino slikarstvo i djelovanje skupine Gorgona i istoimenog (anti)časopisa.
Kasnije je Vaništa objavio još dvije knjige: Krleža iskosa (Kratis, 2012.) i Na bjelini (vlastita naklada, 2015.). I dok se Na bjelini temama i formatom nadovezuje na prethodne knjige zapisa, Krleža iskosa izdanje je koje je pratilo Vaništinu izložbu u HAZU-u posvećenu Krleži. Ova tanka knjižica većeg formata donosi Vaništine portrete Krleže i probrane zapise iz prethodnih knjiga, ali i djela Becića, Babića, Račića, Meštrovića, uz Krležine davne opaske o njima. Knjiga završava Krležinom Pjesmom čovjeka bez posla koja pri dnu stranice nestaje u bjelini i tako od čitatelja traži suradnju, poziva na interpretaciju, kontekstualizaciju, lirsku igru i s Vaništom i s Krležom.
Time je, uz još neka manja, rubna, a time i raritetnija izdanja, zaokružen slikarev neveliki, ali iznimno vrijedan književni opus. Bez obzira na to kako ih žanrovski određivali, Vaništini zapisi trajna su književna ostavština za koju s vremenom, mišljenja smo, interes neće jenjavati.
