Jedno opće čulo antimuzealne dimenzije

Fushitsusha – ‘Mabushii itazura na inori’, Heartfest, 2012.

Jedan od najstarijih novovalnih bendova koji u kontinuitetu manje-više neprekinuto djeluje od 1978. godine svakako je i japanski bend Fushitsusha, gitarskog maga Keijija Hainoa, imenovan prema naslovu knjige ‘Čovjek bez svojstava’ Roberta Musila.

Bilo da se radi o istraživački orijentiranim projektima, osim gitarom i markantnim vokalom, Haino je kompletni rocker s pečatom avangarde koji će zasjesti i za bubnjeve ili orgulje, ali i zagrijati kurblu hurdy-gurdyja. Ili će pak oživjeti scensku magiju izvlačeći jauke potezima gudala s pronađenih objekata. Iako se za njega najmanje može reći da je noiser non plus ultra, iako mu ništa bučno nije strano, na eksperimentalnoj sceni uživa status mjerljiv kategorijama u kojima se kreću mastermind Otomo Yoshihide, punkerska kopilad kolektiva Boredoms, kao i psihogenijski ritual Acid Mothers Temple.

Zahvaljujući jednom vrlom talijanskom promotoru, njegov one-note blues rad „Evolving Blush or Driving the Original Sin“ s Peterom Brotzmannom, izričito nikad nije zalutao u naše krajeve. I pitanje je bi li nam to iskustvo popravilo poslovično teturavi tlak na bilo koji način. Mogućnost dodira s umjetnikom čija je otuđena klupska publika sklona koketirati s art-predznakom, praktički je nemoguća jer prema svjedočenju njegovih najbližih suradnika, bez svojih crnih naočala nikad nije ni viđen. Legije koje obuhvaća paleta njegovog izraza su i darkeri i punkeri i noiseri, ali i kazalištarci i stripaši i filmaši, plus veterani narkoleptičnih vizija. Čovjek koji pomalo pomaknutom ikonografijom plijeni pažnju gdje god da se nalazi, suradnik je prvog reda tako kompleksnih ličnosti i divergentnih umjetnika poput ritam-sekcije Greg Cohen & Joey Baron ili ansambla Zeitkratzer, odnosno velikana improvizirane glazbe poput Barra Phillipsa ili Lorena Mazzacane Connorsa.

Žica rastegnuta na vrat između Fushitsushe i domaćih gitarista imala je svoj dalekovod u radu amsterdamske punk-noise grupe The Blisters u kojoj je djelovao Ivica ‘Razorblade Jr’ Košavić; na debut-albumu grupe, „Pancake Heaven Radio Hell“, gitarist Danny O’ Really popalio je Hainou jedan riff. Kroz kolektiv Fushitsushe prošlo je u posljednjih 30 godina više glazbenika, od basista Juna Hamana, Yasushija Ozawe, Torija Kudoa i Mitsuru Nasune, do bubnjara Takashime, Akuija, Hiroyukija Usuija, Seijira Murayame, Juna Kosugija i Ikura Takahashija.

Na posljednjem od dvaju albuma koje objavljuju prošle godine, „Mabushii itazura na inori“ (u prijevodu „Blistava, nestašna molitva”) zajedno sa svojim pratećim muzičarima, Takahashi Ikuroom i basistom Nasani Mitsurom, ukrotili su svoj trip u otajstvo zaliveno kacama ubetonjenog cabareta koji se u valovima poput iverja zabija sve dok se ne rastope sva čula. Posebna kvaliteta snimke je njezina antimuzealna dimenzija – zvuk relikta osamdesetih, možda čak i sedamdesetih, kao i glas adolescentskog proroka koji uči razvijati svoja čula.

Ocjena: 8/10