Mars opet napada (zdrav razum i strpljenje)

Radnja znanstveno-fantastičnog romana Marsovac Andyja Weira i istoimene ekranizacije Ridleya Scotta stane u jednu rečenicu: astronauta Marka Watneya (glumi ga Matt Damon) posada Aresa 3 ostavi na Marsu misleći da je mrtav, nakon čega on s ograničenim resursima mora preživjeti pune četiri godine do dolaska spasioca. Riječ je o filmu preživljavanja, varijaciji dobro poznate priče o Robinsonu Crouseou koja se ovdje dovodi do ekstrema: negdašnji su brodolomci završavali na idiličnim otocima, ovaj je zaglavio na surovom pustinjskom planetu. Nekim čudom, on je upravo botaničar i inženjer, pa će mu boravak na Marsu biti nešto kao produženi vikend u prirodi.

Cjelokupna radnja bazira se na pretpostavci da su marsovske pješčane pustare nalik zemaljskim pustinjama; znanstvenici pak tvrde da je Marsova prašina finija od pudera, stoga izrazito opasna, bez obzira na mjere opreza i visokotehnološku zaštitu – dok ne padnu dobre kiše, ljudi bi tamo imali velikih problema. No zato se žanr i zove znanstveno-fantastičnim. U slučaju Marsovca, i knjige i filma, s fantastikom se dosta i pretjeruje, mjestimice do potpunih nebuloza, koje na račun napetosti vrijeđaju intelekt ne samo prosječnog gledatelja, nego i zagriženog fana SF-a koji je za dobru priču svašta spreman podnijeti. I još nam se to pokušava podvaliti pod hard sci-fi.

Ako prijeđemo preko toga što je prašina u Marsovcu pogodna da u njoj astronaut Mark Watney brzinski uzgaja prvoklasni krumpir, kao i preko toga da pri niskoj gravitaciji i rijetkoj atmosferi ne može nastati oluja koja bi trgala antene i prevrtala rakete (a čak i da može, zahvaljujući orbitalnim satelitima ne bi astronaute nikako mogla iznenaditi), što zapravo ostaje od znanstveno točnog? Ne mnogo, ocjenjuje laik u nama, onako od oka, možda tek Marsova geografija, ali ni u to se nismo spremni kladiti. Znamo tek da je Watney u roveru prešao više od 3200 kilometara praktički ne naišavši ni na jednu ozbiljniju prepreku. Prije toga je (osim što se bavio poljoprivredom i Morseovom abecedom) improviziranim napravama proizvodio kisik i vodu, preživio (osim početnog udarca antene u olujnom vjetru) dvije eksplozije, potragu za Pathfinderom, prevrtanje rovera, ali i televizijske serije iz sedamdesetih godina.

Forma romana u najvećoj je mjeri dnevnička i epistolarna, što se pokušalo prenijeti i na film. Ostavši sam na Marsu Watney odlučuje snimati dnevnik kako bi budući istraživači znali što mu se dogodilo. I tu nastaje problem: kome se on tim video-zapisima zapravo obraća? Budućim istraživačima Marsa, kako sam kaže, ili pak potpunim imbecilima? Ako prvima, zašto im neprekidno drži osnovnoškolska predavanja? Kome objašnjava sve o misiji Ares 3 i propasti te misije? Zašto im mora govoriti da je CO2 zapravo ugljični-dioksid? Zašto svako malo podsjeća na nešto što je rekao dvije stranice ranije? Vjerovali ili ne, u romanu čak postoji rečenica: Niz solarnih ploča zatrpan je u pijesku, što ga čini neupotrebljivim (nagovještaj: solarnim pločama treba sunčeva svjetlost kako bi mogle proizvoditi električnu energiju). Ako pokušava biti duhovit, a mnogi tvrde da je, tada samo moramo prihvatiti da je duhovito to kada nas autor i njegov lik tretiraju kao idiote. Srećom, u filmu toga gotovo da i nema, pa je kao lik Watney manje iritantan, dok ga u knjizi moramo (zapravo ne moramo) trpjeti 350 stranica.

Psihološka karakterizacija lika također je zakazala. Kao čovjek koji se nasukao na Marsu Watney pokazuje zapanjujuće malo emocija, a višemjesečna usamljenost u surovim uvjetima i nemogućnost komunikacije sa Zemljom ne ostavljaju na njemu previše tragova. Tek u filmu je pokazao poneku emociju i do kraja zarastao u bradu. Radi se o plošnom, papirnatom liku koji se svodi samo na ime, prezime i sudbinu.

Paralelno s radnjom na Marsu pratimo i radnju na Zemlji, uglavnom među nekoliko likova u NASA-i, dok Watneyevih roditelja i prijatelja uopće nema, a premalo je pažnje posvećeno i zbivanjima na svemirskom brodu Hermesu. Radnja na Zemlji, koja se vrti oko planova za spašavanje jednako je nedorečena, ispreskakana i mjestimice nerealna (primjerice, aludiranje na kanibalizam na Hermesu, u slučaju preživljavanja jednog od šest članova posade). No dok je u knjizi iritantan uglavnom Watney, u filmu je uloga mistera iritacije i holivudske infantilnosti zapala jednog manje bitnog, neurednog i šarlatanskog uposlenika NASA-e (kako takav može tamo raditi?) kojemu je prvome sinula ideja da bi se Hermes mogao vratiti po Watneya (koliko su tek onda glupi svi ostali?). On tu ideju ne izgovori kao normalan čovjek, nego je demonstrira kružeći s klamericom i kemijskom olovkom oko ljudi iz NASA-e. Radi se o klišeju kakav gotovo u pravilu trpimo u filmovima apokalipse i SF-blockbusterima, još od grozomornog Armagedona, a zapravo nas nakon Prometheusa ni Ridley Scott više ne može iznenaditi. Holivudski scenaristi i redatelji naprosto se ne daju zaustaviti. Nakon što podvale jednu nebulozu na početku, mogu ih nizati u nedogled. Vrhunac gluposti, i to dobrih sat vremena nakon što smo počeli bolno uzdisati i jaukati, dogodi se kada se Watney s Marsa ispali na vrhu rakete prekrivene samo s ceradom (doslovce u svemirskom kabrioletu), ali kao da to nije dovoljno, on si još šarafom probije skafander, nakon čega, pogađate, ne umre, nego upravlja ispustom zraka i usmjerava se prema jurećem Hermesu.

Zaključno, radi se o još jednom teškom promašaju Ridleya Scotta – umjetničkom, ne financijskom. Kao i u slučaju Andyja Weira koji se s prvijencem zasigurno mučki obogatio, i na tome mu možemo biti zavidni, ali na književnom ostvarenju, koje vrlo vjerno prati i Scottova ekranizacija, zasigurno ne. U oba slučaja radi se o gubitku vremena, pa ako vam je do dobrog SF-a, radije čitajte i gledajte nešto što ste već pročitali i pogledali, barem znate što imate očekivati. Znate i sada.