Ni prvi ni posljednji čovjek
Film Adam proteklih je mjeseci najavljivan kao „prvi slavonski igrani film“. Što to točno znači postalo je jasno tek nakon odgledane pretpremijere u Vukovaru i kratkog pozdravnog govora redatelja Marija Šuline. Film, naime, nije samo radnjom smješten u Slavoniju, nego je i cjelokupna glumačka postava i filmska ekipa s područja Slavonije, ako to uopće može biti od presudne važnosti za jedan film da bi ga se tako najavljivalo. Ono značajnije svakako se odnosi na financiranje filma, koje je u potpunosti prepušteno općinama u kojima se film snimao, s obzirom na to da HAVC nije podržao Šulinin projekt. Ekipa je tako radila s onim što je imala i mogla platiti, pa je film odrađen uglavnom s entuzijastima iz lokalnih amaterskih kazališta (retkovačko i županjsko) i sa samo trojicom profesionalnih glumaca, Jasminom Novljakovićem, Vjekoslavom Jankovićem i Antoniom Jakupčevićem. Konačni proizvod je, unatoč okolnostima i svim manama koje su one generirale, itekako vrijedan pažnje.
Radnja je smještena na kraj 90-ih godina prošloga stoljeća i poprilično je jednostavna: prati svakodnevnu monotoniju naslovnoga lika Adama (glumi ga Zdravko Šinjori), vukovarskog branitelja i PTSP-ovca, koji živi na stanu u blizini neimenovanog slavonskog sela. Zaplet nastaje kad Adamovi sumještani shvate da on živi s maloljetnim sinom kojega ne pušta u školu, niti ga ikada vodi u selo, pa se za cijeli slučaj ubrzo zainteresiraju i socijalne službe. Razvoj radnje vrlo je usporen, s malo replika i dugim statičnim kadrovima, najčešće maglovite slavonske ravnice ili neke Adamove djelatnosti (kuhanja, skupljanja drva u šumi i sl.), te je gotovo nemoguće previdjeti utjecaj mađarskoga redatelja Bele Tarra. Tome se ne moramo čuditi, jer scenarij potpisuje poznati vinkovački književnik Franjo Nagulov, uvjerljivi baštinik belatarovske ravničarske melankolije, koju sada, po prvi put, uspješno prenosi i na film.
Kontrast usporenoj radnji su Adamove reminiscencije na rat, u kojima bismo trebali naći uzroke njegova sadašnjeg psihičkog stanja, potpune otuđenosti i manične depresije. Ta su prisjećanja mahom u žanru akcijskog ili ratnog filma, brza su, bučna, sa solidno odrađenim efektima i potrebnim kontekstom u Adamovoj psihoprofilaciji. Zanimljivim se čini to što u tim odjecima prošlosti Adama ne vidimo kao hrabrog i pouzdanog ratnika (poput ostalih koji se pojavljuju), upravo suprotno, konstantno je preplašen, drhtavih ruku i uspuhan, u bijegu i panici, pa se njegova sjećanja često pričinjaju kao tegobne noćne more, potisnute neuroze koje u snovima isplivavaju na površinu. U njegovoj sadašnjosti, krajem 90-ih, on je zatvoren u sebe i nervozan, asocijalan lik konstantno na rubu pucanja, a Šinjori ga portretira gotovo karikaturalnim pogurenim tumaranjem, nesvrhovitim, mjestimice smiješnim cijepanjem drva i sl. Njegov antipod u priči je stanoviti lik iz seoske gostionice, lažni branitelj s mnogim povlasticama i potpunim pomanjkanjem razumijevanja i empatije, što ga dovodi u verbalni sukob s jednim kolegom, inače Adamovim suborcem.
Vrhunac filma i neočekivani obrat uslijedit će nakon Adamova incidenta sa socijalnim radnicama i policijom, a tom su prilikom trojica već spomenutih profesionalnih glumaca učinili značajnu razliku i doprinijeli kvaliteti ključnih scena.
U kvalitete filma, pored odličnog scenarija, svakako treba ubrojiti i upravo dojmljivu fotografiju i glazbu, te uspješno dočaranu atmosferu kraja 90-ih (autentične televizijske snimke, odjeća, namještaj, artikli i cigarete...), dok su mane zapravo posljedica skromnih sredstava kojima je Šulina raspolagao. Ponešto bi se moglo popraviti i montažom, poput naivnog prikaza vukovarskog vodotornja s početka filma, ili pak posljednje Adamove reminiscencije, no u svakom slučaju, film ostavlja generalno pozitivan dojam. A ono što je najvažnije, film je dobar pokazatelj, mogao bi čak biti školski primjer, toga što su nesumnjivi talenti u stanju izvući s malo ili nimalo potpore nadležnih institucija, ali i onoga što bi tek postigli da su je kojim slučajem imali.
