Okultno

Colin Wilson, Okultno, prijevod: Ivan Zrinušić, Ezop, Osijek, 2019.

Danas je, htjeli-ne htjeli, jedan od kriterija opće kulture i upoznatost s onom popularnom scenom iz filma Matrix kada Orpheus glavnome junaku Neu nudi izbor između crvene i plave tablete. Naime, živimo u doba postmoderne kulture, dakle u vrijeme popkulturne dominacije, što znači da reference suvremene kulturne i masmedijske industrije te komercijalnog spektakla općenito ozbiljno pretežu u današnjem kanonu i današnjoj obrazovanosti u odnosu na obvezna znanja iz naše kulturne baštine, pa tako i Orpheusova dvojbena ponuda prerasta u popularniju i atraktivniju verziju Shakespeareovog „biti ili ne biti“ ili Mefistovog podmuklog darivanja Fausta žuđenim, no prokletim znanjima. Kako god, danas je općepoznata činjenica da plava tableta iz filma Matrix vraća glavnoga junaka u život koji nam je znan kao svijet naš svagdašnji, ali koji je ropski svijet, zamaskiran komformističkim iluzijama, dok bi crvena tableta trebala izvući našega junaka iz tzv. matrice i otvoriti mu oči kako bi spoznao u kakvom akvarijumu on i ostale čovječje ribice tupo kruže. Uloga crvene tablete, dakle, nije samo u tome da glavnom junaku otkrije kako je stvarnost u kojoj živi izmanipulirana ili konstruirana, nego joj je i uloga da glavnoga junaka iz kratkovidnosti izbaci u orbitu potpunije, istinitije stvarnosti našega egzistiranja te ga učini gospodarom vlastitoga bivanja.

Međutim, davno prije nego što su braća Wachowski uprizorila taj antologijski farmaceutski izbor između dvaju svjetova, između istine i laži, između spoznaje i pukog, inertnog, neosviještenog bivanja, crvenu nam je tabletu između korica knjiga pod naslovom Okultno upakirao još 1971. godine hiperproduktivni engleski pisac i filozof Colin Wilson, a koja se našem čitateljstvu nudi točno pola stoljeća kasnije zahvaljujući prevodilačko-nakladničkom izboru antikvarijata Ezop iz Osijeka.

S obzirom na asocijacije koje uobičajeno izaziva riječ okultno, svakako je potrebno odmah, na samome početku, upozoriti što Wilson podrazumijeva pod tim fenomenom i kako pristupa toj problematici kako bi se izbjegli recepcijski nesporazumi sa svom onom potencijalnom publikom koja bi pohrlila dograbiti ovu knjigu ili, s druge strane, prezrivo je (no, posve neopravdano) odbaciti iz obzora svojih čitateljskih interesa uslijed preuranjenog uvjerenja da Wilsonovo Okultno nudi povjerljive upute za bavljenje crnom magijom i vještičarenjem, dozivanje demona i duhova, javljanje samom Luciferu na raspolaganje ili stjecanje ekskluzivnih moći iz repertoara mračnih sila. Na kraju krajeva, i sam Wilson će preventivno upozoriti kako „većinu ljudi natprirodno zanima iz pogrešnih razloga“, dok njegovo djelo ima za ambiciju načiniti iskorak u odnosu na dotadašnje promišljanje okultizma i dokazati da studijsko bavljenje tom temom može rezultirati knjigom koja je „više od kolekcija čudâ i apsurdnosti“.

Istina, Wilsonove primarne predmete interesa odreda čine upravo ta „čudâ i apsurdnosti“ i petstotinjak stranica njegove knjige u fascinantnoj količini vrvi nabrajanjem misterija i bizarnosti. Wilson akribično reagira na sva odstupanja od konvencionalne normalnosti, na sve (ne)moguće nadnaravne pojave i neobjašnjive fenomene, ali ne previđa ni subkulturu praznovjerja, tako da u ovoj knjizi imamo reviju fantastičnih primjera o vješticama, vampirima, vukodlacima, duhovima, telepatiji, telekinezi, spiritizmu, magiji, šestom čulu, teleportacijama, vizijama, proricanju budućnosti, tarotu, horoskopu... Međutim, Wilson ne pristupa tim fenomenima iz pozicije šarlatanskog nagađanja, niti je sklon na temelju neprovjerenih poluinformacija konstruirati – reklo bi se danas – fake news, odnosno zavodljive, pa čak i uvjerljive teorije koje bi raznim sofističkim trikovima i pseudoautoritativnošću pseudoznanstvenoga diskursa sakrile svoju klimavost i šupljost.

Naprotiv, za razliku od ostalih osebujnih autora iz žanrova ovakvih opskurnih tematika, Wilson naglašava da iznad svega daje prednost filozofskom načinu mišljenja i spoznavanja. On nije od onih autora kojima je osobna opsesija prevesti neka vlastita suluda uvjerenja i fantazije u nategnute teorijske koncepte (pseudo)znanstvenim putem argumentiranja i dokazivanja, ma koliko ih na to sokolila činjenica da su mnoga današnja priznata i znanstveno verificirana znanja o nevidljivima svjetovima (recimo, o svijetu atoma, mikroba, psihe, električnih sila, itsl.) isprva bila ismijavana kao halucinantna buncanja „znanstveno neozbiljnih“ ridikula. Kada Wilson kategorično ponavlja da je njegova intelektualna pozicija strogo filozofska, onda želi reći da ga nadnaravno i paranormalno zanima kao nešto što se evidentno događa, provocirajući time granice našega znanja, naše znanosti, našega uma, ali i naših ortodoksnih koncepcija o naravi ovoga svijeta.

„Moj Horacije, ima više stvari na Zemlji i na nebesima no što se i sanja u vašoj filozofiji“, reći će Hamlet, a istim se stavom rukovodi i Colin Wilson, parafrazirajući maloprije spomenute Shakespeareove stihove kada na jednom mjestu kaže da „postoje 'smislovi' koji lebde oko nas, a od kojih nas inače razdvaja navika, neznanje i tupost osjetilâ“. Colin Wilson ne zaboravlja koje su ishodišne, konstitutivne vrijednosti filozofske misije: izaći iz zone komfora, iz stanja uspavanosti, te se s jedne strane usuditi misliti onkraj svega znanoga i uhodanoga, a s druge strane nastaviti se čuditi nad svijetom i uporno se zapitkivati u onim aspektima u kojima nam se naš udomaćeni svijet čini jasan, demistificiran, po svim pitanjima razjašnjen. Pa ukoliko je neozbiljno bilo kako, a posebice filozofskim i znanstvenim umom baviti se enigmama hipnoze, telepatije i misticizma ili istinama u podlozi legendi o vješticama, vampirima, duhovima i vukodlacima, kako onda – pita se Wilson – objasniti napad straha koji osjeti majka za svoje dijete netom prije nego što će joj dijete uistinu stradati. Ili kako objasniti uznemireno lajanje ili tugaljivo cviljenje psa neko vrijeme prije nego što će mu gospodar umrijeti? Na koncu, pita se Wilson, ako možemo snagom uma kontrolirati svoju fiziologiju, primjerice u slučaju uriniranja, ne bismo li onda na nekom evolutivnom stupnju mogli snagom volje upravljati vlastitom levitacijom?

Wilsona zanima sav taj repertoar ekstremnih pojava budući da filozofski nerv u njemu ne dopušta da takvi misteriji ostanu bez odgovora, tim više što je očito da okultna dimenzija ovoga svijeta i te kako ima potencijala da nam otkrije o nama samima puno toga više nego što za sada (mislimo da) znamo. Pri tome okultno Wilsonu ne predstavlja samo ono što se pod okultnim podrazumijeva u općeprihvaćenom značenju među najširom recepcijom, dakle vještičarenje, bavljenje crnom magijom, misticizmom ili spiritizmom te dozivanje demona i duhova, premda su i ti fenomeni i prakse za Wilsona intrigantni primjeri mogućeg kontakta s misterioznim i nama slabo poznatim načinima funkcioniranja ovoga univerzuma, nego je za Wilsona okultno sve „nepoznato, skriveno“, a što nas, ako smo dosljedni u našoj filozofskoj, znanstvenoj i intelektualnoj misiji i znatiželji, mora izazivati na avanturu otkrivanja i shvaćanja.

Jer kao što su prvi atomisti još u davnoj antici bez ikakvih mikroskopa, ciklotrona i ostale tehnoznanstvene aparature, pukom snagom filozofskog uma domislili satkanost ovoga svijeta od nevidljivih čestica, tako bismo se i danas, kaže Wilson, trebali angažirati u shvaćanju okultnoga kao mjesta skrivenih činjenica na kojima počiva funkcioniranje ovoga svijeta. „Trenutak u kojem ćemo određene 'okultne' pojave prihvatiti kao nešto prirodno, kao što sada prihvaćamo postojanje atomâ, možda i nije tako daleko“, optimistično se nada Wilson. Za Wilsona poanta integriranja okultnih dimenzija u prostor shvatljivoga i prihvatljivoga nije u tome da postanemo čarobnjaci i vještice, niti da steknemo paranormalne moći, niti da koketiramo s Nečastivim ili čak fatalno otvorimo nekakvu nam nedopustivu Pandorinu kutiju, nego je za Wilsona smisao takvoga nastojanja u tome da pomoću znanja ovladamo našom prirodom i spoznamo krucijalne istine o ustroju našega svijeta, otprilike kao što danas znamo da Zemlja nije ravna ploča, kao što danas znamo da nije u središtu svemira, kao što danas vladamo našim zdravljem poznavajući svijet mikroba, bakterija i virusa ili kao što danas vladamo iracionalnom stranom našega bića poznavajući Freudovom zaslugom zakonitosti psihe.

Wilsonu nije dostatno argumentaciju za to potencijalno proširivanje znanja, spoznaja i naših sposobnosti zasnivati samo na suspektnim paranormalnim slučajevima budući da i on sam neke razotrkriva kao manipulativne trikove za obmanjivanje lakovjernih, nego dokaze o postojanju „nečega višeg“ također nalazi i u epifanijskim bljeskovima pjesničke intuicije, općenito u dosezima umjetničkih vizija, kao i u otvaranjima huxleyevskih „vrata percepcije“ narkotičkim stimulacijama. Povrh toga, Wilson argumentacijski poseže i za davninama, za dobima koja još nisu bila iskvarena modernom racionalnošću, nego su plemenske zajednice iz tih vremena bile u intenzivnijem, organskom dosluhu sa silama prirode i stoga su, pretpostavlja Wilson, mudrije vodile suživot s transcendentnim znanjima koja su danas nama, modernom čovjeku, možda nepovratno izgubljena tajna, a rituali ophođenja s tim mističnim dimenzijama zaboravljena vještina.

Za Wilsona nije upitno da u prostorima okultnoga „ima nečega“, samo što nam u ovom trenutku nije dano da raspolažemo načinima spoznavanja tih sfera. Još nismo razvili sposobnosti (ili smo ih pak izgubili, napominje Wilson) i još nismo patentirali neke prikladne mikroskope i teleskope za praćenje tog sloja univerzuma, a nadasve nismo – napominje Wilson – promijenili način mišljenja u pravcu slobodoumnijeg odnosa prema paranormalnom i nadnaravnom. Wilson je toliko uvjeren u potencijalnu dostupnost tih transcendentnih sfera koje nam se manifestiraju u našoj konvencionaliziranoj zbilji kao okultno, mistično, paranormalno, nadnaravno, iracionalno i fantastično da će konstatirati kako „'okultizam' nije pokušaj skidanja vela nepoznatog, nego jednostavno pokušaj skidanja vela banalnosti koju nazivamo sadašnjošću“.

Ukoliko snagom našeg intelekta, kao i potencijalima nešto znatiželjnije i prema takvim fenomenima tolerantnije znanosti, možemo dokučiti, pretpostavljati i napipavati tajne u paralelnome svijetu okultnoga, praktično nas još uvijek – smatra Wilson – u velikoj mjeri inicijalno priječi hendikepna ograničenost naših raspoloživih osjetila budući da nam svojim načinom funkcioniranja, odnosno prenošenjem signala o izvanjskome svijetu bitno, pa možda čak i fatalno, modeliraju sliku stvarnoga svijeta, a onda konzekventno i definiraju naše iskustvo i mišljenje o svijetu u kojem se nalazimo. Najjezgrovitije je to nedavno sročio znanstvenik Michael Abrash, rekavši: „Naši umovi nikad nisu u doticaju sa stvarnim svijetom i mi smo u interakciji samo pomoću senzora ugrađenih u naša raspoloživa osjetila, a količina informacija koju tim putem primamo o izvanjskome svijetu zapravo je jako mali podskup ukupne stvarnosti“. Komentirajući osjetilo na koje se najviše oslanjamo te u našoj znanosti, kulturi i civilizaciji ponajviše fetišiziramo kao najpouzdanije svjedočenje o zbilji, Abrash kaže: „Čak su i naši vizualni podaci, koje dobivamo gledanjem, zapanjujuće rijetku. Čak i da imamo sposobnost zabilježiti i procesuirati svaki foton svjetlosti koji dopire do naših očiju, i dalje bismo imali premalo podataka da točno rekonstruiramo stvarni svijet“.

Umjesto da ih razvijamo i osnažujemo, naša osjetila kržljaju, kaže Wilson, nalazeći vjerojatnosti skrivenoga potencijala u našim osjetilima za proširivanje percepcije na primjerima kao što su meditacija, spomenuto konzumiranje opijata, postizanje ekstatičnosti umjetničkim zanosom ili neki intrigantni oblici telepatske povezanosti, kao kada se sjetimo telefonski pozvati nekoga tko je upravo htio nazvati nas. Naša osjetila kržljaju, kaže Wilson, jer smo uljuljkano zaljubljeni u sliku svijeta kojom raspolažemo, jer smo zadovoljni uvjerenjem da je to dostatna i pouzdana informacija o stvarnosti u kojoj se nalazimo, a nadasve zato što smo opušteni budući da nam svakodnevna funkcionalnost „dokazuje“ „neproblematičnost“ tako percipirane stvarnosti.

Wilson također krivicu svaljuje i na znanost, koja se ortodoksno suzila samo na egzaktnu, empirijsku provjerljivost te prihvaća i priznaje samo one činjenice i pojave koji su uklopljivi u vladajuće epistemiološke koncepte znanja. Ne želeći slabiti autoritet priznavanjem svojih granica kada se suoči s pojavama pred kojima je – kaže Wilson – „znanost nijema“, znanstvena elita tada svoju nemoć maskira nizom obrambenih strategija, među kojima su najčešće ignoriranje, ismijavanje, podcjenjivanje, marginalizacija, a na koncu i rezolutno diskurzivno isključivanje (ili protjerivanje) terminološkim stigmatiziranjem takvih sfera kao paranormalnih i, dakako, okultnih. Generalno označiti kategoriju takvih pojava paranormalnom predstavlja, naravno, dobro poznatu politiku opresivnog uspostavljanja norme prema konstruiranim definicijama normalnoga radi isključivanja svega onoga što potkopava ili destabilizira naše uporišne koncepte, otprilike kao što „superiorna“ rasa, vjera ili nacija prema vlastitim standardima normalnoga proziva drukčijima, nenormalnima ili nevrijednima sve različite od sebe po bilo kojoj osnovi ili kao što smo u manje senzibilna vremena po pitanju političke korektnosti isključivali umobolne ili invalidne kao nenormalne, radije ih izdvajajući iz društva i skrivajući ih po tavanima i ustanovama od očiju javnosti nego li ulažući napor u socijalnu inkluziju.

Wilson smatra da je takva logika modernog znanstvenog uma ujedno odgovorna i za uspostavu kulture kojoj je rukovodeći ideal metodični racionalizam, pa stoga naše društvo u kategoriju iracionalnoga diskriminirajuće svrstava sve ono što nije objašnjivo, a što znači da nije uklopljivo (odnosno, racionalizirano) u kauzalnu logiku i ostale parametre racionalističkog, metodičnog, znanstveničkog diskursa. Pri tome se zaboravlja da su i munje ili velike poplave bile objašnjavane u mitološkim narativima kao mistične ili magijske moći bogova i ostalih nadnaravnih bića sve dok te pojave nismo „uprirodili“ ili normalizirali integriranjem u utemeljena sekularna znanja, kao što smo i iracionalna ponašanja iz kategorije ludila zahvaljujući već spomenutom Freudu preveli u razjašnjene tajne psihe te tako mnoge „vještice“ spasili na način da im sada možemo dijagnosticirati histeriju ili seksualnu nezadovoljenost. Zašto se onda naša znanost i naša racionalistička kultura, pita se Wilson, ne usuđuje emancipirati kao što se uspijevala emancipirati od raznih mitova, religija, ideologija i dogmi tijekom povijesti te zaroniti u to zazorno okultno kao moguću riznicu spoznavanja za sada slabo poimanih zakonitosti ovoga univerzuma? Ako je do jučer bila potpuno fantastična ideja da bi čovjek mogao letjeti, a kamoli da bi mogao letjeti na Mjesec, zašto bi onda bilo nemoguće doznati da je nadnaravno samo još neistraženi sloj najnormalnije prirodnosti, prirodnosti koju smo mi suzili na vlastite granice poimanja normalnoga, a potom se po inerciji prepustili fosiliziranom egzistiranju u tim ukalupljujućim granicama.

U tom smislu Colin Wilson kapitalno griješi samo u jednom aspektu logičnosti i argumentacije kakvu je inače dojmljivo uspostavio u svom filozofskom pogledu na okultno. Objavivši Okultno 1971. godine, Wilson smatra da je otuđenost modernoga doba kriva što je čovjek izgubio dobar dio onih mističnih vještina kojima su se, pretpostavlja on, odlikovale plemenske zajednice i mudre drevne kulture u organskom povezivanju s ukupnim univerzumom, uključujući i sfere transcendentnoga i(li) okultnoga. No, smatra on, moderna je civilizacija dospjela do razvojnog stupnja kada je već prezasićena takvim smjerom napredovanja, na kraju krajeva takvim je progresom dospjela i do ekstremne otuđenosti, pa slijedi revolucionarni obrat kada će se radi duhovnih potreba civilizacija okrenuti spiritualnom, magičnom i okultnom kako bi iznova otkrila i razvila sve one pradavne sposobnosti i potencijale koje danas još uvijek smatramo nadnaravnima, paranormalnima ili naprosto šarlatanskima.

Iako u Wilsonovom eruditskom rukopisu ima referiranja i na tadašnja aktualna saznanja o informatičkoj, odnosno kibernetičkoj znanosti i računalnoj tehnologiji, očito je da ni Wilson nije mogao predvidjeti da ćemo, poneseni tehnoznanstvenim optimizmom digitalne revolucije i hipermedijske ekspanzije, još više „kržljati“ budući da danas, u novome mileniju, nadnaravne moći te nova znanja i (samo)spoznaje više stječemo korištenjem smartphonea i kačenjem na internet nego li otvaranjem trećeg oka, razvijanjem čula za predviđanje opasnosti ili samopotragom ka našim skrivenim duhovnim kapacitetima. Ili mi ne gledamo dovoljno daleko u budućnost, niti dovoljno optimistično kao Wilson, pa nije isključeno da nas neki nedefinirani futur ipak demantira, a Wilsona potvrdi kao dalekovidnog proroka.

Kako god, čak i ona potencijalna publika koja inače poslovično zaobilazi literaturu ovakve tematike, svakako će – ako ipak uhvate u ruke Wilsonovo Okultno – uživati u autorovoj intelektualnoj nadahnutosti, erudiciji, svestranom poznavanju raznih područja i mnoštva podataka, originalnom i odvažnom filozofskom mišljenju, kao i u zavodljivom stilu, kako u spisateljskom stilu, tako i u retoričkom stilu argumentiranja i zaključivanja. Fascinantno je i uzbudljivo pratiti kako Colin Wilson na petstotinjak stranica ove knjige kombinira sva svoja znanja i načitanost iz područja filozofije, književnosti, povijesti, psihologije, znanosti, mitologije, antropologije i još brojnih drugih područja, uključujući, dakako, i ona okultna, a kojima nadasve nastoji pristupiti cum grano salis. Još je fascinantnije da se Colin Wilson nije iscrpio ovom knjigom, bilježeći bibliografiju od stotinjak knjiga, što književnih fikcija, što znanstvenih, filozofskih i esejističkih naslova. A također nam se valja nadati da se ni osječki antikvarijat Ezop kao trenutno najmlađi izdavač na hrvatskoj nakladničkoj sceni neće zaustaviti već na ovom naslovu, imajući nam valjda u planu ponuditi još mnoštvo intrigantnih i dobrodošlih izdanja.

Proizvod možete kupiti ovdje.