Opori humor flaneura rebelijanske epohe
Sopran-saksofonist Steve Lacy, Njujorčanin, u zanimanje glazbenika zakoračio je kao tinejdžer kroz široka vrata diksilenda, da bi 22. veljače 1972. sa svojim kvintetom u lisabonskom Cinema Monumental opjevao labuđi pjev Salazarove fašističke diktature. Dobro, led je probio kontrabasist Charlie Haden, jer je s kvartetom Ornettea Colemana u sklopu europske turneje jazz festivala u Newportu u Lisabonu par mjeseci ranije pjesmu ‘Song For Che’ najavio posvetom oslobodilačkim pokretima Angole, Gvineje i Mozambika. Epilog: zadržan je na policiji i pušten tek na zahtjev američkog veleposlanika.
Odnos etike, estetike i politike kao veliki se zamašnjak provlači čitavom biografijom ere u kojoj su free-džezeri stvarali rebelijanski soundtrack, pa si dopuštamo reći da bi duhu vremena vjernije bilo da je na soundtracku filma „Der Baader Meinhof Komplex“ bilo više mjuze, jer što s tim imaju Deep Purple, Bob Dylan i Janis Joplin i rifovi koje znaju već mačke na vrućem limenom krovu? Mislim, je li to film o RAF-u ili nije? Je li Broetzmannov nadimak bio Machine Gun ili što?
http://www.youtube.com/watch?v=bB0wzn6yMpY
Jedan od tih krotitelja stila bio je i Steve Lacy. Početkom pedesetih u vrijeme Korejskog rata, najbliži otpor besmislu nalazi u glazbi Theloniousa Monka, koju proučava punih deset godina; 1964. živi u Rimu i dobiva poziv na festival u Buenos Aires – i ‘paf! – pada usred puča vojne hunte. Nekako se vraća u Italiju, odlazi posjetiti starce u Njujork i odlučuje se za Francusku.
Opori, čak stiroporni zvuk njegova sopran-saksofona u francuskoj je suvremenoj kulturi ostavio pečat usporediv suhom humoru flaneura i raconteura koji zvjeraju na nas s filmskih kadrova. Prilikom snimanja filma po priči Henryja Millera, koji je Pariz mapirao u kultnoj „Rakovoj obratnici“ kroz njegove stjenice, prostitutke i pozajmice, Lacy bez po’ muke potpisuje temu „The Bath“. Isto, surađuje sa su-utemeljiteljem cut-up tehnike Brionom Gysinom koju je ovaj skucao u ljubavnom gnijezdu s piscem Williamom S. Burroughsom. Njegov notni potporanj čitavoj plejadi suvremenih pjesnika je nenadoknadiv, ističe to i američki klasik Robert Creeley.
http://www.youtube.com/watch?v=bu_4y8B4L68
Veliki ugled koji je uživao može zahvaliti tome da je bio jedina osoba od koje je John Coltrane mogao zaiskati savjet u trenutku kad se odlučio posvetiti studiju sopran-saksofona. A kako je preseliti se u Pariz ili Kopenhagen bilo pravo olakšanje afroameričkim glazbenicima, očito je isto vrijedilo i za potomka ruskih Židova koji je držao instrukcije jednom Coltraneu. U nepunih 40 minuta ove povijesne snimke nailazimo na Irene Aebi (usna harmonika, cello) i njene intervencije s radijskim tranzistorom, koji sesion odvode u elektroakustičarske vode, te kvartet Stevea Lacyja s alt-saksofonistom Steveom Pottsom, kontrabasistom Kentom Carterom, te bubnjarem Noelom McGhiejem.
Ocjena: 8/10
