Oskarovski vodič za preživljavanje
Povratnik (The Revenant), posljednji je dugometražni film značajnog meksičkog redatelja Alejandra G. Inarritua, višestrukog oskarovca, a koji je, kako je poznato, donio i prvog Oscara Leonardu DiCapriu. Nakon odličnih filmova Pasja ljubav (2000.), Babel (2006.) i Birdman (2014.) kojima je izgradio prepoznatljivi stil i stekao ugled, Inarritu se prihvatio projekta koji se razvlačio godinama, te stvorio film itekako vrijedan pažnje.
Radi se o povijesnom filmu utemeljenom na biografiji Hugha Glassa (1780. – 1833.), američkog istraživača i trapera koji iza sebe nije ostavio pisanih djela, ali je u narodnoj predaji i popularnoj kulturi ostao upamćen po nesvakidašnjoj avanturi: početkom dvadesetih godina 19. stoljeća u Južnoj Dakoti (SAD) preživio je napad grizlija i kroz područje neprijateljski raspoloženih Indijanaca plemena Arikara vratio se u 320 kilometara udaljenu utvrdu Fort Kiowa. Scenarij se bazira upravo na toj epizodi iz Glassova života, a napisan je prema biografskom romanu Michaela Punkea: Povratnik: Roman o osveti iz 2002. godine. Pripreme za film počele su nedugo nakon toga, ali su se iz raznoraznih razloga otezale, što možda i nije loše, jer je u konačnici tumačenje glavne uloge dopalo Leonardu DiCapriju, koji možda nije imao prezahtjevnu ulogu kao u nekim ranijim filmovima (Shutter Island, The Aviator, Vuk s Wall Streeta, Uhvati me ako možeš, Odbjegli Django), ali ju je ipak oskarovski odradio.
Osveta o kojoj je riječ u naslovu spomenutog romana glavna je tema i filma: naime, nakon što ga je izmasakrirala medvjedica (koju je ipak savladao), Glassa prijatelji John S. Fitzgerald (Tom Hardy) i Jim Bridger (Will Poulter) ostavljaju u divljini uvjereni da će umrijeti i odlaze po novčanu nagradu u Fort Kiowu (pritom mu Fitzgerald pred očima ubije sina). Glass potom čini sve ne bi li preživio, mada izgledi nisu na njegovoj strani – usred surove zime, duboko u teritoriju Arikara, okružen njima i francuskim švercerima i trgovcima krznom i kožama, izranjavan, polomljene noge i promrzao, bez oružja, hrane i konja – i tu počinje njegova višetjedna odiseja čiji je katarzični kraj zapravo i predvidljiv. No činjenica da se radnja filma temelji na istinitom događaju cijeloj priči daje novu dimenziju, koja nadilazi puki osvetnički pohod i postaje priča o preživljavanju, o vjernosti (pa i vjeri), ali prije svega o ljubavi. Barem bi tako, prema zamisli tvoraca filma, trebalo biti.
Priča o preživljavanju i osveti zapravo je sama po sebi dosadna i bezbroj puta viđena u jednako jakim glumačkim postavama (da sad ne nabrajamo), čega je Inarritu svjestan, pa je svim silama pokušava nadograditi i pridati joj određeni višak značenja. On to nastoji postići psihološkim profiliranjem Glassa te vizualnim i glazbenim efektima. Tako će u Glassu volju za životom poticati isključivo likovi pokojne žene i sina koji će mu se ukazivati u halucinantnim snovima i grozničavim stanjima, na krhkim granicama sna i jave, prošlog i sadašnjeg, ovostranog i onostranog, budeći u tom surovom čovjeku iz divljine nježnija emotivna stanja, zatim tugu i očaj, i dakako posljedični bijes zbog učinjene mu nepravde.
Općem dojmu mističnosti i tjeskobe pridonose za Inarritua svojstveni dugi kadrovi uznemirujućih i turobnih krajolika praćenih jednako uznemirujućom glazbom, nerijetko dvojbene realističnosti, pa smo povremeno u nedoumici gledamo li čovjeka koji hoda površinom vode ili preko zaleđene zaravni, podivljalu bujicu ili plitku močvaru, obješenog čovjeka ili crkveno zvono. Među upečatljivije trenutke spadaju i halucinantne vizije iz ruševne crkvice, pad meteorita za koji nismo sigurni je li se doista dogodio ili je također san, atavističke scene lova, komadanja plijena i izjedanja sirovog mesa, ali i razgovor trapera o vjeri i Bogu, inače čestom Inarrituevom provodnom motivu.
Sve to jednu dozlaboga istrošenu priču znatno diže, pa se čini da je Inarritu uspio, ali jednako tako (i baš zbog toga) film bi nam mogao ostaviti i jak dojam pretencioznosti i umjetničkog prenemaganja, sa sasvim suprotnim efektima od (očekivanog i sugeriranog) potresnog i tragičnog. Očišćena tako od teorijskog šminkeraja i velikih riječi, filmska priča mjestimice djeluje kao parodija.
Scene borbe Glassa s medvjedicom, zakopavanje živog čovjeka u plitki grob iz kojega on potom izlazi, padanje s konjem preko ruba litice i skrivanje u njegovoj utrobi, te spomenuta priča o vjeverici u kojoj je otac skalpiranog trapera spoznao Boga, te dakle, i slične scene, same po sebi i ogoljene od ostatka, unose komične elemente u postojano surovu i tragičnu priču. Hoćemo li u tome čitati duboku i mudru simboliku i Glassovo iskustvo nastojati poopćiti do grotesknih izobličenja ili ćemo vidjeti samo nehotičnu parodiju filma o preživljavanju u konačnici će ovisiti o gledateljevu raspoloženju.
Između same prežvakane fabule s jedne strane i sjajne glume trojice glavnih glumaca (osobito Hardyja), te režije i montaže, glazbe i tamne atmosferičnosti s druge strane, osobno sam skloniji pažnju i intelektualni napor pokloni ovom drugom, ako zbog ičega onda zbog dva i pol sata života koje smo potrošili na opisani žanr.
U svakom slučaju, Povratnik je još jedan uspio, ovaj put magijsko-realistični, povratak u opjevano razdoblje američke povijesti, razdoblje pokoravanja netaknute divljine, početke masovne eksploatacije i izlova, uništenja autohtonog stanovništva, razdoblje dakle neviđene slave i neviđenih zločina koji su učinili SAD zemljom kakva je danas, ili kakvu je barem poznajemo iz filmova i popularne kulture. Ujedno je i nova, i vjerojatno dosad najbolja i najtrofejnija posveta Hughu Glassu, ne pretjerano značajnoj ličnosti američke povijesti, ali pustolovnog i filmičnog životopisa, koji će umjetnike vjerojatno inspirirati i ubuduće.
