Antikvarijat Ezop iz Osijeka pokrenuo je projekt Metronom kako bi okupio različite autore koji će prikazima starijih djela s područja književnosti, glazbe i filma čitateljima ponuditi svojevrstan putokaz, a sve kroz potragu za ritmom dobrog ukusa. Metronom kao uređaj daje takt, ali i simbolizira prolaznost vremena, a znamo da vrijeme može biti i prijatelj i neprijatelj – cilj nam je da ponovnom procjenom utvrdimo kako je vrijednost pojedinih djela izdržala njegov test. Takav odmak kod djela koja se danas mahom mogu pronaći jedino u antikvarijatima i knjižnicama omogućava iznošenje iskrenog kritičkog mišljenja, neopterećenog diktatom tržišta i održavanjem prijateljskih odnosa na kulturnoj sceni. Čitatelj Metronoma dobiva vodič kroz kulturne sadržaje, a sami Metronomovi autori potpunu slobodu odabira i priliku da jednom vlastite tekstove sagledaju kao dnevnik čitanja, slušanja i gledanja.
Ivica Valentić
Vlasnik antikvarijata Ezop
Panameričke putešestvije No Wave gitarista i pjevača, a kasnije kantatutora i producenta iz posljednjih 20 godina diskografije objedinjene su kompilacijom koja ujedinjuje obje obrazine njegovog izričaja – i sirovost i nježnost.
Oskudica možda nije majka inovativnosti, ali mogla bi biti ona susjeda koja rado uskače umjesto bake. Nakon koje godine potucanja po skvotovima i prtljanja oko različitih vidova umjetnosti, grupa mladaca u Zapadnom Berlinu 1980., kad je, kako kažu upućeni, Berlin još bio Berlin, a ne zabavište boemâ sa zlatnim American Expressom, odlučila je stvarati glazbu. Odnosno, ne baš glazbu, više buku usmjerene protiv glazbe, tj. onoga što se tada moglo čuti na radiju i vidjeti na televiziji, jer sve je to bilo muzak, zvučna podloga za liftove i aerodrome, i trebalo je pustiti dobar urlik da se ta učmalost razdrma.
Kada je objavljen Omon Ra Viktora Olegoviča Peljevina, naša je publika uzvratila hrvatskom šutnjom; nije tome bio razlog postmoderna poetika ovoga autora, pa niti sama tema ili njezina obrada, nego prije bih rekao da kod nas suvremeni ruski autori imaju loš imidž. Kao da se nakon Dostojevskog podigne neka rampa u glavama s oznakom stop, iako po meni ruska književnost tek tada postaje zanimljiva: avangarda, zatim nekoliko emigrantskih valova, samizdati i tamizdati, kao i određen broj regularnih sovjetskih pisaca te naposljetku – suvremena ruska književnost sa Viktorom Peljevinom kao nezaobilaznom „žlicom vegete“.
Izlaskom drugog albuma švedsko-austrijskog trija Fake The Facts bečka će scena novog elektroakustičnog improviseda (tzv. EAI) pokušati zauzdati kaos između klupskih litica industriala i konkretne glazbe.
Dobar pisac poznaje temu o kojoj piše. Nažalost, ta misao nije onoliko banalna koliko se na prvi pogled čini. Čitateljsko povjerenje znaju nagristi sitnice, detalji koji otkrivaju da se autor premalo ili previše trudi. U tom smislu čini se da postoje dvije skupine: oni koji se za pisanje pripremaju svjesno, istražujući, učeći, vodeći bilješke, i oni koji pišu manje promišljeno, po sjećanju, uz, reklo bi se, veći udio čistih autobiografskih elemenata.
