Riječi koje vode u Sibir

Sredovječni Britanac na You Tubeu vodi popularan vlogerski kanal Bald and Bankrupt, na kojem, za razliku od onih 'tjubera' koji se poput neurotičnih majmunčića krevelje za komad tinejdžerske banana-pažnje, nudi snimke svojih tumaranja svijetom po informativnosti ne mnogo udaljene od profesionalnih putopisa kakve je u nas donedavno snimao Goran Milić. Budući da je bio oženjen Ruskinjom, dobro govori taj slavenski jezik te autentičnim sovjetskim reliktima diljem bivšeg Saveza, bilo organskim, bilo materijalnim, prilazi kao opčinjen, s naklonošću lišenom svake dublje ironije. Zapadnjačka ručna kamera, vjerojatno proizvedena na Dalekom istoku, neumoljivo bilježi silinu pada socijalističke ideje i ostatke njezine nekadašnje društvene sveobuhvatnosti: Lenjina vjerojatno ni u najokrutnijim noćnim morama nisu progonili dobronamjerni, ćelavi britanski turisti, sjetni nad simbolima društveno-političkog uređenja kojem, dok je postojalo, nisu ni svjedočili uživo. Veličina bivšeg Sovjetskog Saveza kao da tek s njegovim raspadom dolazi do punog izražaja, jer radilo se tu o glomaznosti koja je nadilazila geografiju i arhitekturu, onoj ideološkoj; uza svu svoju poslovičnu oskudicu, socijalizam je imao nešto što Zapad nikad nije, naime vlastiti normativni kulturno-umjetnički pravac, socijalistički realizam, čija je svrha, napose u književnosti i likovnoj umjetnosti, bila pedagoška na razini cijelog društva: promicanje pozitivnih socijalističkih ideja i odgoj širokih radničkih masa u duhu socijalizma. Upravo roman Mati, koji je Gorki u Americi objavio 1906., a u Rusiji godinu poslije, smatra se kamenom temeljcem socrealističke književnosti. Ondje gdje je umjetnost podređena političkom diktatu, i time u samom startu cijepljena protiv društvene kritike, estetska vrijednost često mora biti upitna, no ni tako suženi okviri neće baš od svakog autora načiniti režimsko piskaralo, što ni Gorki, pravim imenom Aleksej Maksimovič Peškov, nije bio. Pseudonim je navodno odabrao prema svojem viđenju ruske stvarnosti i načinu na koji će o njoj pisati, i ako je netko uspio zahvaljujući vlastitim rukama, bio je to on – sa zvaničnim školovanjem čije se trajanje mjeri u tjednima ili mjesecima, pet je puta nominiran za Nobelovu nagradu.

A devetnaesto stoljeće, kada bi se nešto što se naziva 'pučki pravobranitelj' prije pronašlo u romanima Julesa Vernea nego u Rusiji, zaista nije štedjelo nikoga iz nižih, tzv. neprivilegiranih klasa – ni radnika, ni seljaka, bome ni djecu. Tako je i Gorki imao rogatu sreću biti rođen u siromašnoj obitelji (valja se sjetiti kako je siromaštvo u to doba podrazumijevalo doslovnu glad), izgubiti oca u ranom djetinjstvu i zatim, nakon što mu se majka preuda, biti otpremljen kod djeda i bake, gdje će ga djed, opet uslijed teške neimaštine, natjerati da umjesto u školu ide zarađivati novac. Da, Gorki je s osam godina počeo upoznavati čarobna namještenja kao što su potrčko slikara ikona i perač posuđa na parobrodu; ipak, baka će mu, kao jedna od rijetkih svijetlih točaka njegovih najnježnijih godina, kazujući mu pučke priče i pjesme, usaditi ljubav prema pripovijedanju. Pobjegavši od kuće s dvanaest godina, bit će primoran i dalje raditi bijedno plaćene poslove i stoga ne čudi da će utočište od stvarnosti početi tražiti u knjigama, odnosno da će se početi sâm obrazovati. Nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva odlučit će ni manje ni više nego prehodati Rusiju, a na svojem će putovanju, radeći ponovno šljakerske poslove, upoznati šarenu galeriju ljudi s dna i rubova ruskog društva, s njihovim privlačnim i odbojnim svojstvima, galeriju koja će mu, naravno, biti dragocjen izvor u budućem spisateljskom radu. Težak život i mnoga hapšenja uslijed neslaganja s carskim režimom približit će ga Lenjinu, s kojim će se i sprijateljiti, i boljševičkoj ideji, ali navodno, premda će im nakon književnog uspjeha biti bitan financijer, nikad neće postati službenim članom njihove Socijaldemokratske radničke partije. G. 1906. otići će u Ameriku i u emigraciji ostati sve do 1913., da bi se s Lenjinom ozbiljnije (imali su i ranije trzavica, npr. Lenjin mu je zamjerio kad se počeo okretati vjeri i duhovnosti) razišao nakon Oktobarske revolucije 1917., kad će shvatiti da je i ovaj žedan krvi i gladan moći, da mu životi proletera znače koliko i laborantu životi pokusnih miševa te da ne preza od gušenja slobode govora i besmislenih hapšenja. Ponovno emigrira u Italiju, a desetljeće kasnije konačno će se vratiti u domovinu na Staljinov poziv. No neslaganje ni sa Staljinovim režimom dovest će do novih sukoba, premda će donekle igrati po njegovim pravilima, što neki objašnjavaju taštinom, odnosno željom za očuvanjem silnog ugleda 'službenog' socijalističkog pisca. Kako bilo, dvije godine nakon smrti svojeg sina umrijet će i Gorki, pod do danas mutnim okolnostima, službeno od upale pluća.

A Mati? Odmah na početku svojeg četvrtog romana Gorki čitatelju otvara pogled na svu bijedu, čemer i jad (slavenske) radničke klase, s mužem matere iz naslova, koji crnči za crkavicu te svoje frustracije, rastrojen od votke, iskaljava na njoj, mlateći je i verbalno i fizički. Autor socijalističku ideju, koju će razrađivati do kraja knjige, uvodi donekle suptilno, nastojeći u tekst pripustiti i koji disonantan glas (kao kad Ribin, tipski lukav seljak, nema povjerenja u revolucionarnu literaturu jer da i nju pišu gospoda, a ako gospoda pišu protiv gospode, mora se raditi o prevari; ili kad sâm pripovjedač žandaru koji obavlja pretres podari »srce puno gospodskog preziranja prema ljudima«; neprijatelj su, dakle, gospoda, a ne ne-socijalisti, premda je to u ostatku djela gotovo jedno te isto), ali uglavnom podržava crno-bijelu vizuru svijeta pa je, premda nikako ne opravdava muževu nasilnu i zlu ćud, sklon olako uzroke te ćudi, skupa s uzrocima siromaštva, preusmjeriti na mrske bogataše. A mati je toliko isprepadana te zaklon od muževe šake jednom uspije pronaći i iza dvogodišnjeg sina Pavla, da bi još dugo nakon muževe smrti djelovala izvještačeno i smiješno kad hoda ravno jer da je navikla zbog straha od batina hodati pobočke. Sin će kad odraste postati, a što drugo nego radnik, ali ne bilo kakav, nego onaj koji čita knjige koje bude opasne ideje i u stanu u kojem živi s majkom postupno gradi kružok istomišljenika. Objasnit će materi o kakvim to idejama čita i da je istina na njihovoj strani, a ona će postupno i sama početi razmišljati u tom smjeru. Gorki će čitatelju ponovno namignuti u pogledu odgovornosti za majčina premlaćivanja kad njoj za jednog pretresa pred žandarom simptomatično pocrveni ožiljak, uspomena na pokojnog muža. Nakon sinova uhićenja ona će preuzimanjem njegove uloge raspačavača revolucionarne literature otpočeti svoj preobražaj od nepismene, strahom unezvijerene kućanice do odvažne žene koja riskira slobodu, pa i život, putujući selima i distribuirajući zabranjeno znanje ljudima kojima kronično nedostaje i onog dozvoljenog. U romanu se zaziva duhovno srodništvo svih radnika na svijetu, bez nacijâ i plemenâ, samo s drugovima i neprijateljima, odnosno radnicima i bogatašima (vladama), a njegov duh dobro sažima spomenuti seljak Ribin, koji negdje na početku drugog dijela kaže: »Kad mašina otkine ruku ili ubije radnika, to se da razumjeti – sam je kriv. A eto, kad isisaju krv iz čovjeka i bace ga kao strvinu – to se ničim ne da opravdati. Svako ću ubijstvo razumjeti, ali mučenje – šale radi – ne razumijem! Zašto muče narod, zašto sve nas muče? Radi šale, radi veselja, da bi bilo zabavno živjeti na zemlji, da bi sve mogli kupiti za krv – pjevačicu, konje, srebrne noževe, zlatno posuđe, skupe igračke dječici. Ti radi, radi što više, a ja ću zbirati novce od tvog rada i ljubavnici poklanjati zlatan sud za mokrenje.« Možda zvuči poznato? No nije to jedino mjesto u knjizi koje je živi dokaz za to da se neke stvari nikad ne mijenjaju, jer u majčinim je očima gospodična Sofija, učiteljica i socijalistička aktivistica, »slična momčiću, koji se žuri da pokaže da je odrastao, a na ljude gleda kao na zanimljive igračke«, a ista je, osim toga, »mnogo govorila o svetinji rada, a besmisleno je majci povećavala rad svojom neurednošću, govorila je o slobodi, a mati je vidjela kako sve sputava oštrom netrpeljivošću, neprestanim prepirkama«. Ne promakne majci ni to da učeni revolucionari »namjerno raspaljuju jedan drugoga i kao da se tobože ljute« te da se »svaki htio istaći iznad drugoga«. Detalji su to koji Gorkog potvrđuju kao majstora ruskog realizma a ne pukog propagandista ili pamfletista. Ono što ga dodatno odvaja od suhog programatskog drljanja, a što možda odražava i početke njegova približavanja duhovnosti, koje će mu, kako je rečeno ranije, zamjeriti Lenjin, jest i odvajanje vjere od religije, odnosno odvajanje Boga od čovjekovih zemaljskih zastranjenja učinjenih bajagi u Božje ime. Tako unatoč svim mladim socijalistima koji u romanu ne priznaju višu vlast od čovjekove, glavna junakinja ne odustaje od svoje vjere čak ni kad joj sina po drugi put strpaju u zatvor. Gorki kroz lik matere kao da brani 'izvornog', univerzalnog Boga, jer kaže da ovog kojeg nude religijski velikodostojnici, optočenog zlatom i finim tkaninama, treba promijeniti, pročistiti, da je pravi Bog u srcu i razumu, a ne u crkvi, u osjećaju i misli, a ne u liturgiji. Simboličko izjednačavanje Krista i socijalizma dade se primijetiti i u majčinu snu, u kojem se djeca loptaju crvenom loptom, dok njezin sin pjeva »Ustajte, prezreni na svijetu«, a đakon »Hristos voskrese iz mrtvih«; ona sanja o religiji koja će uistinu biti za jednakost među ljudima. Mati je u vrijeme objavljivanja odigrala ulogu koju je trebala kod obespravljenih društvenih slojeva, ali kod obrazovane publike prošla je slabije od svih dotadašnjih djela Gorkoga – za pretpostaviti je kako je tomu dijelom bilo tako zbog radničke i socijalističke tematike, a dijelom zbog prepojednostavljenog prikaza svijeta i pliće obrade likova, jer to su, čini se, ujedno i najveće prednosti i najveće mane ove knjige koja u svojim temeljima, progovarajući o okrutnosti i nepravdi, unatoč propasti ideologije koju zagovara, ne prestaje biti aktualna ni danas.