Sinkretizam na drevni način
Svojim se stvaralaštvom Iva Bittova već prije dvadeset godina afimirala kao češko narodno blago, a novi album ‘Iva Bittova’, objavljen pri renomiranom njemačkom izdavaču ECM, koji pod svojom kapom okuplja predstavnike glazbi koje Bittova doslovno drži u malom prstu, prije je znak naknadne pameti, čak zakašnjelog pijeteta.
Rođena u gradiću koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata pripadao od nacističke njemačke anektiranom pojasu Sudeta, Bittova je romskog porijekla, a otac joj je bio glazbenik na čiju se baštinu, po vlastitom izrijeku, i nastavlja. Njezin bi stil bio sinteza kreativne pirotehnike vokalistice Shelley Hirsch, usklađen s pregalačkom potragom za dverima nove glazbe kroz narodnu predaju otaca, u vidu nasljeđa Bele Bartoka. Prije negoli se u potpunosti posvetila glazbi, nastupila je još sedamdesetih godina 20. stoljeća kao glavna glumica u dva cjelovečernja igrana filma, a svjetska je javnost poznaje zahvaljujući pojavljivanju u Humbert-Penzelovom filmu „Korak preko granice“ iz 1990. godine, koji je prikazivao globalne putešestvije njezinog kolege Freda Fritha. Kao skladateljica i improvizatorica svoj je prepoznatljivi vokal i resku violinu ponajviše upregnula kroz projekte etnične, suvremene komorne, te duhovne glazbe; za primjer potonjeg, istaknimo ECM-ovu produkciju mise „Mater“, suvremenog slovačkog skladatelja Vladimira Godara.
Stoga nije ni čudo da su o njoj snimljena čak dva biografska dokumentarna filma, kao i da se taj autentični imaginarij sustavno pojavljuje na svakom novom projektu, savršeno uklopljenom u trendove koji šire povijesno-kulturno nasljeđe bohemistike, bilo da je riječ o priredbama Leoša Janačeka ili nekom od osam solističkih albuma koji svjedoče i o iscrpnoj etnomuzikološkoj potrazi za vlastitim identitetom. U jedanaest fragmenata u kojima se predstavlja na ovom albumu, mogao bi se ‘nabosti’ onaj feminini identitet Druge, kojeg je spisateljica Tatjana Gromača mapirala svojom proznom knjigom „Crnac“.
Ovaj neidiomatski leksik lako će nas podsjetiti na osamdesete i devedesete, upravo zbog onog što je tada bilo blisko avangardi: s jedne strane, na semantički konkretizam prisutan u hrvatskom pjesništvu, a s druge, na prodor etno-glazbe, čije granice Bittovljeva elegantno zamućuje vokalnim zazivima. Poput zračne fronte, s lakoćom preskače s Orijenta na Levant, da bi se zatim javila sa Sjevera Afrike kući u Bohemiju. Taj neizmjerni multi-kulti prostor ona povezuje dajući mu ljudsku mjeru.
Scenska sviklost da samostalno zauzima izvođački prostor, te da u njemu postavlja svoja pravila igre, na svojoj je ‘koži’ ovaj put osjetio ECM-ovski reverb, ustuknuvši potpuno od njemu svojstvene hiperestetizacije – statuizacije zvuka, čak!!! – koja je odavno napustila puku dokumentarističku dimenziju. Tipična zatezanja žica i oktavni skokovi, koje s lakoćom izvodi, inače, obilježja indijskih raga, također su dio njezine prtljage, uz registre soprana i alta koje kao pjevačica s lakoćom zaposjeda. Novost je albuma pratnja njenih amblematskih uspavanki na kalimbi, uz taj glas koji pleše poput akrobata na trapezu, izvodeći pritom i baletne figure.
Ocjena: 10/10
