Splet žanrovskih klišeja, rodnih stereotipa i uznemirujućih moralnih pouka
Prikaz inteligentnog izvanzemaljskog života s biološkog gledišta kroz povijest znanstvene fantastike ugrubo bi se dao svesti pod dvije kategorije: humanoidni i nehumanoidni oblici života. S evolucijskog gledišta, znatno se realnijim čini druga kategorija, koja podrazumijeva da se život na drugim planetima razvija pod znatno drukčijim okolnostima. U skladu s tim i njihovi jezici i pisma bi počivali na sasvim drukčijim biološkim i civilizacijskim osnovama. Prvaci znanstvenofantastičarske skepse, poput Clarkea i Lema, kažu, ako se ikada i susretnemo s inteligentnim životom u svemiru, teško da ćemo ga prepoznati kao život, kamoli komunicirati s njim. Mnogi su se romani prvaka žanra bavili tom problematikom, no doista je malo kvalitetnih filmova koji su se tome ozbiljnije posvetili.
Znanstveno-fantastični film Dolazak (Arrival) redatelja Denisa Villeneuvea (scenarij Erica Heisserera prema priči Teda Chianga), ako ni zbog čega drugog, možemo pohvaliti upravo zbog nehumanoidnog prikaza izvanzemaljaca, koji izgledaju kao biljke nalik hobotnici (ili obratno), dišu drugačiju atmosferu od Zemljana, a zvukovi koje proizvode i simboli kojima bilježe taj zvuk (jezik i pismo) ne nalikuju ičemu s čime su se Zemljani kroz povijest susreli. Film je to konstantno uznemirujuće atmosfere svojstvene Villeneuveu (vidjeti primjerice odličan Sicario) kojoj ponajviše doprinose dugi kadrovi tmurnog krajolika dramatične glazbene podloge.
Nakon što se tuđinska letjelica pojavila u Montani (SAD) i na još 11 mjesta na planeti (baš mora biti 12), nervozna američka vojska poziva lingvistkinju Louise Banks (Amy Adams) da im prevede što oni hoće i zašto su došli (prije nego zapucamo kulturno je pitati). Dok sveučilište u brišućem letu nadlijeću borbeni avioni za kojima zvuk ne kasni, gledatelj se skupa s njom informira isječcima iz televizijskih izvještaja. Kada netko u Hollywoodu napokon odustane od montiranja isječcima iz televizijskih reportaža dogodit će se ozbiljniji prevrat u povijesti kinematografije. No nijedna kamera ne snima letjelicu, to ostavljaju za kasnije, valjda radi napetosti. Suočivši se napokon s njom, letjelica impresivno dominira nad krajolikom, lebdi iznad zemlje i nalik je golemoj sjemenki jabuke. Kakvo će stablo spoznaje niknuti iz nje?
S Louise na teren odlazi i fizičar Ian Donnelly (Jeremy Renner), čija uloga je samo da stoji i bulji u njene pokušaje komunikacije s tuđincima. U stereotipnom prikazu muškog i ženskog roda, Ian je fizičar i matematičar i stoga glas razuma, dok je Louise nadarena za jezike, i emotivnija, sklona savijanju gnijezda. To simbolizira ptica u kavezu koji vuku sa sobom. Muškarci mašu svojim hladnim falusoidnim oružjem, dok ona nastoji dokučiti jezik tuđinaca i doista uspostaviti komunikaciju. Ali doista. Kada na kraju treba razuvjeriti kineskog generala koji samo što nije (neće, pa neće) zapucao na tuđince, ona će pribjeći manipuliranju njegovim osjećajima i tako spasiti svijet (ili barem Kinu).
Dakako, vojnici u čijim rukama je sudbina svijeta suviše su mutavi da bi shvatili razliku između govora i pisma, o kognitivnoj lingvistici da se i ne govori, pa postaju sve nervozniji. Neki drugi vojnici previše gledaju internetske huškače pa postavljaju bombu u svemirsku „ljušturu”, u kojoj inače Louise i Ian ulaze s minimumom opreme. Kao da ovaj priglupi incident nije dovoljan, tu su i glupi zlikovački Rusi i Kinezi, koji gotovo započnu rat s tuđincima, jer kao i američki vojnici, ne shvaćaju da bi riječ oružje mogla značiti i nešto drugo, recimo, alat, znanje i sl. Zaboga, jauče gledateljica, zar bi tuđinci odugovlačili s upoznavanjem i pristojno najavljivali invaziju, ako im je to na pameti?
Najveći problem zbiva se pri kraju, kada Louise prokuži njihov „univerzalni jezik” koji joj otvori pogled u budućnost, pa shvaćamo da su njeni flashbackovi zapravo bili flashforwardi, a dijete kojega se neprekidno prisjeća tek će dobiti (dakako, s Ianom, s kim drugim?) i potom ga izgubiti (dijete, ali i Iana). Ovo su vrlo uznemirujuće moralne pouke: premda zna da će joj kći umrijeti od neke teške bolesti, vjerojatno u mukama, Louise ipak odlučuje roditi (zapravo još nije niti trudna, odlučuje začeti), a da Ianu prije začeća nije rekla što je vidjela. Kakva tu prava uopće ima otac? Koji je moral ove priče? Da ne treba izbjegavati patnju čak i uz spoznaju da će nas zadesiti? Da treba roditi pod svaku cijenu? Arrival ide upravo tim smjerom i kao takav uznemiruje i oduzima svaku nadu i vjeru u čovječanstvo. Pored takvog kraja postaje sasvim nebitno zašto su tuđinci uopće došli i kakva ih to nevolja čeka u budućnosti da su od ljudi došli tražiti pomoć. Doista, kakvu to nevolju uopće može imati vrsta koja je ovladala zakonima fizike i prostorvremenom?
Film je tobože otvorio mnoga ključna pitanja (dosad zatvorena?), ponudio i neke odgovore, te stekao trenutnu naklonost većeg dijela kritike i publike, ali teško da će postati SF klasik. Unatoč upečatljivom izgledu i jeziku vanzemaljaca, suviše nervira vječitim holivudskim klišejima o Rusima, Kinezima i ostatku svemira, te konzervativnim ideologijama loše zapakiranima u priče o zajedništvu, svetoj obitelji, svetoj patnji i… čemu još? Teško razumljivim imigrantima? Ako je tako, sjemenka bolje da i ne izrodi stablo.
