Uljez u životu

Michel Houellebecq – SEROTONIN, Booka, Beograd, 2019.

Moguće je: nakon de Sadea, de Quinceyja, Célinea, Millera, Mishime, Geneta, Burroughsa, Bukowskog..., pisac i u 21. stoljeću može primati prijetnje smrću. Nije Houellebecq jedini takav i, ako ćemo pravo, nije mu se prijetilo samo zbog onog što je napisao nego i zbog onog što je rekao novinarima, no najrazvikaniji jest, a njegovih intervjua teško da bi bilo bez njegovih knjiga. Konačna potvrda opstojnosti lijepe književnosti i moći njezinih autora da oblikuju javno mnijenje? Prije dobra stara zadrtost, ista ona koja je knjige ugrađivala u lomače, samo sad u civilnom odjelcu nešto življih boja, a možda i s pravedničkim rejbankama i politički korektnom šapkom na glavi. Bilo bi zanimljivo pokušati vanzemaljcu (koji bi, eto, u osnovnim crtama bio upućen u povijest ljudskog roda i koncept književnosti) objasniti mehanizam koji nas nagoni na bijes zbog riječi koje je izgovorio netko koga ne poznamo i tko nam u životu ne predstavlja baš ništa. Dojam je da Houellebecq namjerno baca te koščice pa se sa svoje tajne adrese smije aporterima koji na njih predano skaču. Naime, u njegovoj je biografiji teško pronaći tragove ikakve političke aktivnosti te se njegove glavne provokacije svode na povremene vulgarizme, slobodne opise seksa i onu zloglasnu ocjenu da je islam najgluplja od svih religija (koje su redom, kaže on, glupost). Ipak, njegovi pripovjedači ne psuju Boga, a ime Mu, premda sumnjaju u Njegovo postojanje, dosljedno pišu upravo ovako, s velikim početnim slovom. Imidž prodaje knjige, to je čak i Bukowski znao.

Od tih koji Houellebecqu prijete iz 'ideoloških' razloga možda je i više onih koji ga nipodaštavaju na estetskoj ravni. Slabašan pjesnik, očajan stilist, nemaštovit populist i tsl. Naime: pojavica sramotna za ozbiljnu pisanu riječ, možda jedva iznad naše Nives Celzijus, starlete koja se morala parničiti kako bi od prvoboraca stila, ukusa i intelekta iskamčila zasluženu nagradu za najviše prodanih knjiga. Tako se otprilike o njemu izjašnjavao jedan francuski urednik kojem se više ne mogu sjetiti imena. I eto nečeg zajedničkog raji i artističkoj eliti: i jedni i drugi u stanju su uložiti mnogi sat svojih kratkih života u razglabanje o Houellebecqu. Čini se da ni on sâm ne znade objasniti svoju popularnost. Dio razloga možda je u tome što autocenzuru sprečava zamišljajući da će umrijeti prije objavljivanja knjige. Rezultat takva pristupa može biti gotovo dječje lucidna iskrenost pa su njegovi pripovjedači sve samo ne teški na obaraču, bila cijev uperena u njih same ili u društvo koje ih okružuje. Neodoljive autoironije drži se i u Serotoninu: »Danas samom sebi delujem nerazumno kad pomislim da sam izvor te njene sreće bio ja.«

Roman je pisan kao sjećanje Florenta-Claudea Labroustea, agronoma blizu pedesete, koji već na početku knjige detaljno objašnjava zašto prezire svoje ime. Još jedan je to u nizu Houellebecqovih klinički depresivnih intelektualaca iz višeg srednjeg sloja, koji priželjkuju da ih smrt oslobodi muke i svojim se nekadašnjim iluzijama o mogućnosti sreće danas samo kiselo-slatko smiju. Područje borbe ovaj je put poljoprivreda; normandijski mljekari muku muče s državnim kvotama i Europskom unijom. Labrouste osnovnu priču u prvoj trećini romana, u kojoj hvata zalet da napusti trenutnu partnericu, prošiva reminiscencijama na minule odnose, pa je potrebno nešto više koncentracije da se iz štofa perfekta počupaju konci pluskvamperfekta. No eksplicitno izjednačavajući sreću s ljubavlju on je, unatoč svojem mraku, možda i najsentimentalniji Houellebecqov antijunak: iste ljubavi kronično mu fali sve otkad ju je nesmotreno trampio za jedan obični felacio, za koji i danas, petnaestak godina kasnije, pokušava pronaći objašnjenje.

Moglo bi se reći da druga trećina romana počinje njegovim napuštanjem partnerice i odlaskom iz zajedničkog doma. Završit će u bungalovu u vlasništvu cimera iz studentskih dana, čovjeka koji je najbliže onom što bi mogao nazvati prijateljem, inače zemljoposjednika i poljoprivrednika u pokušaju, iz francuske velikaške loze. Labrouste uči pucati iz vatrenog oružja te nakon krvave seljačke mini-bune počinje kovati bizaran plan koji obuhvaća ubojstvo, a koji bi mu trebao ponovno omogućiti mjesto u životu nekadašnje ljubavnice. U završnom dijelu knjige dolazi red na samoubojstvo; Labrouste se zatvara u stančić u jednoj pariškoj radničkoj četvrti i počinje promišljati o posljedicama pada s visine od stotinjak metara.

Nije Houellebecq najnadareniji pisac na svijetu, bome nije ni prorok. I da, itekako se ponavlja, a na pojedina mjesta u njegovim romanima podjednako će podići obrve i teoretičari književnosti i diplomirani filozofi i feministice. Pripovjedač u Serotoninu suštinski nimalo ne odstupa od prijašnjih modela: ostavlja dojam čovjeka kojemu bi zdrav momak sa sela udijelio zidarsku trisku i kratku lekciju o prenemaganju u stilu »što ti znaš o životu«. U cjelini, Serotonin kao da je pisan s pola snage, kao da se autoru nije dalo preduboko gaziti u ono što mu je i samom zapravo struka, poljoprivredu, dok će epizodice sa zoofilijom i pedofilijom uzrujati samo one koji žive u izolaciji od svijeta.

Ipak, taj i takav Houellebecq već dvadeset pet godina nedodirljivi je šampion u slaganju književnog mozaika rasapa zapadne Europe. To je njegova najveća komparativna prednost: umije vidjeti. Osim toga, rijetko je dosadan. Likovi su mu dovoljno životni da im čitatelj povjeruje, sve i kad se radi o agronomima i informatičarima načitanim Kanta i Baudelairea. Ako bismo vanzemaljcu iz prvog pasusa ovog teksta htjeli u 200-300 stranica pokazati kako izgleda naplata lopovski mesarskog kolonijalizma, komotno bismo mogli posegnuti za bilo kojim njegovim romanom. Pedofili okupljeni u političkoj stranci, crte povučene u parlamentu, GMO poslužen na stolu, bodljikava žica razvučena na granici – antidepresiv uzbiban u želucu. Sad, kad nema komunizma, Zapad se više ne mora pretvarati da je dobrica. A »najstrašnije je potpuno prihvatiti sebe«, kako kaže Jung. Naspram srca naše tame, ono prašumske čini se kao lučonoša. Knjigu uvijek možemo zaklopiti.