Array
    (
        [0] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 244203
                [post_author] => 76
                [post_date] => 2020-06-29 08:13:48
                [post_date_gmt] => 2020-06-29 06:13:48
                [post_content] => Panameričke putešestvije No Wave gitarista i pjevača, a kasnije kantatutora i producenta iz posljednjih 20 godina diskografije objedinjene su kompilacijom koja ujedinjuje obje obrazine njegovog izričaja – i sirovost i nježnost.
    
    Glazbena kritika danas se uglavnom slaže da je u odgovoru na prvi val britanskog punka s druge strane oceana u vidu okupljanja markantnih imena na kultnoj ploči „No New York“ svoje prste kao izbornik i producent imao Brian Eno, svojevremeno transvestitski vilenjak iz Roxy Music. Preciznije, u svojem je imenu pokret pod imenom tzv. No Wave, bio odgovor na new wave, a u svojem je boemskom sinkretizmu u njemu svoje mjesto pronašao i mlađahni Jean-Michel Basquiat.
    
    Njegovi su pioniri bili saksofonist-pjevač James Chance, bubnjarka-elektroničarka Ikue Mori, trombonist Joseph Bowie i pjevačica-performerica Lydija Lunch, no najveću je karijeru u punom smislu riječi koja se proteže primarno na glazbenu, ali i filmsku industriju svakako ostvario gitarist, skladatelj, aranžer i tekstopisac Arto Lindsay koji je na kompilaciji predvodio grupu DNA. Prije negoli je i sam podebljao 'zid buke' sastavljen i od nekolicine električnih gitara odjednom, to su već prakticirali skladatelji iz centra Manhattana, no postavljanje bombe u samu jezgru pop-pjesme, osobitim i vrlo samoukim stilom sviranja gitare, pečat je junaka ovog teksta.
    
    
    
    Rođen 1953., krajem mjeseca svibnja, u Richmondu, u Virginiji, u djetinjstvu seli u Brazil, kamo familiju odvode roditelji misionari. Lindsay je u pubertetu doživio erupciju koja je zaklekla i dalje od tih autorskih koljena. Naime, krajem 60-ih kao odgovor na diktaturu desnice, u Brazilu se javlja pokret Tropicalismo, čiji su predstavnici Os Mutantes, politički angažirana grupa autora, kantautora, slikara, te slikarica iz grupe neokonkretista koju bez problema možemo nazvati ansamblom, ali i pandemonijem. Pored njih, tu je i Tom Ze, kojeg smatraju brazilskim Zappom, a vječni čovjek iz pozadine je i famozni David Byrne. Arto je kompilirao i preuzimao njihove stilske značajke, a u smislu ethosa, možda je najbliži kantautoru Zeu, s pjesmom čiji je moto, „grijeh je moje spasenje“.
    
    
    
    Prvi disk kompilacije koja predstavlja primarno Artov život u svlaku kantautora započinje gitarskim duetom „4 Skies“ na kojem svira Amadeo Pace, iz grupe Blonde Redhead, dok šumove dodaje Brian Eno, njegov formativni mecena. Melankolične su to pjesme, posljedica površnih ljubavnih veza, koje su refleksija i na megalopolis i na figuru umjetnika na tržištu, ali osim kreštanja Cheta Bakera, istaknimo tu i kantautora Michaela Franksa. Američki odgovor 70-ih na bossa novu, izvršio je veliki utjecaj na Arta, iako će kritika uvijek radije navesti Princea, čija se live-verzija „Erotic City“ nalazi na drugoj strani, baš kao i „Simply Beautiful“ Ala Greena. Iako, izborom ovih covera Arto nudi emociju frajerske karnalnosti, uz zid buke, viđen u svjetlu falusoidnog erotskog artefakta, zna on biti i razoružavajuće suptilan; poslušajmo samo pjesmu „Complicity“, s poantom „zažvalimo se u sijenu kao dvojezični dvojac“, kako glasi originalni tekst pjesme.
    
    
    
    Od 1996. nadalje, od albuma „O Corpo Sutil“, studijski stalno surađuje s bas-gitaristom Melvinom Gibbsom, gitaristom Viniciusom Cantuáriom, te producentom Andresom Levinom. Na singlici „Combustivel“ Lindsay pjevanjem priziva stil Caetana Velosa, najvećeg živućeg predstavnika Tropicalismo pokreta, koji ga je i sam ugostio na „Estrangeiru“, još iz 1989. A već u intervjuu za britanski mjesečnik The Wire, 1983. godine, navodi kako mu je želja odsvirati koncert s brazilskim udaraljkašima i njujorškim DJ-ima, što ostvaruje 1997. na disku „Hyper Civilizado“, kad illbient DJ-i remiksiraju njegove pjesme. (Kako Arto voli spajati nespojivo, dodajmo u kulturni miks i remikseve koje je novosadski producent Suba napravio s Astrud Gilberto, tek toliko da osjetimo isti senzibilitet za dekonstrukciju iz našeg areala. – op. aut.)
    
    Međutim, na drugom nas disku čeka Arto-nervčik. Neljudskim urlicima koji podsjećaju na slavnog francuskog kazališnog režisera i filozofa ludila Artauda, Lindsay garnira svoje umivene studijske snimke. Čekaju nas žive verzije nekih pjesama s prvog dijela kompilacije, poput „The Prize“, „Invoke“ i „Illuminated“, dok izbor zatvara „Wall of Guitar“ snimljen u produkciji njemačkog nacionalnog radija u berlinskom Berghainu, referentnom mjestu (još?) subverzivne seksualnosti noćnog života. Usprkos redovnoj koncertnoj aktivnosti, Arto oklijeva s novim albumom, te kompilaciju, koliko god ga voljeli, ne možemo nagraditi superlativima.
    
    Ocjena: 7/10
                [post_title] => Brazil, seks, buka!!!
                [post_excerpt] => 
                [post_status] => publish
                [comment_status] => open
                [ping_status] => open
                [post_password] => 
                [post_name] => brazil-seks-buka
                [to_ping] => 
                [pinged] => 
                [post_modified] => 2020-07-13 15:13:44
                [post_modified_gmt] => 2020-07-13 13:13:44
                [post_content_filtered] => 
                [post_parent] => 0
                [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=244203
                [menu_order] => 0
                [post_type] => post
                [post_mime_type] => 
                [comment_count] => 0
                [filter] => raw
                [cron_status] => 1
            )
    
        [1] => WP_Post Object
            (
                [ID] => 260259
                [post_author] => 76
                [post_date] => 2020-11-27 08:08:43
                [post_date_gmt] => 2020-11-27 07:08:43
                [post_content] => Iz njegovog glasa kao da izbija prije svega velika tuga i bijeda, solipsistička pozicija, prije nego li bijes zdravog razuma…
    
    U dugometražnom filmu „Rising Tones Cross“ iz 1984. godine, švicarske sineastice Ebbe Jahn, njemački kontrabasist Peter Kowald izjavio je kako mu je New York ponudio brojne mogućnosti nastupanja i otvorio svoje potencijale, iako je gost, dok je sve to za lokalnog saksofonista i klavirista Charlesa Gaylea ostalo samo paralelni svijet. Kowald spominje i ponovno otkrivanje tzv. ‘beautiful syndrome’ u SAD-u, običaj da se glazbenika pomalo pretjerano hvali za osobine koje su ionako u skladu s njegovim habitusom.
    
    Nakon što je o dvadesetgodišnjici postojanja taj legendarni dokumentarac masteriran i na DVD-u, odmotalo se i klupko  priznanja Gayleova rada koji je tek 1988. godine prvi put snimljen na prvoj od tri ploče za švedski Silkheart Records, „Always Born“, „Homeless“ i „Spirits Alone“. Legendarna „Touchin’ on Trane“ za FMP, koji je i producent spomenutog filma je uslijedila 1991. i značila je definitivni proboj za ovog beskompromisnog umjetnika koji je 70-ih odlučio okrenuti leđa oportunizmu rasne diskriminacije kroz koju su prolazili njegovi pretci. Dao se ulici, odbacivši sve okove građanskog života, zabio se sa saksofonom i ‘pjevao sebe’.
    
    U 73-oj godini, što se može vidjeti i iz snimke nedavnog nastupa s festivala „Jazz, Improvisative Music“ u vojvođanskoj Kanjiži, labuđi je pjev nešto na što polaže najmanje autorefleksije.
    
    O tome govori i posljednji album „Streets“, inače ime njegovog alter-ega klauna, u kojeg se posljednjih godina bez zadrške preoblači i uvodi novu scensku dimenziju u nastupe. Kako je moguće zaključiti iz ovih snimki, ali i cjelokupnog opusa, s vrištećim i bijesnim stilom sviranja u free-jazzu Gayle nema skoro nikakve veze. Iz njegovog glasa kao da izbija prije svega velika tuga i bijeda, solipsistička pozicija, prije nego li bijes zdravog razuma. I zato će i reći u spomenutom filmu, da „ne svira baš ‘avangardu’, već svoju osobnu glazbu“. Glazbu na albumu supotpisuju Michael TA Thompson na bubnjevima i Larry Roland na kontrabasu.
    
    Ocjena: 9/10
    
    [post_title] => Glas alter-ega [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => glas-alter-ega [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-11-27 08:08:43 [post_modified_gmt] => 2020-11-27 07:08:43 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=260259 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 0 ) [2] => WP_Post Object ( [ID] => 244061 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-06-24 08:04:49 [post_date_gmt] => 2020-06-24 06:04:49 [post_content] => Izlaskom drugog albuma švedsko-austrijskog trija Fake The Facts bečka će scena novog elektroakustičnog improviseda (tzv. EAI) pokušati zauzdati kaos između klupskih litica industriala i konkretne glazbe. Trivija, prva, glasi ovako: švedski se saksofonist i multiinstrumentalist Mats Gustaffson, neokrunjeni princ europske scene improviseda, prije par godina nastanio u Beču; svoj novi sastav, tribute band Swedish Azz, oplemenio je potom šuštanjem gramofonskih ploča, muzičara poznatog pod umjetničkim imenom dieb13. Uskoro se složio trojac, ta prišepetljao im se i gitarist Martin Siewert. Na svoj senzibilitet za live-produkciju u improvizaciji, on je upozorio već pločom „Komfort 2000“. Na njoj su, uz (tad još!) bečke dječake, zabrijali i velečasni Tony Buck (The Necks) i Wayne Horvitz (Naked City). I tako, na prijelazu milenija/stoljeća, formira se EAI-scena u Europi, Japanu i Americi; kroz web, forume i online-zajednice, artikulirale su se uspješne izdavačke platforme… No, međaš je ostao u Skandinaviji. Trivija, druga, glasi: starosta Anthony Braxton, saksofonist, improvizator i skladatelj sjedi u backstageu nekog festivala i čeka red za tonsku probu… U to ga zid zvuka, koji dolazi s obližnje pozornice doslovce – presijeca; lomi! Ukratko, prati zvuk i susreće Wolf Eyes; ostalo je povijest, zabilježeno izdanjem „Black Vomit“ iz 2005. g… Dvojica od trojice čupavih odrpanaca, američkog noise-undergrounda koji se, i. o., održavao i kućnim svirkama i kasetnim izdanjima, prije koje su ljeto tek objavili „Burned Mind“ za SubPop (tko mi ga je otuđio, onomad 2006.g., nek mi ga i vrati! Podatci poznati redakciji – op. VJ). Još su bili preživljavali kupujući i preprodavajući elektrotehniku po garažnim rasprodajama, a danas su lica s naslovnice eminentnih glazbenih tokova. Vratimo se u opipljivo. Kad je na bis nedavnog zagrebačkog koncerta garage-stoner-roots benda Fire!, Gustaffson izišao sa slide-saksofonom, gledalo ga se s nevjericom, kao i uvijek kad na crtu glazbalima takve povijesne prtljage kao što su bas-gitara i bubnjevi iziđe s instrumentom koji najviše liči na hakiranu tursku zurlu; iako zbog slidea zvuči daleko pitomije… Još kad basist švenka dionicama koje soundalikeaju na Pere Ubu i Melvinse, držeći tercu malom preko 45 minuta… Uglavnom, taj slide-saks na prvom albumu „(Fake) The Facts“ granični je zvuk koji sa svojim akcentima udara suprotivu na dieb13-ovu sempladeliju i odjeke mikrofonije. Pametan izbor! Jer, da i treći glas defaultno odlazi u crveno, bio bi to samo još jedan crni izbljuvak diskografije koja se obično prodaje ispod pulta. Prvi im je album, inače, bio predstavljen na beogradskom festivalu nove muzike Ring Ringu, objavljen u estetici izdavača Mego; dvje podulje kompozicije (Fact i Zoom), te jedna sedmica (Rat), mogle su navući u nešto ambijentalno, što su i bile, iako jako zasićene naposluh neorganiziranim puzzlama zvuka i njegovih malih zvučića… Najnoviji je „Soundtracks“, ipak, preporučljivo slušati na slušalice; iako album nije veće dinamike, uz njega se ne da ni razgovarati niti ćaskati, a nestašne vibracije iz suba s „Polyphony of A Metropolis“ mogle bi srušiti praznu bocu piva. Dva signala niskog frekvencijskog drona, uz zademfano roštiljanje Matsovog saksofona, koje će se emancipirati u guturalno grgljanje i Siewertov action playing atmosfera su „The Great Fire of London“… Ne samo radi naziva kompozicija, pozdravljamo situacionističko orgijanje koje pratimo simultano i kroz opus grupe Fire!, ali recimo da su momci ipak popustili pod teretom očekivanja drugog albuma…
    [post_title] => Gramofoni, gitara i hakirane zurle [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => gramofoni-gitara-i-hakirane-zurle [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-06-24 09:35:58 [post_modified_gmt] => 2020-06-24 07:35:58 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=244061 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [3] => WP_Post Object ( [ID] => 247506 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-07-29 12:55:53 [post_date_gmt] => 2020-07-29 10:55:53 [post_content] => Riječ je o nesvakidašnjoj gesti, projektu posvećenom glazbenom uredniku koji je poginuo u prometnoj nesreći prilikom vožnje biciklom na posao; i koji je, preko valova nacionalnog radija, uglavnom podržavao nove glasove, a preferirao elektronsku glazbu. Sindrom neočekivanog hommagea u ‘umreženoj’, čak rodijačkoj, sociologiji glazbe uglavnom je izuzetak, a stari pričaju da se dogodio i prije desetak godina po smrti kontrabasista Petera Kowalda. Tad je Benat Achiary, izuzetni pjevač s francuskih Pirineja, na festivalu Music Unlimited XVI uživo izveo tribute na kojem izvodi razne lirske pjesme potirući granice između svjetovne i avangardne glazbe. Snimka je, kao CD „The Seven Circles“ kasnije objavljena pri izdavaču FMP, čiji je Kowald bio suosnivač. youtube.com/watch?v=TGNeQQwk1Xg U skladateljskom rukopisu kojim barata Kaučič granice su također porušene, i to između referentnih polja europskog i balkanskog jazza, te između Treće struje, freeja i fussiona. Naposljetku, tu su dva komorna sastava, oktet Kombo koji tvori po jedan kontrabasist, klavijaturist i udaraljkaš, dva bubnjara i tri električna gitarista. U osnovi supertežak zvuk, nije lišen nijedne delikatnosti dinamičke artikulacije, zahvaljujući suradnji s komornim Orkestrom Rara Roža (prva violina Đorđe Đerak), uz goste Herba Robertsona, na trubi, i Brunu Cessellija, na klaviru. youtube.com/watch?v=tUK0ig07tvw Sat vremena muzike obuhvaća suitu „Zvočni pašnik“ od sedam stavaka, snimljenu 27. i 28. lipnja 2011. u Studija 14 RTV-a Slovenija, uz skladbe „Zorja“ i „Rara Roža“ zabilježene uživo 29-og na 52. Jazz Festivalu Ljubljana. Ovu veliku glazbenu svečanost, odlikuje rukopis programske glazbe iz suite koja nedvojbeno pripada tekovini njemačkih, nizozemskih, francuskih i talijanskih ansambala koji nastaju 1970-ih kao odjeci američke loft-scene. Da, nabrojimo, prepoznaje se i Vienna Art Orchestra, ali pogotovo Italian Instabile Orchestra i Instant Composers Pool, ta osim što je živio u Italiji i Nizozemskoj, Kaučič je surađivao s njihovim osnivačima. I preuzeo njihove lirizme, spretno ih izmjestio u tkivo svoje glazbe, uz pomoć potpuno predanih glazbenika svih generacija koje je imao na raspolaganju. Formidable! Ocjena: 10/10 [post_title] => Hommage bez predumišljaja [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => hommage-bez-predumisljaja [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-07-29 20:18:43 [post_modified_gmt] => 2020-07-29 18:18:43 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=247506 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [4] => WP_Post Object ( [ID] => 245574 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-07-13 13:50:09 [post_date_gmt] => 2020-07-13 11:50:09 [post_content] => Jedan od najstarijih novovalnih bendova koji u kontinuitetu manje-više neprekinuto djeluje od 1978. godine svakako je i japanski bend Fushitsusha, gitarskog maga Keijija Hainoa, imenovan prema naslovu knjige ‘Čovjek bez svojstava’ Roberta Musila. Bilo da se radi o istraživački orijentiranim projektima, osim gitarom i markantnim vokalom, Haino je kompletni rocker s pečatom avangarde koji će zasjesti i za bubnjeve ili orgulje, ali i zagrijati kurblu hurdy-gurdyja. Ili će pak oživjeti scensku magiju izvlačeći jauke potezima gudala s pronađenih objekata. Iako se za njega najmanje može reći da je noiser non plus ultra, iako mu ništa bučno nije strano, na eksperimentalnoj sceni uživa status mjerljiv kategorijama u kojima se kreću mastermind Otomo Yoshihide, punkerska kopilad kolektiva Boredoms, kao i psihogenijski ritual Acid Mothers Temple. Zahvaljujući jednom vrlom talijanskom promotoru, njegov one-note blues rad „Evolving Blush or Driving the Original Sin“ s Peterom Brotzmannom, izričito nikad nije zalutao u naše krajeve. I pitanje je bi li nam to iskustvo popravilo poslovično teturavi tlak na bilo koji način. Mogućnost dodira s umjetnikom čija je otuđena klupska publika sklona koketirati s art-predznakom, praktički je nemoguća jer prema svjedočenju njegovih najbližih suradnika, bez svojih crnih naočala nikad nije ni viđen. Legije koje obuhvaća paleta njegovog izraza su i darkeri i punkeri i noiseri, ali i kazalištarci i stripaši i filmaši, plus veterani narkoleptičnih vizija. Čovjek koji pomalo pomaknutom ikonografijom plijeni pažnju gdje god da se nalazi, suradnik je prvog reda tako kompleksnih ličnosti i divergentnih umjetnika poput ritam-sekcije Greg Cohen & Joey Baron ili ansambla Zeitkratzer, odnosno velikana improvizirane glazbe poput Barra Phillipsa ili Lorena Mazzacane Connorsa. Žica rastegnuta na vrat između Fushitsushe i domaćih gitarista imala je svoj dalekovod u radu amsterdamske punk-noise grupe The Blisters u kojoj je djelovao Ivica ‘Razorblade Jr’ Košavić; na debut-albumu grupe, „Pancake Heaven Radio Hell“, gitarist Danny O’ Really popalio je Hainou jedan riff. Kroz kolektiv Fushitsushe prošlo je u posljednjih 30 godina više glazbenika, od basista Juna Hamana, Yasushija Ozawe, Torija Kudoa i Mitsuru Nasune, do bubnjara Takashime, Akuija, Hiroyukija Usuija, Seijira Murayame, Juna Kosugija i Ikura Takahashija. Na posljednjem od dvaju albuma koje objavljuju prošle godine, „Mabushii itazura na inori“ (u prijevodu „Blistava, nestašna molitva”) zajedno sa svojim pratećim muzičarima, Takahashi Ikuroom i basistom Nasani Mitsurom, ukrotili su svoj trip u otajstvo zaliveno kacama ubetonjenog cabareta koji se u valovima poput iverja zabija sve dok se ne rastope sva čula. Posebna kvaliteta snimke je njezina antimuzealna dimenzija – zvuk relikta osamdesetih, možda čak i sedamdesetih, kao i glas adolescentskog proroka koji uči razvijati svoja čula. Ocjena: 8/10 [post_title] => Jedno opće čulo antimuzealne dimenzije [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => jedno-opce-culo-antimuzealne-dimenzije [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-07-13 13:50:40 [post_modified_gmt] => 2020-07-13 11:50:40 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=245574 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [5] => WP_Post Object ( [ID] => 249251 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-08-11 12:55:18 [post_date_gmt] => 2020-08-11 10:55:18 [post_content] => Predstava ‘Dužina 100 igala’ proslavljenog vojvođansko-francuskog koreografa Josefa Nadja premijerno je izvedena 10. rujna 2009., a autor originalne glazbe, violist Szilard Mezei objavljuje je ove godine za engleskog izdavača Slam Records kao live zabilježen u koelnskom klubu Loft u ljeto 2010. Ova plesno-kazališno-glazbena produkcija je u sklopu europske turneje proljetos izvedena i u ljubljanskom Cankarjevom domu, a kroz nju se razvijaju autorove opsesije književnošću i slikarstvom, referirajući se na druge autore, njihove umjetničke postupke, povijesne događaje i propitivanje filozofskih počela.   Tandem Nadj-Mezei surađuje prvo na predstavi „Filozofi“, koncipiranu prema motivima proze Brune Schulza, izvedenu na kazališnom festivalu u Avignonu još početkom ovog stoljeća. Vatra free-jazza izvedenog uživo i na mjestu, u ambijentaciji scene postavljenoj na poetskim i poganskim motivima, oduvijek je prisutna u Nadjevom djelu. On je mislitelj pozornice koji se rado poziva na Artauda, a i pravo ga je umijeće uloviti za intervju čak i nakon što to menadžment već odobri.   Međutim, Mezeijeva glazba od free-jazza polazi samo kao od ideje, s obzirom da svoju sintezu on pronalazi u cerebralnijem pristupu. Improvizacija povezuje čitav koncept, ali žila kucavica je i aleatorika Wittolda LutosŁawskog i kreativna glazba Anthonyja Braxtona. Ovaj iskonski spoj prepoznat je u svjetskim okvirima već 2006., kad izlazi disk „Draught“ koji završava na godišnjim listama časopisa Coda (SAD) i talijanskog All About Jazz. Prije samo deset dana, pri litvanskoj kući No Business Records, Mezei je objavio i vinil Tubass Quinteta „Canons – 2nd Hoisting“, na kojem svira kontrabas.   http://www.youtube.com/watch?v=QX4kzW0rzmI   Materijal će ovog diska podsjetiti na shifting između malog sastava i komornog ansambla, zahvaljujući trojici ‘žicaša’, uz Mezeija, tu su Albert Márkos na violončelu i Ervin Malina na kontrabasu, te trojici puhača, oni su Bogdan Ranković na alt-saksu i bas-klarinetu, Branislav Aksin na trombonu i Kornél Pápista, tubist, te bubnjar Istvan Csik. Mig prema Mingusovom radu očit je, no na njemu se ne staje, protegnuvši se duboko u rad AACM-a i ansamble Roscoeja Mitchella, dok po ušima odskakuju mirijade kaleidoskopskih asocijacija.   http://www.youtube.com/watch?v=e7Y5u_LwsvY   Boja i polifonija su u ovoj muzici daleko važniji reper od pukog pulsoidnog apekta i to se ovdje jasno ističe, upravo i zahvaljujući mogućnosti da se linije ‘žicaša’, puhača i udaraljki preslaguju u zvučno i teksturalno potentne kombinacije. I po tom pitanju ovaj skladatelj i improvizator nikad ne omanjuje. Pitanje je jedino koliko ‘umjetničkog’ možete progutati u vrijeme glazbene reprodukcije i sve više prevladavajućeg zanatstva. Ali, to je samo na vama. Ocjena: 9/10 [post_title] => Mirijade kaleidoskopskih asocijacija [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => mirijade-kaleidoskopskih-asocijacija [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-08-28 16:36:58 [post_modified_gmt] => 2020-08-28 14:36:58 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=249251 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 0 ) [6] => WP_Post Object ( [ID] => 256766 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-10-20 11:04:50 [post_date_gmt] => 2020-10-20 09:04:50 [post_content] => U vizualnim predodžbama jazz bend može funkcionirati čak i bez bubnjara i/ili saksofona, odnosno puhača, ali otvorena kutija koncertnog klavira s figurom zagledanom u tipke ispod sebe ipak je njegov conditio sine qua non. Očito je isto na umu imao i skladatelj/trombonist Brett Stroka kad je sklapao elektroakustički džez trio Ergo.   Njujorški Time Out ističe kako su „članovi benda pripadnici generacije koja ima isti respekt prema Authecreu i Sigur Ros, kao i prema Armstrongu i Sun Ra“. Nakon debuta 2006. godine, te sljedećeg „Multitude, Solitude“ s trećim albumom dospjeli su u katalog kanadskog izdavača Cuneiform. Pored veterana free-jazza, free-rocka i prog-rocka, za label objavljuju i Claudia Quintet, Gutbucket i Uz Jsme Doma.   U bendu su, osim Sroke, još i klavirist Sam Harris, koji će svirati Fender Rhodes i pripremljeni klavir, te bubnjar Shawn Baltazor, dok se kao gošća pojavljuje gitaristica Mary Halvorson. Glavno obilježje albuma je sinteza elektronike s „Mu“ Dona Cherryja i Eda Blackwella. Kao album-međaš, bio je polazište grupi Chicago Underground Duo na debut albumu „12 Degrees of Freedom“ i četvrtom „Praise of Shadows“. Kretanjem u vidu krajnje komornih (ECM, HatHut) izdanja europskog džeza, nadahnutih istočnjačkim misliocima koji tvrde da je glazba spoznaja i da treba sipiti kroz najmanju rupicu, kod Ergo dolazi do potpune afirmacije.   Bend je sad iskovao i brendirao svoj ‘understated’ izraz, potpuno je spreman za europske festivale, osim ako baš ne želi tražiti oaze tišine po Gotham Cityju. Ipak, kad iole svjesniji i upućeniji slušatelj posluša kakvi vjetrovi pristižu iz sfera underground housea ili dubstepa, ne treba baš pretjerivati sa superlativima.  

    Ocjena: 7/10

    [post_title] => Ne treba pretjerivati sa superlativima… [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => ne-treba-pretjerivati-sa-superlativima [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-10-20 11:04:50 [post_modified_gmt] => 2020-10-20 09:04:50 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=256766 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 0 ) [7] => WP_Post Object ( [ID] => 243776 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-06-19 14:31:48 [post_date_gmt] => 2020-06-19 12:31:48 [post_content] => Nova ploča all-star sastava glazbenika s Lower East Sidea u Manhattanu izvodi skladbe Johna Zorna, koji se obilno referira na djelo ansambala Bar Kokhba i The Dreamers iz prošle dekade i koji se obilno napaja ih njih, izvorno nadahnut opusom kontrakulturnih velikana, tandema Burroughs-Gysin. Rupičasti cilindar na postolju koje se vrti poput gramofona, sa žaruljom u sredini, bit će izgled instrumenta koji generira snove; takvim ga je, u suradnji sa studentom matematike s Cambridgea, zamislio pisac i vizionar Brion Gysin, Englez, koji je uz Williama Burroughsa, millerovski žickarao Parizom, kao đaner u fazi intenzivnog životarenja. Iako se pitanjem pospješivanja sna glazbom u povijesti prvi bavio J. S. Bach, tako da su na zahtjev jednog plemića nastale čuvene Goldbergove varijacije, danas je razmatranje utjecaja koji na mozak ima izvanjsko zračenje ozbiljan sveučilišni projekt. Od njih baštinimo i tzv. cut-up, demontažu sintakse u nastojanju da suzbiju ideologiju imanentnu uspostavi lingvističkog kanona. Vratimo li se našem dvojcu, sjetimo se da od njega baštinimo i tzv. cut-up, demontažu sintakse u nastojanju da se suzbije ideologija, imanentna uspostavi lingvističkog kanona. Dakle, dok je po Mirku Kovaču, jezik fleksibilna stvar kojoj se prilagođavate, za Burroughsa i Gysina jezik je predstavljao sustav kontrole. Iako za sejoura u hotelu Git-le-Coeur nisu pripadali krugovima krugovima viđenijih pariških Amerikanaca, njihova je vizija ostavila trajni utjecaj na alternativne kulture sedamdesetih i osamdesetih, izvršivši znatan, iako ne i presudan utjecaj na psihodeličnu kulturu zapadne obale SAD-a. Kvartet Nova Express s njujorškog downtowna, naslovljen po jednoj od Burroughsovih sintagmi koje su nadživjele naslov samog djela, čine klavirist John Medeski, vibrafonist Kenny Wollesen, kontrabasist Trevor Dunn, te bubnjar Joey Baron. Izvode repertoar Johna Zorna, čiji životni put predstavlja punu afirmaciju undergrounda u dominantne struje visoke kulture, što je bila i ostala baština tandema Burroughs – Gysin. Koji bi ovaj put bio zajednički nazivnik sa Zornom, ako se prisjetimo da je cut-up već radikalno označio rukopis skladatelja u vrijeme superbenda Naked City? Možda senzibilitet za egzotiku, koji je tandem vabio u Maroko, u čijem su okrilju mogli uživati predavajući se i aktivnim i pasivnim karnalnim porocima, a koji su – i poroci i egzotika – lajtmotivi mnogih albuma njujorškog genijalca… Maksimalno uigran kvartet glazbenika koji su svirali, nastupali i otkrivali zvuk grupe The Dreamers, dosad najambicioznijeg Zornova ansambla, a koji smo imali prilike gledati na koncertu na Križankama, izraslom iz operabilnih sustava Electric Masada i Bar Kokhba (a ovi su objavili po desetak studijskih nosača zvuka u razdoblju kraćem od deset godina!), ovaj su put sintaktički razapeti između štrika koncertnog klavira s čijom se perkusivnom dimenzijom susreću vibrafon i bubnjevi, kao dvije strane istoga talira, čiju teksturu nenametljivo zaokružuje zagasito definiran bas, maltene u ulozi ton-majstora. Nije tajna da je majstor ceremonije producent i sâm, naposljetku, svakog glazbenika i financijski stimulira uoči odlaska u studio. Istovremeno, ako ćemo semantički, glazba nosi pečat od noirovskog “Spillanea”, kakva je naslovna „The Dream Machine“, do etnične Masade s „The Conqueror Worm“, koja s punim forteom groovea priziva trans pisca u mantri kuckanja po pisaćoj mašini. Kako je Zorn i skladatelj filmske glazbe, iako one umjetničke, ne-primijenjene, atmosferski imperativ u odnosu klavira i vibrafona oprispodobit će simultani odnos između razina svijesti i podsvijesti, pogotovo u skladbi „The Third Mind“, u koju su mingusovskom polifonijom u drugi glas uvedeni kontra-ritmovi kojih se ne bi postidio nijedan njujorški samba-sastav. Zorn je, bit će, najavio svoj novi bend, dosad ponajviše u mainstreamu. Glavni i zvjezdani glas benda Wollesenov je vibrafon, koji je niz aleju skladbe „Light Chapel“ posijao takve intervale tjeskobe, da bi i stari Bill Lee zacijelo izišao iz groba i zaplesao valcer sa svojim Brionom, odjeven tek u koštani kostim! Ocjena: 10/10 [post_title] => Nova doza ambicioznosti Zornovog ansambla [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => nova-doza-ambicioznosti-zornovog-ansambla [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-06-19 14:31:48 [post_modified_gmt] => 2020-06-19 12:31:48 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=243776 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [8] => WP_Post Object ( [ID] => 244205 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-06-29 08:16:04 [post_date_gmt] => 2020-06-29 06:16:04 [post_content] => Saksofonist i klavijaturist Boštjan Simon iz Nove Gorice, surađuje s bubnjarem Markom Lasićem, u grupama Trans Trio i 11-članskom jazz-ansamblu Kombo, a susret s Jelenom Rusjan, glumicom i vokalisticom, pokazao se presudnim za nastanak albuma-prvijenca koji je za nepunih godinu dana postojanja jedno od najboljih slovenskih izdanja za proteklu godinu. Iako je kazališni znalci znaju po bendu Škrip Orchestra u kojem je glumila i Ana Franjić iz Analene, Rusjanova je scensku kilometražu kao bas-gitaristica stekla s bendom Mistits, cover-bendom Stanka iz riječke grupe Very Expensive Porno Movie koji živi u Ljubljani. Za naslovnicu albuma svoje je prijedloge poslalo desetak eminetnih underground-stripaša iz regije. Svoj je pak izraz pronašao u sintezi popa, psihodelije i post-punka, a neobičan je utoliko što ga na okupu drži pjevan engleski kod, koji slušatelju ne potiče lučenje hormona za neugodu. Izvorne strane benda su Simonovi aranžmani i poprilična ‘svojost’ vokala, iako s povremenim namizima; jedan na Merrill Garbus, u uvodnoj „Come On“; drugi ka Laetitiji Sadier, kao recimo na „Askew“. Osmišljeni i ponorni tekstovi mogu se nazvati i lirskima, nadograđeni su pravom pravcatom polifonijom bubnjeva i klavijature pojačane različitim patchevima. Kvaka albuma je njegova odmjerena neuravnoteženost, očita već u ABA formi uvodne pjesme. No, dulje pjesme, poput finalne “Effect of the First Step“, koja koketira i s Laurie Anderson, čak ulaze u domenu larpurlartizma, što malo narušava inače vrlo pohvalan dojam. Što se pak autorskog debuta grupe Litošt tiče, iz studenog 2012., recimo i to da je riječ o pojmu melankolije koji je osmislio Milan Kundera. Na svom debut-albumu, grupa istražuje prostor u fusionu koji nije zagađen instrumentalističkim ubijanjem muzike; a za one zahtjevnije, sve od Silver Apples do Aphex Twina. Gitarist Vitja Balžalorsky pripadnik je jedne od najpoznatijih slovenskih glazbeno-slikarsko-pjesničkih dinastija ruskog porijekla i ovdje svira bas na analognom synthu, uz cijepano ritmovlje bubnjara Bojana Krhlanka… Simon ovdje svira samo synthove. Ljubljančanin Balžalorsky inače svira u Kombu, kao i kod Borghesije, te predvodi vlastiti jazz trio, dok je Krhlanko, iz Laškog, član renomirane slovenske grupe The Stroj, ali i nekih hrvatskih jazz-sastava, već poradi studija u Klagenfurtu. Bend se u svojem djelovanju susreo s problemom kroćenja tzv. ‘elektronske svinje’, jer nisu htjeli sve prepustiti tehnologiji; u to ime, pogledajmo samo etos američkog benda Battles, koji su Litošt bili očita inspiracija. Već kvocijent poliritmije koji bend predstavlja na klavijaturama bio bi zahtjevan za izvesti i na njihovim matičnim instrumentima. Tako se linija između Ramonesa, koji su tek informativno poznavali svoje instrumente, te grupe Trans Am, koja je 20 godina kasnije isti etos prenijela na rad s analognim klavijaturama, može uzeti kao rezime stvaralaštva oba benda. Dok su Trus! dotičnu ‘ramonesknost’ od Trans Ama preuzeli kao rock-bend, Litošt su ‘ramonesknost’ preuzeli kao etos i odnijeli je još koji zavoj dalje… i porazbijali omeđenost matrice. Se kužimo? Trus! – 8/10 Litošt – 9/10 [post_title] => Povećalom u suvremenu slovensku scenu: Trus! ‘First Step’ i Litošt [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => povecalom-u-suvremenu-slovensku-scenu-trus-first-step-i-litost [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-06-29 08:30:39 [post_modified_gmt] => 2020-06-29 06:30:39 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=244205 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [9] => WP_Post Object ( [ID] => 243778 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-06-19 14:34:11 [post_date_gmt] => 2020-06-19 12:34:11 [post_content] => Čikaška saksofonistica, vokalistica i skladateljica Matana Roberts sa drugim je albumom iz serije Coin Coin zašla na teren Nine Simone i Art Ensemble of Chicago, podsjetivši nas iznova da je maksimalizam itekako zahvalan nazivnik za krčenje arhiva američke ‘suvremene’ glazbe. Gostovala je ona unatrag deset godina i u KSET-u sa svojim triom Sticks & Stones, u kojem sviraju Josh Abrams, kontrabasist (i.o. i pratećeg benda Willa Oldhama) i bubnjar Chad Taylor (Chicago Underground i Marc Ribot’s Spiritual Unity), a njezin je rad prepoznat, kako na liniji New York – London, gdje je živjela, tako i u Kanadi, čiji joj Constellation Records objavljuje ovu ploču. Portret joj se našao i na naslovnici listopadskog izdanja časopisa The Wire. Nakon što je u istom listu, hip-hopper Flying Lotus, inače nećak Alice Coltrane, godinu dana ranije izjavio kako je cijeli život proveo na svirkama svojih jazz-rođaka, ali kako se generacijski ne osjeća dijelom te scene, pojava Matane Roberts pravo je osvježenje. Album je osebujni narativ o Mississipiju kao velikoj rijeci i ženskom elementu crnačke Amerike, a maksimalizam je prisutan u žanrovskom kaleidoskopu folklornih izraza afroamericane in statu nascendi; dakle, tek oslobođene od sužanjstva, devetnaestog stoljeća koje se prelijeva u dvadeseto… Skladateljica je stilski razbacana u najzahvalnijem mogućem smislu, a free-fobi mogu odahnuti, jer član je Robertsine bande i operni tenor Jeremiah Abiah… Pored njega, njezin sekstet usidren u New Yorku, čine i pijanistica Shoko Nagai (koja će mnoge podsjetiti na Donalda Smitha, iz bendova Olivera Lakea), trombetaš Jason Palmer, kontrabasist Thomson Kneeland, te bubnjar Tomas Fujiwara. Kaleidoskopski ustoličeni, raštrkanih korijena, takav model i jest ostavština Art Ensemble of Chicago, kojima možemo zahvaliti jednu od najljepših covera Marleyeve „No Woman No Cry“, ali i paradigmatske prezentacije francuskoj i njemačkoj kulturi. Za boravka u Francuskoj, Ensembleovci su na koncerte izlazili nakinđureni kao tukani, što plemenskim bojama na licima, a što s preko tucet glazbala po njušci, na kojima su impresionirali improvizacijskim umijećem, provociravši sveudilj i etnologe i muzikologe. Dočim su za njemačku publiku, već pojačani bubnjarem i prošireni u kvintet, počeli promišljati koncept studijske nadgradnje i sudara s reverbom ECM-ovskih studija u Münchenu. Što se tiče utjecaja Nine Simone, na djelu je klackalica o dilemi umjetnika u zajednici. Zajednica nije sklona individualistima, prema njima ima svoje istrenirane mehanizme i nije tajna da se među urođeničkim plemenima koja su doživjela ‘otkrivanje’ u zadnjih dvadesetak godina ‘ja‘, po defaultu, utapa u ‘mi’. A što mi imamo s tim? Paaaa, crkvu, kao prvo, koja se bazira na istom principu, a i u jednom širem ekskursu, naviku da ljude koji (nam) nisu u krvnom srodstvu svejedno nazivamo ‘rodicama’ i/ili ‘ujcima’, o čemu je pisao i sociolog Đuro Šušnjić u „Ribarima ljudskih duša“. Sjetimo se pri tom Simoneove, koja je na svom klaviru ravnopravno izvodila i pop i jazz i blues i šansonu i gospel i klasiku i funk. Žanrovi su glazbeniku jedna velika obitelj, koja ima zajedničke korijene u teoriji glazbe, a koja opet nije toliko zahtjevna za shvatiti. Ali sklona je od toga raditi kunst. U intervjuu reviji The Wire, Roberts će progovoriti koju i o ropstvu od kojeg crnce dijele tek dvije tete od svojih 70 godina, kako je to jednom zgodno skockao komičar Louis CK; o uhodanim sustavima, traffickingu žena i manipulacijom imigrantima, kao o ‘ropstvima’ naših dana. No nije li neobično da čitava plejada Obama-generacije barata amnezijom u kojoj se ni riječju ne spominje krpanje banaka u prvoj četveroljetki administracije? Njezini su reperi pokret Occupy i svijest o nadzoru države-policajke, bez ijednog portreta ešalona mučenika srednjeg sloja koji je preko noći završio na cesti ne uspjevši nikako pronaći svoj ‘cloud’ sreće u osmijehu umirućeg Miltona Friedmana. Ti su portreti samo u alegoriji, a zajednica, zna se, ipak preferira povijest kao prošlost. Bit će da im je to (njihova?) borba dala… [post_title] => Rijeka sjećanja povijesne alegorije [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => rijeka-sjecanja-povijesne-alegorije [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-06-19 14:37:42 [post_modified_gmt] => 2020-06-19 12:37:42 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=243778 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [10] => WP_Post Object ( [ID] => 243774 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-06-19 14:29:18 [post_date_gmt] => 2020-06-19 12:29:18 [post_content] => Svojim se stvaralaštvom Iva Bittova već prije dvadeset godina afimirala kao češko narodno blago, a novi album ‘Iva Bittova’, objavljen pri renomiranom njemačkom izdavaču ECM, koji pod svojom kapom okuplja predstavnike glazbi koje Bittova doslovno drži u malom prstu, prije je znak naknadne pameti, čak zakašnjelog pijeteta. Rođena u gradiću koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata pripadao od nacističke njemačke anektiranom pojasu Sudeta, Bittova je romskog porijekla, a otac joj je bio glazbenik na čiju se baštinu, po vlastitom izrijeku, i nastavlja. Njezin bi stil bio sinteza kreativne pirotehnike vokalistice Shelley Hirsch, usklađen s pregalačkom potragom za dverima nove glazbe kroz narodnu predaju otaca, u vidu nasljeđa Bele Bartoka. Prije negoli se u potpunosti posvetila glazbi, nastupila je još sedamdesetih godina 20. stoljeća kao glavna glumica u dva cjelovečernja igrana filma, a svjetska je javnost poznaje zahvaljujući pojavljivanju u Humbert-Penzelovom filmu „Korak preko granice“ iz 1990. godine, koji je prikazivao globalne putešestvije njezinog kolege Freda Fritha. Kao skladateljica i improvizatorica svoj je prepoznatljivi vokal i resku violinu ponajviše upregnula kroz projekte etnične, suvremene komorne, te duhovne glazbe; za primjer potonjeg, istaknimo ECM-ovu produkciju mise „Mater“, suvremenog slovačkog skladatelja Vladimira Godara. Stoga nije ni čudo da su o njoj snimljena čak dva biografska dokumentarna filma, kao i da se taj autentični imaginarij sustavno pojavljuje na svakom novom projektu, savršeno uklopljenom u trendove koji šire povijesno-kulturno nasljeđe bohemistike, bilo da je riječ o priredbama Leoša Janačeka ili nekom od osam solističkih albuma koji svjedoče i o iscrpnoj etnomuzikološkoj potrazi za vlastitim identitetom. U jedanaest fragmenata u kojima se predstavlja na ovom albumu, mogao bi se ‘nabosti’ onaj feminini identitet Druge, kojeg je spisateljica Tatjana Gromača mapirala svojom proznom knjigom „Crnac“. Ovaj neidiomatski leksik lako će nas podsjetiti na osamdesete i devedesete, upravo zbog onog što je tada bilo blisko avangardi: s jedne strane, na semantički konkretizam prisutan u hrvatskom pjesništvu, a s druge, na prodor etno-glazbe, čije granice Bittovljeva elegantno zamućuje vokalnim zazivima. Poput zračne fronte, s lakoćom preskače s Orijenta na Levant, da bi se zatim javila sa Sjevera Afrike kući u Bohemiju. Taj neizmjerni multi-kulti prostor ona povezuje dajući mu ljudsku mjeru. Scenska sviklost da samostalno zauzima izvođački prostor, te da u njemu postavlja svoja pravila igre, na svojoj je ‘koži’ ovaj put osjetio ECM-ovski reverb, ustuknuvši potpuno od njemu svojstvene hiperestetizacije – statuizacije zvuka, čak!!! – koja je odavno napustila puku dokumentarističku dimenziju. Tipična zatezanja žica i oktavni skokovi, koje s lakoćom izvodi, inače, obilježja indijskih raga, također su dio njezine prtljage, uz registre soprana i alta koje kao pjevačica s lakoćom zaposjeda. Novost je albuma pratnja njenih amblematskih uspavanki na kalimbi, uz taj glas koji pleše poput akrobata na trapezu, izvodeći pritom i baletne figure. Ocjena: 10/10 [post_title] => Sinkretizam na drevni način [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => sinkretizam-na-drevni-nacin [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-06-19 14:32:16 [post_modified_gmt] => 2020-06-19 12:32:16 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=243774 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [11] => WP_Post Object ( [ID] => 247174 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-07-27 10:38:25 [post_date_gmt] => 2020-07-27 08:38:25 [post_content] => Tenor-saksofonist Daniel Erdmann, bubnjar Edward Perraud, te gitarist Hasse Poulssen uvijek problematični diskurs ‘jel kokoš oli jaje’ u transatlantskim meditacijama, odlučili su 2002. godine istražiti etikom rada u nastanku u sastavu svirajući slobodno improviziranu glazbu, koketirajući s idejama pop-, rock- i džez-provenijencije. Zvuk je sastava zakopan oko Poulssenovog akustičnjaka s pojačalom ‘za na ulicu’, što im daje svjesno autoironičan prizvuk, ali i rijetko originalan zvuk otvoren za koketiranje s potencijalima formata. Prije tri godine izdaju disk „Ballads & Barricades“ sa skladbama njemačkog skladatelja i polimata Hansa Eichlera, koji bend vije u miljenike europskih festivala. Pojednostavljeno, Eichler je bio i Brecht i Adorno u jednoj osobi, bježao je i od Hitlera u SAD, uvidio je što je to tamo, razočarao se, pa vratio u DDR čiju je himnu i skladao. Simboličnost njegova nasljeđa, kao i svjesnost samog benda o cikličkom kretanju povijesti umjetnosti i drugih narativa, dovodi ih do Nagrade njemačke jazz kritike u 2011-oj godini, te drugog ‘eichleraja’, „Conflicts & Conclusions“ koji je požnjeo još više nagrada i otvorio im vrata k suradnji na području orkestralne glazbe, kinotečnog, poetskog i eksperimentalnog filma, kao i književnom projektu s pjevačicom. O posljednjem disku, „Loves Christmas“, Erdmann je 27. listopada na Like Jazz Festivalu u Beogradu, dao i izjavu za zagrebački Radio 808. Na pitanje o supostavljanju donekle zaboravljenih djela glazbene prošlosti u suvremeni kontekst, odgovorio je, „Ja i mislim da bi današnji jazz za takvo što i trebao služiti, da odgovara na ideje prisutne u svim tim suvremenim žanrovima“. Na to se nadovezao Perraud, rekavši da je i J. S. Bach radio isto. „Odlazio je slušati kakvu glazbu sviraju Francuzi, a kakvu Talijani, na temelju čega bi skladao sinteze u raznolikim stilovima… Iz čega je nastao harmonijski korus današnjice, te stoga istu stvar primjenjuju i suvremeni glazbenici“, dodaje bubnjar. Album vozi slalom na blagoj litici raspojasanih, bekrijskih i ozbiljnih komada s akcentom na duhu Saturnalija, rimskih blagdana, koje je zasjenio kič Božića, kič trgovaca u hramu, kako bend i ističe. Spust saonama kreće Mendelsohn-Cummingsovom „Hark, the Herald Angels“ iz 1840. godine u sinkopiranom rock aranžmanu, da bi ju odmjerila free-reggae verzija skladbe Martina Luthera samog, a nakon nje i najstarija pjesma set-liste „Il est ne le divin Enfant“ – iz 15. stoljeća! Nakon što Erdmann prelazi na sopran-saksofon, solaže se moderniziraju u smjeru Coltraneovog kvarteta i Douglasovog Tiny Bell Trija, pada i Berlinova „White Christmas“, a u sridu i „Mon Beau Sapin“, vinjeta u americana ugođaju. Na tu se nadovezuje i „prošlobožićni“ klasik grupe Wham!, a pored autorskih originala koji zatvaraju album, tu je i slavni „The Little Drummer Boy“, kao i aranžman Händelove „Joy to the World“. I iako su mišljenja oko djela ovog benda podijeljena, ne može se reći da se konceptualni jazz album s ironijskim odmakom dešava baš svake godine. Skladbe su u trajanju od dvije do četiri i pol minute, a na jednoj Poulssen čak i pjeva. Utoliko, treba popratiti rad članova sastava, od kojih svaki iz svog domicila goji ideju koja se na obroncima Europe čini ionako utopijskom. A i bilo je vrijeme da već netko zatalasa. Ocjena: 9/10 [post_title] => Svirajte nešto božićno, samo da bolje prodamo [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => svirajte-nesto-bozicno-samo-da-bolje-prodamo [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-07-27 10:38:25 [post_modified_gmt] => 2020-07-27 08:38:25 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=247174 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) [12] => WP_Post Object ( [ID] => 245572 [post_author] => 76 [post_date] => 2020-07-13 13:48:13 [post_date_gmt] => 2020-07-13 11:48:13 [post_content] => Bečki saksofonist i improvizator Boris Hauf, rođen 1966. u Londonu, već čitavo desetljeće koketira s čikaškom scenom, a svoj je dug prema američkoj kontrakulturi nedavno iskazao hommageom Levonu Helmu iz The Band. Haufov čikaški sekstet Next Delusion su trojica puhača i trojica bubnjara, u prvoj seriji bas-klarinetist Jason Stein, te saksofonisti Hauf (tenor, bariton) i Keefe Jackson (tenor, kontrabas klarinet), dok su u drugoj Frank Rosaly, Michael Hartmann i Steven Hess, redom bubnjari. Veza Čikaga i Berlina nije sporadična, jer u vrijeme prije nego li je Jeb Bishop (suosnivač Vandermark 5 – op. aut.) napustio električnu gitaru kako bi se u potpunosti posvetio trombonu, Art Institute of Chicago organizirao je veliki event posvećen tuvanskoj pjevačici Sainkho Namtchylak nastanjenoj u Beču na kojem su čikaški gitaristi izvodili kvartet Wernera Daefeldeckera. A sudeći po snimkama još iz 1991. godine na You Tubeu, čini se da ih je i Boris tabao. Uoči selidbe Bečana u Berlin, još početkom milenija Hauf je mapirao EAI zvuk etiketa Durian, Mego, Grob i Extraplatte, uz kolege iz kolektiva Klingt. Iskustva elektrifikacije zvučnih tekstura stečena u grupi Efzeg sa saksom, sintisajzerima i kompjuterom upregnuo je u rad s američkim triom TV Pow, lap-tobdžijama, u kojoj su pored Hartmanna neka opskurnija imena. Sekstet se kreće estetikom minimalističkog zvuka, čak prije redukcionističkog; u uvodnoj „Gregory Grant Machine“ frekvencijske točke uspostavljaju se iz kišovitih udara po činelama i mikrovizatorskih puhača koji polagano zakuhavaju opojni drone kolektivnog timbra šireći auru solarnog orgazma. U „Eighteen Ghost Roads“ sugestivna je atmosfera naznačena akordnim voicinzima trojice puhača, na koju se nadovezuje masivnost rafinirane bubnjarske gužve. U polikromatskoj „Fame and Riches“ ideja je zacrtana u šarenici oka s provokativnim glasom saksofona u dvostrukoj ulozi, solista i prvog glasa jednog skoro pa komornog orkestra. I iako su invazivni u „Wayward Lanes“, od slušatelja se i ne zahtijeva da pazi na svaki detalj. Zavlače mu se pod kožu – to da! – ostavljajući ga na distanci da se u zvuku snalazi po vlastitom nahođenju. Ocjena: 9/10 [post_title] => Zvukom zacrtanim u šarenici oka [post_excerpt] => [post_status] => publish [comment_status] => open [ping_status] => open [post_password] => [post_name] => zvukom-zacrtanim-u-sarenici-oka [to_ping] => [pinged] => [post_modified] => 2020-07-13 13:48:13 [post_modified_gmt] => 2020-07-13 11:48:13 [post_content_filtered] => [post_parent] => 0 [guid] => https://ezop-antikvarijat.hr/?p=245572 [menu_order] => 0 [post_type] => post [post_mime_type] => [comment_count] => 0 [filter] => raw [cron_status] => 1 ) )
  • B
  • G
  • H
  • J
  • M
  • N
  • P
  • R
  • S
  • Z
  • Sve

Glas alter-ega

Charles Gayle Trio ‘Streets’, (Northern Spy, 2012.)

Iz njegovog glasa kao da izbija prije svega velika tuga i bijeda, solipsistička pozicija, prije nego li bijes zdravog razuma…

Ne treba pretjerivati sa superlativima…

Ergo – ‘If Not Inertia’, Cuneiform, 2012.

U vizualnim predodžbama jazz bend može funkcionirati čak i bez bubnjara i/ili saksofona, odnosno puhača, ali otvorena kutija koncertnog klavira s figurom zagledanom u tipke ispod sebe ipak je njegov conditio sine qua non. Očito je isto na umu imao i skladatelj/trombonist Brett Stroka kad je sklapao elektroakustički džez trio Ergo.

Mirijade kaleidoskopskih asocijacija

Szilard Mezei Septet – ‘100 tű hossza’, SLAM Productions, 2012.

Predstava ‘Dužina 100 igala’ proslavljenog vojvođansko-francuskog koreografa Josefa Nadja premijerno je izvedena 10. rujna 2009., a autor originalne glazbe, violist Szilard Mezei objavljuje je ove godine za engleskog izdavača Slam Records kao live zabilježen u koelnskom klubu Loft u ljeto 2010.

Hommage bez predumišljaja

Zlatko Kaučič Kombo & Orkester Rara Roža –‘Zvočna polja za T.S.’, RTVS, 2012.

Slovenski jazz bubnjar Zlatko Kaučič u ovoj je godini izbacio čak tri kompaktna diska, solo za udaraljke pri Leo Records, suradnju sa Saadet Turkoz i Giovannijem Meyerom za Auand, ali pravi je tour-de-force zasijao još u ožujku s ansamblom Kombo u kojem se potpisuje kao dirigent, skladatelj i aranžer.

Svirajte nešto božićno, samo da bolje prodamo

Das Kapital – ‘Loves Christmas’, Das Kapital Records, 2012.

Njemačko-francusko-danski sastav Das Kapital dobar je primjer renesanse jazz scene Europe koja traje već tucet godina.

Jedno opće čulo antimuzealne dimenzije

Fushitsusha – ‘Mabushii itazura na inori’, Heartfest, 2012.

Jedan od najstarijih novovalnih bendova koji u kontinuitetu manje-više neprekinuto djeluje od 1978. godine svakako je i japanski bend Fushitsusha, gitarskog maga Keijija Hainoa, imenovan prema naslovu knjige ‘Čovjek bez svojstava’ Roberta Musila.

Zvukom zacrtanim u šarenici oka

Boris Hauf Chicago Sextet – ‘Next Delusion’, Clean Feed, 2012.

Bečki saksofonist i improvizator Boris Hauf, rođen 1966. u Londonu, već čitavo desetljeće koketira s čikaškom scenom, a svoj je dug prema američkoj kontrakulturi nedavno iskazao hommageom Levonu Helmu iz The Band.

Saksofonist i klavijaturist Boštjan Simon iz Nove Gorice, surađuje s bubnjarem Markom Lasićem, u grupama Trans Trio i 11-članskom jazz-ansamblu Kombo, a susret s Jelenom Rusjan, glumicom i vokalisticom, pokazao se presudnim za nastanak albuma-prvijenca koji je za nepunih godinu dana postojanja jedno od najboljih slovenskih izdanja za proteklu godinu. Iako je kazališni znalci znaju po bendu Škrip Orchestra u kojem je glumila i Ana Franjić iz Analene, Rusjanova je scensku kilometražu kao bas-gitaristica stekla s bendom Mistits, cover-bendom Stanka iz riječke grupe Very Expensive Porno Movie koji živi u Ljubljani.

Brazil, seks, buka!!!

Arto Lindsay – ‘Encyclopedia of Arto’, Northern Spy, 2014.

Panameričke putešestvije No Wave gitarista i pjevača, a kasnije kantatutora i producenta iz posljednjih 20 godina diskografije objedinjene su kompilacijom koja ujedinjuje obje obrazine njegovog izričaja – i sirovost i nježnost.

Gramofoni, gitara i hakirane zurle

(Fake) The Facts – ‘Soundtracks’, Trost Records, 2014.

Izlaskom drugog albuma švedsko-austrijskog trija Fake The Facts bečka će scena novog elektroakustičnog improviseda (tzv. EAI) pokušati zauzdati kaos između klupskih litica industriala i konkretne glazbe.

Rijeka sjećanja povijesne alegorije

Matana Roberts – ‘Coin Coin 2: Mississippi Moonchile’, Constellation Records, 2014.

Čikaška saksofonistica, vokalistica i skladateljica Matana Roberts sa drugim je albumom iz serije Coin Coin zašla na teren Nine Simone i Art Ensemble of Chicago, podsjetivši nas iznova da je maksimalizam itekako zahvalan nazivnik za krčenje arhiva američke ‘suvremene’ glazbe.

Nova doza ambicioznosti Zornovog ansambla

Nova Express Quartet – ‘Dreamachines’, Tzadik, 2014.

Nova ploča all-star sastava glazbenika s Lower East Sidea u Manhattanu izvodi skladbe Johna Zorna, koji se obilno referira na djelo ansambala Bar Kokhba i The Dreamers iz prošle dekade i koji se obilno napaja ih njih, izvorno nadahnut opusom kontrakulturnih velikana, tandema Burroughs-Gysin.