Zvukom zacrtanim u šarenici oka
Bečki saksofonist i improvizator Boris Hauf, rođen 1966. u Londonu, već čitavo desetljeće koketira s čikaškom scenom, a svoj je dug prema američkoj kontrakulturi nedavno iskazao hommageom Levonu Helmu iz The Band.
Haufov čikaški sekstet Next Delusion su trojica puhača i trojica bubnjara, u prvoj seriji bas-klarinetist Jason Stein, te saksofonisti Hauf (tenor, bariton) i Keefe Jackson (tenor, kontrabas klarinet), dok su u drugoj Frank Rosaly, Michael Hartmann i Steven Hess, redom bubnjari.
Veza Čikaga i Berlina nije sporadična, jer u vrijeme prije nego li je Jeb Bishop (suosnivač Vandermark 5 – op. aut.) napustio električnu gitaru kako bi se u potpunosti posvetio trombonu, Art Institute of Chicago organizirao je veliki event posvećen tuvanskoj pjevačici Sainkho Namtchylak nastanjenoj u Beču na kojem su čikaški gitaristi izvodili kvartet Wernera Daefeldeckera. A sudeći po snimkama još iz 1991. godine na You Tubeu, čini se da ih je i Boris tabao. Uoči selidbe Bečana u Berlin, još početkom milenija Hauf je mapirao EAI zvuk etiketa Durian, Mego, Grob i Extraplatte, uz kolege iz kolektiva Klingt. Iskustva elektrifikacije zvučnih tekstura stečena u grupi Efzeg sa saksom, sintisajzerima i kompjuterom upregnuo je u rad s američkim triom TV Pow, lap-tobdžijama, u kojoj su pored Hartmanna neka opskurnija imena.
Sekstet se kreće estetikom minimalističkog zvuka, čak prije redukcionističkog; u uvodnoj „Gregory Grant Machine“ frekvencijske točke uspostavljaju se iz kišovitih udara po činelama i mikrovizatorskih puhača koji polagano zakuhavaju opojni drone kolektivnog timbra šireći auru solarnog orgazma. U „Eighteen Ghost Roads“ sugestivna je atmosfera naznačena akordnim voicinzima trojice puhača, na koju se nadovezuje masivnost rafinirane bubnjarske gužve.
U polikromatskoj „Fame and Riches“ ideja je zacrtana u šarenici oka s provokativnim glasom saksofona u dvostrukoj ulozi, solista i prvog glasa jednog skoro pa komornog orkestra. I iako su invazivni u „Wayward Lanes“, od slušatelja se i ne zahtijeva da pazi na svaki detalj. Zavlače mu se pod kožu – to da! – ostavljajući ga na distanci da se u zvuku snalazi po vlastitom nahođenju.
Ocjena: 9/10
