Antikvarijat, knjige, gramofonske ploče, udžbenici, polovne knjige

Tizian II

Bastei Galerie Der Grossen Maler

Rodolfo Pallucchini, Autor

Tizian II

Bastei Galerie Der Grossen Maler

Autor: Rodolfo Pallucchini

Format: 36x27

Izdavač: DE

Stranica: 28

Jezik: Njemački


Cijena: 3,90 €
(~29,38 kn)

Trenutno nema na stanju!

Opis:

Bastion Galerija velikih slikara.

Tizian (pravo ime Tiziano Vecelli ili Vecellio), talijanski slikar.

Istaknuti predstavnik venecijanskoga slikarstva visoke renesanse. U Veneciji učio kod Gentilea i Giovannija Bellinija te surađivao s Giorgioneom (freske na pročelju zgrade Fondaco dei Tedeschi u Veneciji, 1505–08). Nakon smrti Giorgionea (1510), koji je na njega utjecao u ranom razdoblju, dovršio je veći broj njegovih djela (Dresdenska Venera i Koncert u prirodi). Prva Tizianova veća narudžba izvan Venecije bile su tri monumentalne freske u Padovi. Službeni slikar Republike postao je 1516., kada je za mletačku crkvu Sta Maria dei Frari izradio sliku Uznesenje Bl. Djevice Marije, s kojom je započelo razdoblje njegova zreloga stila, slave i prevlasti u mletačkom slikarstvu cinquecenta. S Tizianom je mletačko slikarstvo dosegnulo vrhunac, šireći svoj utjecaj cijelom Italijom, ali i daleko izvan njezinih granica. Izveo je mnogobrojne narudžbe za Mletačku Republiku, za pape (Pavao III.), europske vladare, za talijanske kneževe Gonzaga u Mantovi, d’Este u Ferrari, Della Rovere i vojvodu od Urbina u Urbinu i dr. Slikao je biblijske i mitološke kompozicije te senzualne ženske aktove. U najznačajniji dio njegova opusa ubrajaju se portreti puni treperave svjetlosti i psihološke pronicavosti. Koloristički razvoj mletačkog slikarstva, kojega je začetnik oko 1480. bio Giovanni Bellini, dosegnuo je u Tizianovu opusu svoj vrhunac. Tizianove su se boje pretapale u svjetla i sjene, ustreptale tonove i istančane nijanse, jednako na toplom inkarnatu i bogatom ruhu kao i na zelenilu krajolika i u modrini neba. Isprva je boju na platno nanosio pažljivo u čistom obliku, dok je u potonjim radovima slikao slobodnim pjegama boja i ekspresivnim udarcima kista, vrlo blisko kasnijoj impresionističkoj tehnici. Potkraj 1520-ih unutar harmonično uravnotežene renesansne kompozicije rabio je elemente manirističkoga likovnog izraza (asimetrične dijagonale, patetičnost izraženu pokretima likova), čime je navijestio slikarstvo baroka. Njegov se utjecaj nije ograničio samo na suvremenike (Tintoretto, P. Veronese), trajao je stoljećima, a uočljiv je kod P. P. Rubensa, D. Velázqueza, engleskih portretistâ, E. Delacroixa, É. Maneta i impresionista.