Opis:

Kad se govori o danskom kršćanskom filozofu Sørenu Kierkegaardu, obično se ne propušta istaknuti da je bio nepomirljiv kritičar institucionaliziranog kršćanstva. U traženju krunskog dokaza za ovu tvrdnju najčešće se posegne za «Vježbanjem u kršćanstvu», njegovim posljednjim velikim djelom.

Kao mislioca koji je u kršćanstvu našao istinu »za koju je spreman živjeti i umrijeti« Kierkegaarda je zabrinjavala sve masovnija pojava da se kršćaninom postaje iz običaja, tradicije ili oportunizma. Danska njegova doba nudila je uistinu specifičnu sliku. S jedne strane, u društvo su prodirale liberalne ideje, a s druge, pak, pripadnost Crkvi danskim je građanima bila zakonska obveza. Tijesna veza, zapravo zavisnost kršćanstva od državne vlasti rezultirala je dvjema posljedicama: rastao je broj formalnih kršćana, a svećenstvo se je doimalo kao novi sloj državnih činovnika. A takvo kršćanstvo – koje dobiva na broju, a gubi na intenzitetu i autentičnosti – Kierkegaard je smatrao izdajom kršćanstva. Situaciju je doživljavao dramatičnom, ali i vjerovao da se još uvijek nešto može učiniti. Svoju je obvezu, gotovo misiju, vidio u pisanju spisa u kojima bi iznio zahtjev da se živi istinsko kršćanstvo.

«Vježbanje u kršćanstvu» Sørena Kierkegaarda vodič je kroz temeljit ispit savjesti, knjiga koja navodi na promišljanje i duboko unutarnje preispitivanje. Ona upozorava na sve rašireniji formalizam u kršćanstvu i poručuje da je biti pravi kršćanin najviši ideal kojem se u životu može težiti. Ujedno je i pravo ohrabrenje Crkvi našeg doba da se odupre “savjetima” s raznih strana koji od nje traže da revidira nauk, ublaži propise i prilagodi se vremenu.

***

Søren Kierkegaard (1813 – 1855), danski filozof, za vrijeme svojega života bio je osoba bez utjecaja, predmet smijeha i izrugivanja, a neposredno nakon smrti predmet šutnje i zaborava. Ipak, njegova je misao u ovom stoljeću postala iznimno utjecajna i popularna, njegova djela prevođena su na sve značajnije svjetske jezike, te se nijedna povijest filozofije ne može ni zamisliti bez njegove prisutnosti.
Tijekom studija teologije, uz koji se iznimno mnogo bavi i filozofijom, književnošću i poviješću, Kierkegaard proživljava sveopću životnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenu životu. Godine 1838. doživljava obraćenje, nastavlja studij, te 1840. godine brani doktorsku disertaciju pod naslovom «O pojmu ironije». Nedugo potom počeo je njegov stvaralački rad, te je u nekoliko godina napisao brojna djela, većinu objavivši pod pseudonimima («Strah i drhtanje», «Ponavljanje», «Pojam strepnje», «Filozofske mrvice», «Stadiji na životnom putu», «Vježbanje u kršćanstvu»…).
Okrenutost čovjeku i njegovoj egzistenciji glavna je karakteristika njegovih djela, te se stoga s pravom smatra začetnikom egzistencijalističkoga filozofskog pravca.