Opis:

U djetinjstvu sam se plašio iznenadnih prirodnih pojava. Bojao sam se sijevanja i grmljavine, oluje i vjetra, strmina i provalija, a najviše zemljotresa. Jednom se golemi kamen zavaljao niz padine Svetog Mihovila: grmljavina je bila zaglušna i mislio sam da će, ako još malo nastavi, zvuk kotrljajućeg bovana uništiti cijeli svijet; gdje bi kamen udario, sijevale su strašne iskre, poput udara munje. Kad bih god uzdigao pogled prema vrhu te goleme planine, protrnuo bih od tolike visine. Udari groma po Svetom Mihovilu izgledali su kao dolazak sudnjeg dana; prije nego bi krupne kišne kapi počele udarati po kamenu, od čega se širio poseban miris, ja bih potrčao prema konobi gdje je sjedila baka Lucija. Ona bi me priljubila uz sebe, zagrlila i tješila da će me, ako baš jako počne grmjeti, sakriti pod kotulu, a te bi iznenadne pojave pripisivala božjoj srdžbi. Još više me impresioniralo udaljeno Biokovo, a kad bih nekog od starijih upitao o toj planini, svi bi odbijali izravan odgovor, Svejedno bih ponekad načuo kako razgovaraju o toj strašnoj planini na kojoj čovjek ne može preživjeti zimu i s koje se uvijek spušta nevrijeme koje prikuje sav život Zabiokovlja. Najviše me naravno impresionirao snijeg koji bi paralizirao svako putovanje,….