Opis:

Bilo je godine 1828. U Bosni je sjedio tada na vezirskoj stolici u Sarajevu Avdurahim-paša, prije zapovjednik beogradske tvrđave. Kad su silnoga i radi svoje strogosti još i sada u Bosni spominjanoga vezira Dželaledina porazili Crnogorci u moračkim klancima, i on se, kako kažu, zbog toga godine 1821. sam otrovao, dođe poslije njegove smrti u Bosnu za vezira čovjek koji je proti Bosancima bio toliko slab i nemoćan da mu se ni ime ne spominje. Taj nije imao ni izdaleka one snage kao Dželaledin vezir da održi na uzdi silne bosanske begove koji su odlučili na život i smrt boriti se proti reformama cara Mahmuda II, koga su zbog tih reforma zvali porugljivim imenom đaur-sultan. Bosanski begovi zakleše se vjerom svojih djedova da će proti tim novotama ustati sa sabljom u ruci i braniti stare svoje povlastice i čistu vjeru Prorokovu. Čim je Dželaledin vezir zaklopio oči, morali su njegovi pristaše, odrješiti prijatelji reforama, bježati iz zemlje. Među tima bijahu braća Đindžafići, Đul-aga i mnogi drugi bosanski otmjenici. Oni koji ostaše imali su da brane svoj život i imetak oružanom rukom. U svoj zemlji nasta nered i metež. Plemena ustajala su na plemena, gradovi na gradove, iste porodice borile su se među sobom.