Opis:

” – Sada ti to gledaj, pa se divi! O, kažem ti ja, to je sasvim neobična ptica, pametna kao čeljade, samo treba još da progovori čovječjim jezikom. Svojim ionako zna, da ne može bolje. Mogla bih ja tebi da ispričam čitavu knjigu. Tako ti on kad ostane sam u sobi, šta misliš, šta radi? Eno pogledaj kod vrata ispod brave na podu. Vidiš onu bijelu mrlju? Tu ti on sjedne na bravu i valjda presjedi, sve dok se ne otvore vrata i – no ti već znaš, što znače one bijele mrlje. To ti je od same muke, što je sam. I ne valja mu zamjeriti. Ta tako je mali i – no oprostićemo mu, što je malo i nepristojan. Ali naopako, zna tu biti i opasnijih pustolovina njegovih. Nekad ostanu vrata otvorena. Te on brže bolje pa sjedne gore na vratno krilo i naopako, zalupneš li naglo, mogla bi ga i zgnječiti onako iz čista mira i živa i zdrava.
– A jao! zakuka Anica i pokrije rukama lice. Ali valjda ga još nijeste ni jedamput zgnječili?
– Eto, na sreću nijesam. Da, da moj Pipo, to si ti, o tebi je riječ. “