Zastava od ljudske kože

Šezdeset i tri godine trebale su proći da prvo hrvatsko izdanje napokon dočeka briljantni roman Koža talijanskog novinara i književnika Curzija Malapartea (1898. – 1957.). Njegovo remek djelo Kaputt, pak, prevođeno je samo na srpski jezik i mada je riječ o genijalnom romanu, do danas se nije pojavilo hrvatsko izdanje. Razlozi tome mogu biti razni i ovdje se ne bismo upuštali u nagađanja, no lako je moguće da je i percepcija njegovih djela kao publicističkih izvještaja ili memoarskih zapisa dala svoj obol. Kaputt (1944.) i Koža (1949.) to donekle i jesu, no s obzirom na to koje europske prostore obuhvaćaju i u kojem vremenu, te koje političke, intelektualne i salonske krugove (prvo naci-fašističke, potom savezničke), već i takvi bi trebali buditi interes. Ali Kaputt i Koža nisu samo to – sjećanja jednog talijanskog diplomata koji se gnušao nacizma, ali se slobodno kretao okupiranim zemljama, da bi potom prešao saveznicima kao kapetan talijanske vojske – Kaputt i Koža su ipak prije svega fikcionalni romani „sa snažnom, očitom estetskom namjerom“, kako kaže Kundera u jednom velikom eseju posvećenom Koži (u knjizi Susret).

U sličnim dilemama bili su već i prvi čitatelji Kaputta, američki vojnici u Italiji, pa njihove sumnje oko istinitosti svega opisanog otklanja pukovnik Jack Hamilton u jednom od brojnih autoreferencijalnih trenutaka Kože: „Nije ni najmanje važno je li ono što priča Malaparte istina ili laž. Postavlja se sasvim drugo pitanje: je li umjetnost ili ne ono što on radi.“ Mi ćemo se složili s pukovnikom Hamiltonom, a ujedno i s Kunderom – faktografija nije presudna, Koža od samog početka niže fascinantne, spektakularne slike svojstvene samo književnim djelima i najvećim romanopiscima. Primjerice, kada iscrpljene i poražene talijanske vojnike postroje u novim (tj. drugim) uniformama pred pripovjedača, kapetana Malapartea, on zapaža: „…i dok je govorio, ja sam promatrao te talijanske vojnike obučene u uniforme skinute s engleskih leševa, te beskrvne ruke, te blijede usne, te bijele oči. Tu i tamo, na grudima, na trbuhu, na nogama, njihove uniforme bile su uprljane crnim mrljama krvi. U jednom trenutku primijetih s užasom da su ti vojnici bili mrtvi.“ Ovakva lucidna i začuđujuća zapažanje nemoguće je prebrojati.

Radnja počinje u listopadu 1943. kada se saveznici iskrcavaju u Napulju i započinju bitku kod Cassina, a riječ kuga postaje metaforom masovnog prokazivanja kolaboracionista, koja se poput epidemije, usporedno s prostitucijom, širi među građanima. Krećući se gradom sa svojim američkim prijateljima, poručnikom Jimmyjem Ranom i pukovnikom Hamiltonom, Malaparte je svakodnevno svjedok svih posljedica višestrukog poraza vlastite domovine i naroda – posvemašnjeg srozavanja morala i gubitka svakog ponosa što se ponajviše manifestiralo (pisac baš to naglašava) kroz prostituiranja talijanskih žena i podvođenja vlastite djece, poticano ponajviše od muževa i očeva čije je srozavanje utoliko dublje, a sve zbog gladi i neimaštine. Ratni i poslijeratni kaos te duhovna i moralna bijeda opisani u Napulju postaju tako slikom cijele ponižene Italije, ali i Europe. Italija je prvo poražena Mussolinijevim fašizmom i paktom s Njemačkom, potom je doživjela desant, razaranje i kapitulaciju, da bi na kraju postala saveznik saveznika. Malaparte to simbolizira bacanjem talijanske zastave u blato, te njenim ponovnim podizanjem iz blata, što je naređeno od samog talijanskog kralja. Potom je, odmah po oslobođenju, počela odmazda u samom talijanskom narodu, masovna partizanska pogubljenja fašista i domaćih kolaboracionista lišenih suđenja. Svaki prevrat Malaparte doživljava kao poraz i okupaciju, čak i američku invaziju. Heroji ginu ili nestaju u novim, surovim okolnostima, odjednom nepodobni ili na neki način posramljeni, neki novi „heroji“ izlaze iz skloništa i kliču osloboditeljima.

Tragičnu sudbinu Italije koja se našla između Njemačke i saveznika Malaparte je najbolje dočarao jednim jednostavnim ali briljantnim pripovjednim postupkom u fascinantnom četvrtom poglavlju naslovljenom Putena ruža. Jednog dana zatekao se u skupini mladih napuljskih snobova i homoseksualaca s kojima polemizira o književnosti, umjetnosti i politici. Kada prepirka dosegne vrhunac, jedna od prisutnih djevojaka počinje urlati nazivajući ih sve trockistima. Tada se iznenada, bez ikakve najave i očitog razloga, pripovijedanje premješta iz prvog u treće lice, iz Napulja u Berlin, s kraja 1943. u vreli srpanj iste godine. Dva talijanska diplomata, prvi i jedini put spomenuti u romanu, preko radija saznaju za hapšenje Mussolinija. Kasna je večer i oni ustrašeni odlaze kod jedne ugledne njemačke prijateljice gdje se opuštaju uz vino i ples s mladim djevojkama. Kad se na radiju ponove vijesti iz Italije djevojke se preobražavaju u njemačke časnike. Pred zaprepaštenim talijanskim diplomatima jedan od njih izgovara: „Tako! Mislite li da ćete se tek tako izvući? Mislite li da će vam Führer dopustiti da uhitite Mussolinija, a da vam ne smrska glavu? I okrećući se svojim prijateljicama, doda: Idemo odmah na aerodrom. Bez sumnje, naša je eskadrila već dobila naređenje za polijetanje. Za nekoliko sati bombardirat ćemo Rim.“ Potom se jednako naglo vraćamo u pripovjednu sadašnjost, u jesen iste godine, gdje u društvu posvađanih homoseksualaca i Malapartea spomenuta djevojka šamara jednog od trockista. Ali po toj umetnutoj priči koja semantički itekako dobro funkcionira u kontekstu poglavlja i cijeloga romana Putena ruža nije iznimka. Povratci u bližu ili davniju prošlost stalni su, asocijativni i prepuni semantičkog naboja, pa tako čak i dva spomenuta diplomata u Berlinu pričaju dramatičnu i potresnu, gotovo nevjerojatnu priču o bombardiranju Hamburga fosfornim bombama i opečenim civilima kojima samo glave vire iznad vode i zemlje. Zbog cijelog niza takvih začudnih nadrealističkih slika i njihove teško provjerljive povijesne istinitosti Kundera u spomenutom eseju Koža: arhiroman govori o „poeziji nevjerojatnog“, što je svojstveno samo fikcionalnim djelima.

Takav „roman“ je i Malaparteova biografija koja, čini se, privlači jednako pažnje kao i njegova djela, ponekad i više. Višestruko odlikovan u Prvom ratu, kasnije zbog novinarskog rada izbačen iz Mussolinijeve stranke, robijao u više navrata, da bi za Drugoga rata ipak postao talijanski diplomat, te se kao takav slobodno kretao okupiranim zemljama družeći se i razgovarajući s nacističkom političkom i vojnom elitom. No malo je od njegove burne prošlosti u Koži, romanu koji počinje s desantom na Italiju. Malaparte najviše vremena provodi s američkim časnicima, ponajprije Hamiltonom, ali i među napuljskim pukom, aristokracijom i uglednicima. Zapaža i opisuje, prisjeća se, uspoređuje. Promišlja o krivnji i sramoti, pobjednicima i poraženima, o identitetu nove Europe. O životu i smrti. Ironičan je i povremeno zloban, ali tolerantan, široke naobrazbe i vidika. Nimalo sentimentalan ili patetičan. Iako Talijan s iskustvom dvaju ratova u nekoliko različitih uniformi, on je Europljanin, ali prije svega čovjek. Poznaje i priznaje samo dvije domovine, kako govori u jednom snažnom ulomku – domovinu živih i domovinu mrtvih. Ratuje na strani živih, ali ne protiv živih: nakon toliko godina on više ne podnosi mrtve. Nikada nikoga nije ubio i kada sa saveznicima ulazi u neki grad on predaje svoje oružje kako se to ne bi ni dogodilo. Imenovat će on povremeno i neke druge domovine, ali uvijek će se sve svoditi na osnovnu razliku između života i smrti.

Uz epitete kao što su šarmantno, fascinantno, briljantno Kundera će još jednom spomenuti riječ poezija, i to rasvjetljavajući pripovjedača kao romaneskno ironičnog, duhovitog i zaigranog, „no ta je ironija očajna, često i egzaltirana; on pretjeruje, često sebi proturječi; vlastitim riječima nanosi bol sebi i drugima; to sad progovara čemerni čovjek, a ne angažirani pisac. Pjesnik.“ Pjesnik? Poslušajmo Malapartea: „Napokon sam opet dobio svoju slobodu – ono što je u to vrijeme bila sloboda – i za mene je to bilo kao da sam izašao iz sobe koja je bila bez prozora, da bih ušao u usku sobu bez zidova.“ Uska soba bez zidova.

Jedan od nekoliko provodnih motiva romana je i koža, ljudska koža, „naša prava domovina“, ali i zastava, koja u konačnici postaje zastava od kože. Kada u desetom poglavlju (Zastava) američki tenk u netom oslobođenom Rimu pregazi čovjeka autor se prisjeća sličnog slučaja iz Ukrajine gdje je tenk pregazio nekog jadnika, pa su ga seljani skinuli sa ceste i prikačili na vrh alatke: „I mi smo se pridružili povorci grobara i koračali za zastavom. Bila je to zastava od ljudske kože, zastava naše domovine, bila je to sama naša domovina. I tako smo otišli da vidimo bacanje zastave naše domovine, zastave svih naroda, svih ljudi, u smetlište zajedničke jame.“ Malaparte je svjedočio iskapanju te zajedničke europske jame, i u svojim djelima posvjedočio, estetski uvjerljivo kao malo tko, pa je zbilja šteta što se Kaputt ne prevodi. „Sramota je dobiti rat“, kaže rezignirano na kraju romana Malaparte, pred zbunjenim poručnikom Ranom, a mi dodajemo: sramota je ne (pro)čitati Malapartea.