Opis:

U mnogim jezicima postoji riječ koja istovremeno označava i čin davanja i čin uzimanja, i milosrđe i pohlepu, i dobročinstvo i požudu – to je riječ ljubav. U jednoj te istoj riječi paradoksalno se sastaju i žarka želja nekog bića za svim onim što ga može do kraja ispuniti, i potpuno samoodricanje. O ljubavi se govori zbog apoteoze brige o sebi, kao i zbog brige o Drugom, dovedene do vrhunca.
Ali ko još vjeruje u nesebičnost? Ko uzima zdravo za gotovo da postoje dobrovoljna ponašanja? Počevši od zore Novoga doba, svi rodoslovi morala izvode bezrazložnost iz gramzivosti, a plemenita djela iz želje za sricanjem.
Međutim, nije sigurno da ćemo premještanjem ljubavi prema bližnjem u područje idealnog biti sposobniji da proniknemo stvarnost. Može se, naprotiv, desiti da nam zatrebaju zastarjeli koncepti, i drukčiji zaplet a ne zaplet posjedovanja, da bi smo shvatili izvorni odnos prema nekom drugom, a odatle i ljubavni odnos, i mržnju prema drugom čovjeku.