Opis:

Snijeg je prestao padati i vjetar se stišao. Nad cijelim prostorom zavladala je opet mrtva tišina. Svi su netremice gledali jedan drugog. Za vrijeme prijelaza preko planina i klanaca kroz ledenu vijavicu putnici su promrzli: lica su im predstavljala jednoobličnu izranjavljenu lepinju pokrivenu krvlju i gnojem. “Ličili smo na drumske razbojnike! – pisao je Amundsen u svom dnevniku. Rane su nam strašno smetale. Najmanji dašak vjetra pričinjavao nam je takve bolove, kao da nam je netko sjekao obraze tupim nožem. ” Ali svi su bili vedri. Pobjeda je bila blizu. Brže, brže ka cilju! Na pol! Do pola je preostajalo svega dvadeset i osam kilometara. “Tu večer je kod nas u šatoru vladalo takvo raspoloženje kao uoči praznika. Vidjelo se da smo na pragu nečeg velikog. Noću sam se budio nekoliko puta s jednakim osjećajem, kakav sam imao u djetinjstvu uoči velike svečanosti.” Vrijeme je bilo prelijepo, praznično. U tri sata poslije podne Amundsen uzviknu: – Stop! Svi su zastali kao ukopani. Oni su stajali na Južnom polu! Željeni cilj je bio dostignut! Uzbuđeni putnici opkoliše Amundsena. Stiskali su ruke i njemu i jedan drugom. Škrte, ali tople riječi čestitanja bile su prve riječi izgovorene na toj, dotad zagonetnoj točki svijeta – na Južnom polu.