Opis:

Iz teksta:
Kako bi mi izgledali prvi mjeseci u zatvoru da sam znao bar djelić onoga što se događalo izvan zatvorskih zidina? Možda ne bih izdržao…. Moji su me tamničari željeli po svaku cijenu slomiti, psihički me razoriti, radili su neprestano na tome, određujući mi tretman životinje u brlogu, misleći da ću, ponižen, pokleknuti i moliti za milost. Pravili su u tom svom planu, ovjeravanom u Beogradu, krupne greške. Jačali su me… Njihov scenario uništavanja čovjeka bio je po diktatu i mjeri njihovog shvaćanja čovjeka. Činilo im se da svatko – u tome su polazili od sebe – prije ili kasnije poklekne i postane krpa. Ni jedan moj tamničar, ni Slobodan Milošević, ni Rahman Morina, ni Remzi Kolgeci, ni Ali Shukrija, ni Sinan Hasani, ni Husamedin Azemi s braćom Sherom i Mehmetom, ni Gani Jashari, ni Raif Dizdarević, ni Lazar Mojsov ni Nikola Ljubičić, ni Stane Dolanc, ni Branko Mikulić, ni Dobroslav Ćulafić, ni Petar Gračanin, ni Radmilo Bogdanović, ni Bogdan Trifunović, ni Borisav Jović, ni Dušan Čkrebić, ni Petar Škundrić, ni Stanko Radmilović, ni Nedeljko Šipovac, ni Živorad Minović i ini – a dobro ih poznajem – ne bi izdržali dostojanstveno ni pola dana ono što sam ja izdržavao četrnaest mjeseci…