Opis:

Neposredan kao rijetko koji drugi pisac, opušteni autor duhovitih i melankoličnih, zanosnih i gorkih stihova, Arsen Dedić je i pjesnik iznimno zainteresiran za poziciju iz koje govori.
Mnoge njegove formulacije izričito tragaju za poetičkim premisama pjevanja, vrlo je učestao i svjestan njegov napor da svoj položaj odredi s onu stranu konvencije i akademizma, mimo generacije i fahidiotizma, a opet da se ne udalji od bitno kreativnih i egzistencijalno uvjerenih uporišta poetskoga govorenja.
Možda nitko nije poput njega pronašao “dobitnu” kombinaciju elitizma i popularnosti, potrošivosti i “prokletosti” poetskoga statusa.
Specijalistima u inat, proglasio se “pjesnikom opće prakse”, da izbjegne autobiografsku patetičnost maskirao se ili skliznuo u “pjesnikova bratića”, suprotiva očekivane umilnosti i skladnosti, melodioznosti i lijeporječivosti progovorio je glasom “čaglja”.
Ironizirajući etikete “šansonjera” i “ljetnog pjesnika”, nježno se podrugujući statistima, zboristima, epizodistima (da ne govorimo o “besplatnjacima”), kao da je sačuvao u rezervi uloge pjesnika-dječaka i prokletoga pjesnika.
Ova zbirka unosi u taksonomiju poetskih tipova svojevrstan ponos profesionalca, to jest naglašeno odbijanje diletantskog odnosa.