Opis:

Dubravko Škiljan je rođen 1949. g. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu 1972. g. diplomirao opću lingvistiku i klasičnu filologiju, 1974. g. magistrirao iz područja arheologije, a 1976. g. obranio doktorat iz lingvistike. Od 1972. g. radio je kao profesor latinskog i grčkog na osnovnim i srednjim školama, a od 1977. g., najprije kao asistent, a zatim kao docent (1977), izvanredni profesor (1981) i redovni profesor (1986), na Odsjeku za opću lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1996. g. redovni je profesor lingvistike i semiologije na Institutum Stu-diorum Humanitatis u Ljubljani.
SADRŽAJ
Hrvati govore hrvatski. Teško je i zamisliti, čini se, rečenicu koja bi sadržavala u sebi banalniju tvrdnju. Njezina je trivijalnost vidljiva na nekoliko različitih nivoa: s jedne strane, ona je, dakako, trivijalna zato što iskazuje jednu posve očitu činjenicu koja je poznata svakome tko živi u Hrvatskoj, ili ima bilo kakve veze s Hrvatima, ili bar posjeduje neko elementarno znanje o njima, a tko nije – ma iz kojeg razloga – zlonamjeran ili jednostavno zločest pa nas želi razljutiti negirajući istinitost izrečene tvrdnje. S druge strane, ta je rečenica istovremeno na neki način tautološka, jer je, kao što je općenito poznato, upotreba hrvatskog jezika jedan od bitnih elemenata određenja pojma Hrvat, pa kad kažemo Hrvati govore hrvatski, zapravo ponavljamo dvaput isto, gotovo kao kad bismo rekli: Hrvati su Hrvati. I napokon, ta je tvrdnja samo jedan u nizu sličnih tautoloških iskaza, poput: Slovenci govore slovenski, Talijani govore talijanski, Česi govore češki, Francuzi govore francuski… kojima se izriče jednostavna činjenica da svaki narod upotrebljava svoj vlastiti jezik….