Opis:

Dosadašnji estetsko-muzički metod pati gotovo potpuno od promašaja ne baveći se toliko utemeljenjem onoga što je u muzici lijepo, koliko opisivanjem emocija koje nas uz muziku obuzimaju. Ta istraživanja u cjelosti odgovaraju stajalištu onih starijih estetičkih sistema koji su lijepo posmatrali isključivo u odnosu na osjete koje pobuđuje, pa čak i, kao što znamo, filozofiju lijepog krstili kao sestru osjeta.

Po sebi nefilozofski, takve estetike poprimaju u svojoj primjeni na najestetičniju umjetnost među umjetnostima upravo nešta sentimentalno, nešto što, ma koliko razgaljujuće na lijepe duše djelovalo, željnog znanja, ne prosvjećuje gotovo nimalo. Ko teži da se pouči o suštini muzike, taj želi upravo da se otme vladavini osjećajnosti, a ne da – kao što se to događa u većini udžbenika – neprestano biva na osjećaje upućivan.

Potreba za jednom što objektivnijom spoznajom stvari, u našem dobu tako prisutna na svim područjima znanja, mora nužno zaći i u istraživanje lijepoga.