Opis:

U izvjesnom smislu Europa je bila (i jest) žrtva sopstvenog uspjeha. Ne samo što je postala prostor-pribežište za žrtve, stvarne ili potencijalne, novog kretanja na svjetskom tržištu, naročito nakon propasti Sovjetskog Saveza, već i zato što (još uvijek) predstavlja kočnicu za potpuni trijumf ovog novog poretka na svim planovima. Na ovom polju ne radi se o etici, već isključivo o odnosima snaga, u najradikalnijem smislu riječi, koji obuhvaćaju takozvane odnose – ali koji su rezultat uključivanja u njih onoga što je „nematerijalno“ – sve do kulturnih i zabavnih odnosa. U ovoj borbi, za koju ne znam da li je opravdano izjednačiti je s klasičnim sukobom povijesno-političkih aktera manje ili više određenog profila (SAD, Japan, Europa, islam), ono što se naziva „Europom“ je najmanje definirani „entitet“ ne samo zato što sa povijesne i kulturne točke gledišta to i jest tako, već zato što se nijedan od tih učesnika svjetske scene ne interesira za to da ona to i postane.To i jest objektivni uzrok europske krhkosti. (Autor)